Hrvatski Fokus
Iseljeništvo

Hrvati u gradu na Bosporu (4)

Radnici i stručnjaci visoka stasa

 

Kao što su zabilježili očevidci poput Jukića, Baltića i Vebera Tkalčevića, hrvatski iseljenici i iseljenice radili su kao nadničari, industrijski radnici, zaštitari, pazikuće, kućne pomoćnice, obrtnici, trgovci, ugostitelji i mornari. Dobrim dijelom bili su vezani za kompanije i poduzeća koji su imali sjedište u Habsburškoj Monarhiji, poput Austro-Ugarskog Lloyda. Činjenica je da je velik dio hrvatskog iseljeništva doista pripadao u tzv. »pomorski proletarijat«, kako to kaže Schmitt. To potvrđuju i osmansko-turski rječnici; naime, u stariji turski jezik riječ Hırvat je ušla upravo u tome smislu – »radnik«, ili »osoba visoka stasa«, što stoji u vezi s činjenicom da su Hrvati obavljali teške fizičke poslove, a često su služili i kao tjelesni čuvari, kako austrougarske ambasade tako i drugih institucija. O tome vijesti donosi i Veber Tkalčević, koji javlja da je redarstvena služba Istanbula bila loša, pa je stoga porasla potražnja za privatnim osiguranjem, što je išlo na ruku hrvatskim iseljenicima, kako kaže njegov izvor: »Nego ko god hoće da bude sikur, a bogat je, uzme koga Hrvata za kavaza, koji mu obdan i obnoć čuva kuću: tako svi ambašaturi, tako i puno privatieh gospara…« budući da »ko ima Hrvata za kavaza, sigur je ko u crkvi«. Hrvati koji su radili za željeznicu živjeli su u četvrti Yedikule. Bili su okupljeni oko crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije, koju su sami izgradili od materijala dobivenog od poslodavca. Specifičnost je te crkve zvonik izgrađen od tračnica. Uz crkvu je djelovala i škola koju su pohađala djeca radnika. Jedan od učenika te škole bio je i Levantinac dubrovačkog podrijetla, pokojni Ferdinand Schirza, zahvaljujući kojemu i imamo te informacije. Međutim, nekoliko desetljeća nakon osnutka, usporedo s odlaskom hrvatskih radnika, i crkva je prestala djelovati. Danas ovdje žive neki drugi ljudi, a crkva je predana na korištenje turskim kršćanima istočne, asirske crkve (Süryani).

Dio hrvatskih iseljenika živio je teško, katkad čak i ispod granice siromaštva. Tako pojedini osmanski dokumenti donose naredbe da se siromašni i nezaposleni Hrvati vrate u domovinu zbog velike bijede i neimaštine, a katkad i zbog nereda koje su izazivali. No, treba napomenuti da se Hrvati, kao stranci, odnosno državljani Habsburške Monarhije, u osmanskim izvorima vrlo često susreću upravo u ekscesnim situacijama, koje prisiljavaju osmansku državu da se direktno uplete u inače u pravnom pogledu neovisne poslove stranaca.

S druge strane, jedan dio hrvatskih iseljenika i njihovih potomaka uspio je ostvariti zavidne karijere i zadobiti ugled u istanbulskoj levantinskoj zajednici, pa i izvan nje. Od starih dubrovačkih obitelji potkraj 19. stoljeća susrećemo još obitelji Chiriko i Čingrija. Isidor de Chirico, rentijer i agent Austro-Ugarskog Lloyda, mogao bi biti i posljednji istanbulski Chiriko. Nakon 1900. prezime te glasovite obitelji više se ne susreće u izvorima. S druge strane, jedan je član stare dubrovačke trgovačke obitelji Čingrija potkraj 19. stoljeća ugledni arhitekt.

