Razrađena bošnjačka agresija na hrvatski narod u suvremenim uvjetima
Muslimanska a zatim i bošnjačka politika političkog i vjerskog ekstremizma sve je veća opasnost za mir ne samo na prostorima koje je osvojila i okupirala u vjerskom beha ratu, već daleko šire u Europi, ali i svijetu kojeg bi mogla uvući u globalni svjetski rat vjerskih motiva. Po isključivosti i radikalizmu kakve demonstriraju u novoizgrađenoj bosanskoj i hercegovačkoj zajednici, tri naroda, dva entiteta, jedan republika drugi federacija, a oba pod nazivom Daytonska Bosna i Hercegovina bez ikakva državničkog ili republičkog atributa, za bošnjački ekstremizam bi se moglo kazati da je izvor i svjetskog terorizma započetog 11. rujna 2001.
Ono što pokušavaju u Bosni Hercegovini nametnuti drugim narodima i drugim vjerama, to isto nastoje proširiti izvan granica koje su agresijom, etničkim čišćenjima i progonima označili u agresiji na Hrvate. Iza udruženog muslimanskog zločinačkog pothvata ostala su pusta i spaljena hrvatska sela, i crna mjesta smaknuća hrvatske djece, stari, žena, branitelja i kasnije hrvatskih povratnika. Čak i cijelih obitelji. Ono crvenilo krvi žrtava islamskog terorizma po europskim gradovima i crkvama koje kršćanski svijet gleda od 11. rujna zlokobne 2001. godine, samo je dio velike krvave rijeke kroz koju Hrvati u beha zajednici prolaze od 19. lipnja 1992. kada je započela, i traje i danas muslimanska a zatim bošnjačka agresija na njihov nacionalni i vjerski identitet u Bosni i Hercegovini.
Ova postdaytonska bošnjačka agresija na hrvatski narod u mnogim parametrima je ubojitija, egzistencijalno opasnija od one prije daytonske oružane muslimanske. Muslimanska prije daytonska vojna agresija odvijala se u najvećoj mjeri na Hrvate u Bosni i Hercegovini, dok ova postdaytonska bošnjačka medijski, dijelom i teritorijalni, Pelješac, agresira na hrvatski narod u cjelini. Okorjeli u bahatosti i pobjedničkom trijumfalizmu svaki oblik hrvatskog otpora toj agresivnosti svijetu nastoje, a uz pomoć visoki predstavnika i Haaškog tribunala velikim dijelom i uspijevaju, prikazati kao hrvatsku agresiju na Bosnu i Hercegovinu.
Svaka legalna i legitimna borba hrvatskog naroda za jednakost i ravnopravnost, za slobodu i svoj dio bosanskog i hercegovačkog teritorija, iz bošnjačkih krugova, između kojih uopće i nema razlike bez obzira kako se zvali i samonazivali, agresira se ideološkom parolom bilo one Erdoganove kako se odnosi spram političkih protivnika u svojoj zemlji, ili one skovane u najvećoj svjetskoj tvornici laži i nepravde pod nazivom Haaški sud za ratne zločine.
Sakriven pod tim omotačem pravde ta politička organizacija pokazuje se jedino uspješnom u proizvodnji laži, nepravde, i mržnje, kao opravdanja za svoju postojanost. Proizvedeno oružje haaški proizvođači isporučuju Bošnjacima da ga koriste u procesu porobljavanja hrvatskog naroda, gdje se i potvrđuje vrlo učinkovito. No i kako ne bi bilo kada su se u njegovu proizvodnju uložile ogromne količine novca iz islamskih zemalja, koje su u toj tvornici apsolutni vlasnici sa sto postotnim udjelom dionica. Ravno oružju za masovno uništenje je i haaški ubojiti i razarajući proizvod za uništenje ciljanog, hrvatskog naroda u beha zajednici, pod nazivom “udruženi zločinački poduhvat”. Tako ubojito dano je u ruke svakom Bošnjaku, svakom džihadistu, mudžahedinu, vehabiji, i svim islamskim zemljama koje su ga financirale u otkrivanju u haaškom laboratoriju za laž i nepravdu, i danas se koristi protiv svakog hrvatskog glasa za pravdu, za jednakost, suverenost, konstitutivnost, slobodu. Gotovo i bošnjačka djeca, napose ona koja se obućavaju za rat protiv nevjernika kao askeri, ona koja su sa tim ciljem i tim planom i rođena, po zapovjedi muslimanskog vjerskog lidera, već vješto koriste to oružje, bilo po školama, ulicama, ili susretima.
Haaški “udruženi zločinački pothvat” ne samo da je oružje za masovno istrjebljenje Hrvata sa beha teritorija, koje se koristi i na način “ili se asimilirajte (islamizirajte) ili se iselite”, ili na način prisilne građanizacije, što je zapravo samo nastavak muslimanske ratne agresije i turske prisilne islamizacije, već je to oružje u rukama haagista koji njime štite i brane, čuvaju i oslobađaju sve, ama baš sve “nedužne” i „nepoznate“ muslimanske ratne zločince. Onoga momenta kada je Haaški sud otkrio i proizveo oružje za masovno istrjebljenje hrvatskog naroda na europskoj periferiji, kao dodatnu kaznu za njihovu povijesnu privrženost Vatikanu, Katoličkoj Crkvi, nazvavši ga “udruženi zločinački poduhvat”, položaj Hrvata iz dana u dan je sve teži, i sve bliži biološkom nestanku. Njihovim nestankom Bosna i Hercegovina uistinu ima sve karakteristike najradikalnijih islamskih zemalja, na koju se kroz potpuno otvorena vrata vraćaju Osmanlije sa svim, već viđenim, zločinima.
Koliko je razrađena bošnjačka agresija na hrvatski narod vidljivo je u činjenici bošnjačkih političkih i vjerskih ćelija raspoređenih diljem svijeta. Nakon obuke u mudžahedinskim entitetima, pod slikama iranskih generala, poslanih iz Sarajeva, financiranih iz islamskih zemalja, danas najžešće agresiraju iz Kanade, Amerike, i već iz davno stacioniranih u nekim europskim zemljama, baš u onima u kojima danas, u planiranim vremenskim intervalima, odsijecaju glave kršćanima čak i u crkvama. Bošnjačke prijetnje svima onima koji Bosnu i Hercegovinu vide drugačijom od one kakvu je oni žele i grade, već godinama se realiziraju ne samo na bosanskom i hercegovačkom tlu već i u svijetu gdje djeluju pridošli Muslimani i Bošnjaci, koji svoj ostavljeni prostor u Bosni i Hercegovini planski popunjavaju islamskim migrantima.
