Peti niz izdanja kojima se Moderna galerija na svojevrstan način odužuje istaknutim osobnostima
U godini u kojoj slavi svoju 90. obljetnicu Galerija umjetnina započinje svoj izložbeni program kritičkom retrospektivom velikana hrvatskog slikarstva Jerolima Miše. Izložba pod nazivom „Jerolim Miše: od buntovnika do barda“ po autorskom konceptu dr. sc. Ane Šeparović realizirana je u suradnji s Modernom galerijom – nacionalnim muzejom moderne umjetnosti u Zagrebu, u kojem je bila postavljena tijekom prosinca i siječnja, a organizirana je u povodu 130. obljetnice rođenja i 50 godina smrti ovog istaknutog hrvatskog slikara.
Postav izložbe objedinjuje preko 100 umjetnikovih slika i crteža, najvećim dijelom iz zbirki Moderne galerije i Galerije umjetnina Split, ali i iz brojnih hrvatskih muzejskih institucija te javnih i privatnih kolekcija. Izložba je popraćena opsežnim katalogom koji je objavljen u suizdavaštvu oba muzeja, a koji je uredila Lada Bošnjak Velagić, viša kustosica Moderne galerije.
Povjesničarka umjetnosti Ana Šeparović već godinama proučava opus ovog slikara, a rezultat je, uz ovu opsežnu izložbu i knjiga „Jerolim Miše. Dokumenti. Vrijeme. Kritike“ iz Biblioteke Povijest Moderne galerije. Riječ je o petom u nizu izdanja kojima se Moderna galerija na svojevrstan način odužuje istaknutim osobnostima koje su sudjelovale u njezinom profiliranju i ostvarivanju statusa koji joj danas s pravom pripada. Povjesničarka umjetnosti i leksikografkinja dr. sc. Ana Šeparović – čiji su znanstveni radovi počevši od disertacije iz 2014., sustavno rasvjetljavali Mišino dugo djelatno razdoblje – priredila je ovu knjigu u kojoj se donosi izbor njegovih likovnih kritika i presjek javnog djelovanja umjetnika, koji je unatoč kratkom formalnom ravnateljstvu u Modernoj galeriji (od 1. travnja do 1. srpnja 1955.), neposredno utjecao na njezin ustroj i izložbene djelatnosti tijekom dužega razdoblja. Urednica knjige je dr. sc. Libuše Jirsak, donedavna viša kustosica Moderne galerije, koja je priredila i uredila prethodna tri izdanja iz iste biblioteke.
U dugotrajnom djelatnom razdoblju između 1911. i 1970. godine, Miše se iskušao u raznovrsnim medijima i žanrovima – slikarstvu, grafičkom dizajnu, likovnoj kritici i književnosti (drame, pjesme, pripovijetke) – a kako se izražavao paralelno slikom i riječju, ova izložba njegove slike smješta unutar diskurzivnog okvira njegovih vlastitih riječi. Pritom dr. Šeparović nije slijedila logiku kronološke evolucije opusa, jer bi se time prezentacija zadržala samo na morfološko-deskriptivnoj razini i tako bila znatno reducirana, već se odlučila na fenomenološki i problemski, a time i kritički pristup. Sama specifičnost opusa naprosto je nametnula takav istraživački model, pa i izložbeni koncept, zbog čega je izložba neusporedivo sadržajnija, slojevitija i, što je najvažnije, komunikativnija. Unutar dvaju estetičkih koncepata „subjektivacije“ i „objektivacije“, koji odgovaraju dvjema glavnim fazama Mišina djela, njegov je opus podijeljen u cjeline oblikovane prema odabranim karakterističnim tematskim, odnosno idejnim preokupacijama unutar kojih se prate paralele i analogije u njihovom likovnom i literarnom uobličenju. Također, istaknute su sve one silnice – povijesni, politički i društveni kontekst, intelektualni i duhovni horizont te ideologemi i ukus vremena – koje su se prelamale u njegovim djelima i koje nam otkrivaju iznimnu slojevitost ovog vrlo kompleksnog opusa. Ovakav pristup rezultirao je propitivanjem i nadopunjavanjem uvriježenih sintagmi koje je povijest umjetnosti dosad vezala uz Mišin opus, osobito uz njegove pejzaže i portrete poput: „vrhunski pejzažist Dalmacije“, „slike kao autentični dokumenti o ljudima i krajevima našeg Juga“, „iznimna kvaliteta psihologizacije“ i „socijalna empatija“. Mišin je opus prošao transformaciju iz faze „subjektivacije“ (1911. – 1922.) unutar koje je umjetničko djelo shvaćeno kao rezultat intenzivnih psihičkih zbivanja u umjetniku, u fazu „objektivacije“ (1923. – 1970.), gdje je u stvaralačkom procesu najvažniji „direktan“ odnos s predmetom – objektom slikanja, što pak podrazumijeva mimetički odnos prema svijetu i realistički likovni idiom. Pritom obje faze odgovaraju Nietzscheovu razumijevanju kreativnog procesa kroz dva oprečna principa: dionizijski (stvaranje kroz zanos, stanje opijenosti) i apolonijski (smirenje u klasičnome stilu uz dominaciju uma). Razdoblja „subjektivacije“ i „objektivacije“, treba to naglasiti, prate i promjenu u Mišinu društvenom statusu. U prvome razdoblju on živi u provinciji i tek se bori za svoje mjesto u društvenom i likovnom životu. Odnosi moći tada mu, jasno, ne odgovaraju, a on se predstavlja kao buntovnik koji ruši stare naslijeđene vrijednosti. Prekretnicu donosi toliko željeni dolazak u Zagreb 1923., kada započinje razdoblje njegove afirmacije. Polako se penje na društvenoj ljestvici, sve do poslijeratnoga razdoblja kada kao uvaženi profesor na Akademiji likovne umjetnosti i član JAZU-a postaje dio likovnog establišmenta – bard, koji još za života stječe kanonsko mjesto unutar hrvatske likovne umjetnosti.
Izložba se može pogledati do 28. ožujka 2021.
