Hrvatski Fokus
Bosna i Hercegovina

Muslimanska zabrana zvonjenja crkvenih zvona

Islamski radikalist pozvao Muslimane u Bugojnu da zabrane crkvena zvona…

 

Zajednica u kojoj zvonjava crkvenih zvona smetaju pojedincima, ili nekoj vjerskoj ili nacionalnoj skupini, znak je duboke njezine podijeljenosti, i to pod najopasnijim zidom, koji je sazidan od najrazornijeg materijala, koji kada eksplodira iza sebe ostavlja trajne kataklizmičke posljedice. Nestanak te i takve zajednice. Kada se u nekoj slojevitoj zajednici, a protivnici zvonjenja crkvenih zvona uvijek su u takvim sredinama, čuju glasovi protiv zvona to je uistinu početak kraja takvih društava. Ono što je zajedničko u svim tim zajednicama je činjenica da su protivnici zvona uvijek iz reda naroda druge vjere. U beha slučaju, zamršenom turskom okupacijom, uz silne zločine protiv čovjeka i čovječnosti, poznatoj i po prisilnoj islamizaciji, protivnik, i protivnici zvonjenja crkvenih zvona je musliman, odnosno muslimani. No beha zajednica u kojoj žive muslimani po današnjoj snažnoj kršćanofobiji, kao globalnom muslimanskom pokretu, ni mrvicu ne zaostaje iza najradikalnijih islamskih zemalja u kojima se više i ne čuju crkvena zvona. Na tom putu se nalazi i bosansko hercegovačka zajednica Bošnjaka, Hrvata i Srba, odnosno zajednica islama, katoličanstva i pravoslavlja. Nije to put koji vodi u nestanak kršćanstva, već zasigurno i nestanak vjerski šarene Bosne i Hercegovine, a vjerojatno nakon dužeg vremena i one politike i vjere koja je zabranila zvonjenje crkvenih zvona. Jer ne će to biti prva potvrda one narodne “Tko drugom jamu kopa, sâm u nju pada”. I nema tog djelića Kugle zemaljske na kojem se ta i takve narodne pouke brzo ostvaruju kao u tom svjetskom malom selu. No, nažalost tu se potvrđuje, u kontinuitetu i druga izreka, nažalost u negativnom kontekstu, da se baš na tom perifernom europskom prostoru najmanje, ili gotovo ništa ne uči od prošlosti, nezamjenjivoj učiteljici znanja.

U bosansko hercegovačkoj slojevitosti u kojoj svaki narod ima svoju matičnu zemlju, kao oslonac i potporu u politici koju vodi, i nije moglo biti ni zajedničke prošlosti od koje bi svaki narod učio i naučio isto, zajedničko. Podijeljena u prošlosti turskim dankom u krvi, živi i danas razdijeljena, a oni kojima smetaju zvona sa crkava, tom zabranom je nastoje trajno zabetonirati u podijeljenosti, u kojoj vide povijesnu priliku proširenja i izgradnje vlastitog nacionalno i vjerski čistog bošnjačko-muslimanskog entiteta. Put do tog cilja Muslimanima je ispisao njihov lider Alija Izetbegović u Islamskoj deklaraciji, isti onaj čovjek koji je zbog tog šovinističko kršćanofobičnog pisanja i osuđivan i zatvaran, isti onaj muslimanski lider koji je započeo i vodio osvajački vjerski rat u BiH uz pomoć džihadista, isti islamski radikalist koji je i pozvao Muslimane u Bugojnu da zabrane crkvena zvona, jer kaže on zvona  zvone za hajvan. Bio je to crni znak dolaženja teškog vremena za katolike i njihove svetinje. Tim više bio je crnji i teži budući da na tu Izetbegovićevu najavu kršćanofobije, najopasnije ideologije na početku Trećeg tisućljeća, ni u kojem obliku nije reagirala svjetska zajednica, niti kao asocijacija koja je rekla nikad više nacizma i fašizma, a niti kao supotpisnik i samoobvezujući jamac izgradnje jedne nove, demokratske beha zajednice, oslobođene svakog radikalizma i fundamentalizma, pa i onog islamskog kakav je zavladao zemljom tijekom vjerskog beha sukoba za teritorij.

Izetbegovićeva naci fašistička izjava o crkvenim zvonima, ne samo da je ponižavajuća i uvrjedljiva za katolike u beha zajednici, već je to globalna uvrjeda za kršćane i kršćanstvo u cjelini. U toj opasnosti koju je Alija najavio kršćanima diljem svijeta, bila je i najava 11. rujna 2001. kao povijesnog dana kada je započeo svjetski sukob civilizacija i vjera na američkom tlu, a koji se kasnije proširio, i danas vodi, na muslimanski teroristički način diljem kršćanskog svijeta.

Taj islamski rat protiv kršćana započet u BiH vodi se i danas na njezinom teritoriju, i, nažalost, tu će trajati sve dotle dok, kako kažu današnji Bošnjaci, ne pobjede, ili nestanu mi ili oni. Na toj europskoj periferiji je započet i tu će i završit, jer to je i plan svjetske zajednice, kojeg uspješno realiziraju njihovi Visoki predstavnici, kojima politikom nepravde i pristranosti teren prave haaški političari zamaskirani u odore sudaca. Muslimanska zabrana zvonjenja crkvenih zvona, u beha gradu sa najvećim muslimanskim zločinima nad hrvatskim narodom, nije samo udar na preživjele Hrvate, već, gotovo brutalnija agresija na njihove mrtve kojima ne daju zasluženi smiraj, prisiljavajući žive da ih zajedno sa grobovima i spomenicima odnesu iz Bugojna kao što su Srbi odnijeli svoje mrtve iz Sarajeva. I to već sada postaje praksa u svim vjerskim ratovima u kojima muslimani osvoje teritorij, što se vidjelo u slikama po drugi put u povijesti poraženih, tursko-azerbajdžanskim genocidom Armenaca koji napuštajući ognjišta pale svoje kuće, crkve i nose mrtve da ne bi, kako oni kažu pali u muslimanske ruke bili obeščašćeni i na kraju opet kuće i crkve srušene a mrtvi završili, Bog zna gdje. Kao i hrvatske žrtve muslimanskih zločinaca u Bugojnu, za čije grobove se ni danas ne zna.

Tamo daleko od Armenije u Bosni i Hercegovini hrvatski narod koji je prošao, također, turski genocid, konfesiocid i crkvocid danas se prisiljava odo potomaka da ušutka crkvena zvona i prenese svoje mrtve iz okupiranih gradova i sela, pošteđujući ih da sami sruše crkve i kuće, jer to će uraditi njihovi progonitelji i ubojice kada ih opljačkaju i zatečene svetinje pogaze i oskrnave.

Vinko Đotlo

Povezane objave

RAMA – Naša Domovina!

HF

Busovača

HF

Sarajevski medijski rat protiv Hrvata

HF

Duga sultanova ruka. Do Sarajeva

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više