Pašalić od carigradskog apostolskog vikara Hillereaua kupuje staru crkvu sv. Jurja na Galati sa samostanskom zgradom
U ovome kontekstu mogao bi se spomenuti i pothvat bosanskog franjevca fra Filipa Pašalića, jedne od vodećih osoba franjevačke provincije Bosne Srebrene. Naime, novoproklamirana pravna jednakost svih osmanskih građana i obećanje vjerskih sloboda potaknuli su djelatnost bosanskih franjevaca, koji počinju proširivati stare i graditi nove crkve i samostane, te otvarati škole i druge ustanove za bosanske katolike. U tim okolnostima franjevci su brzo uvidjeli nužnost utemeljenja stalne misije u osmanskoj prijestolnici, kako za potrebe duhovne skrbi za rastuću zajednicu hrvatskih, dalmatinskih i uopće katoličkih iseljenika s južnoslavenskih prostora tako i radi uspostavljanja vlastitog predstavništva u političkom i administrativnom središtu Carstva, odnosno, kako piše Ivan Frano Jukić,
»iz obzira duhovnog i vremenitog; duhovnog: jer u Carigradu ima katolikah našeg jezika ljudih izobila, koji su pod imenom Hrvatah poznati; iz Dalmacije i Arbanaske ovdje ili su naseljeni, ili se za vrieme raznim prometom zabavljaju; osim toga množtvo mornarah na Lloydovih i turskih parobrodih služećih, koji bi rado slušali rieč božju u narodnom jeziku; iz obzira vremenitog: Carigrad je glavno mjesto sviuh upraviteljstah i sudovah turskih, i po novijoj carskoj naredbi moraju biti ovdje zastupnici i opravnici sviuh narodnostih i vjerozakonah u Turskoj, dakle i katolici bosanski za tu svrhu potrebito je da imadu kakvu sgradu, gdje bi se ovi sklonili, i bosanskih katolikah poslove kod carskog devleta opremali…«
No, silom prilika prvi korak koji su franjevci poduzeli u ostvarivanju toga cilja bilo je uspostavljanje uporišta, ne u samom Istanbulu, nego u njegovoj neposrednoj blizini. Godine 1845. franjevci zauzimanjem fra Filipa Pašalića kupuju od poljskoga kneza Adama Czartoryskog zemljište za kapelu u anadolskom selu poljskih emigranata Adampolu (današnji Polonezköy), udaljenom tridesetak kilometara od Istanbula, a osnovanom 1842. Prema dogovoru s predstavnikom poljskih imigranata u Istanbulu, Mihailom Czaykovskim, franjevci su se trebali duhovno skrbiti o tamošnjim Poljacima, kao i Dalmatincima i bosanskim katolicima, koje su namjeravali doseliti iz brojne istanbulske zajednice. Bosanski franjevci, među kojima se uz Pašalića ističu i fra Lovro Karaula te poslije i fra Jako Baltić, tu grade svoju kapelu posvećenu svetoj Ani. Međutim, do planiranog znatnijeg naseljavanja istanbulskih Dalmatinaca i bosanskih katolika u to anadolsko selo udaljeno tridesetak kilometara od Istanbula ipak nije došlo, pa je posjed u Adampolu bio ubrzo prodan. Uvidjevši da adampolski projekt ne će zaživjeti u očekivanoj mjeri, Pašalić je odlučio priskrbiti Bosni Srebrenoj predstavništvo, odnosno agenciju, u samoj osmanskoj prijestolnici. Dana 29. kolovoza 1853. Pašalić od carigradskog apostolskog vikara Hillereaua kupuje staru crkvu sv. Jurja na Galati sa samostanskom zgradom, nekadašnje sjedište apostolskog vikarijata, za milijun osmanskih lira. Da bi namaknuo potreban novac Pašalić je počeo prikupljati dobrovoljne priloge i milodare u europskim prijestolnicama Beču, Pešti i Parizu, a preporuke za prikupljanje milodara dobio je od francuske i austrijske vlade, vlastitog provincijala fra Andrije Kujundžića, kao i biskupa Strossmayera. Godine 1854. crkva je bila i obnovljena zahvaljujući dopuštenju sultana Abdula Medžida i pomoći austrijskog internuncija u Istanbulu baruna Karla Ludwiga von Brucka, što je ovjekovječeno na kamenom natpisu u samoj crkvi. Osim pastoralnog rada u crkvi, bosanski su franjevci djelovali i u obližnjoj austrijskoj bolnici, za što su dobivali materijalnu naknadu iz Beča. Oni tu ostaju sve do 1882. godine, kada, zbog prilika nastalih austrougarskom okupacijom Bosne i Hercegovine, nestaje potreba za franjevačkim predstavništvom u osmanskoj prijestolnici. Sam utemeljitelj i dugogodišnji predsjednik Carigradske rezidencije Bosne Srebrene, fra Filip Pašalić, preminuo je u Istanbulu 1861. godine i našao je svoje posljednje počivalište u toj crkvi na Galati. Prema pisanju Zagrebačkoga katoličkog lista, na njegovu se pogrebu okupilo više od dvije tisuće ljudi. Crkva sv. Jurja važna je za hrvatske iseljenike iz još jednog razloga; naime, tu je djelovala i dubrovačka bratovština sv. Vlaha, putem koje su se imućniji Dubrovčani skrbili za svoje siromašne zemljake.
(Nastavak slijedi)