Obitelj Zelić najbolji je primjer vrtoglava uspona jedne nove iseljeničke obitelji. Antonijo Zelić se nakon dolaska iz Brela u Istanbul 1840. zapošljava u litografskoj tiskari Francuza Henrija Cayola. Istaknuvši se u tome poslu, Zelić ubrzo postaje Cayolova desna ruka, a nekoliko godina nakon njegove smrti otvara i vlastitu tiskaru. Zahvaljujući vrhunskoj profesionalnosti i kvaliteti, Zelićeva tiskara ubrzo širi posao i u druge pokrajine Osmanskog Carstva. Bio je to odličan primjer uspješnog prenošenja zapadne tehnologije u Osmansko Carstvo, što je bila jedna od važnijih uloga Levantinaca u 19. stoljeću. Antoniju Zeliću se u poslu pridružuju sinovi, pa tiskara dobiva ime »A. Zelić i sinovi« (A. Zellich et fils). Tiskaju se novine i knjige na svim jezicima i pismima osmanske države, pa i šire. Posebnu slavu tiskara Zelićevih stekla je zahvaljujući razglednicama, čija kvaliteta i ljepota i danas izazivaju divljenje. Zbog širenja posla, Zelići ubrzo grade novu tiskaru, a otvaraju i dvije prodavaonice na centralnim lokacijama u gradu. Teke pasaž, u kojem je obitelj Zelić stanovala, preimenovan je u njezinu čast u Pasaj Zellich. Priznanja za tiskarsku djelatnost ubrzo su počela pristizati. Na izložbi u Vatikanu 1883. tiskara Zelićevih osvaja zlatnu medalju. Pet godina poslije, njezin osnivač, Antonijo, dobiva počasni papinski nasljedni naslov »Tiskar Sv. Stolice«. Godine 1890. taj ugledni istanbulski tiskar umire, no njegovi sinovi s uspjehom nastavljaju i šire poslovanje, a tiskara mijenja ime u »Braća Zelić« (Zellich frères). Gregoire Zelić, nekada očeva desna ruka, postaje ravnatelj tiskare, a braća Nicolas, Michel i Henri međusobno raspodjeljuju preostale poslove. Ugled i kvalitetu tiskare iznova potvrđuju domaća i međunarodna priznanja. Sam Gregoire Zelić nekoliko je puta primio odlikovanja stranih vladara. Radi posebnih zasluga za katoličanstvo u Istanbulu, papa Leon XIII. odlikovao ga je ordenom viteza papinskog reda Sv. Silvestra. Osim crkvenih almanaha i kalendara istanbulskih katoličkih crkava, kao i ostalih njihovih izdanja i različitih materijala, od 1910. tiskara »Zellich« izdavala je i Bilten apostolskog vikarijata u Istanbulu (Bulletin du Vicariat apostolique de Constantinople). Za izdavanje dvaju časopisa na srpskom jeziku (Carigradski glasnik i Kalendar »Golub«) kralj Aleksandar I. Obrenović odlikovao ga je ordenom Sv. Save petog reda. Povrh toga, Gregoire je primio i odlikovanje perzijskog šaha Mozafereddina, za izdavanje knjige princa Mirze Rize Kana u stihovima i prozi o međunarodnoj mirovnoj konferenciji u Hagu 1899., na perzijskom jeziku, s prijevodima na 15 svjetskih jezika. Najveća domaća počast koju je Zelićima ukazala osmanska država bila je narudžba za tiskanje osmanske lire 1914. godine. To zlatno razdoblje fin de sièclea, koje se protegnulo sve do Prvoga svjetskog rata, bilo je poslovni vrhunac za tiskaru Zelić. Tiskara i nakon rata nastavlja s radom, ali ipak nova generacija Zelića počinje napuštati obiteljski posao u 1930-ima. Doduše, tiskara »Henri Zelić i sinovi«, koju vodi Henrijev sin Louis, nastavila je raditi u nešto smanjenom opsegu sve do 1960., kada taj posljednji tiskar iz obitelji Zelić napušta Istanbul i odlazi u Rim.

Osobito svijetao primjer djelatnosti za dobro šire zajednice dao je Giacomo Anderlić iz Rijeke, osnivač, glavni promotor i donator Društva za pomoć sitnim trgovcima i obrtnicima »Artigiana«. Anderlić je bio imućni istanbulski draguljar, kojeg je slučajan susret s jednim osiromašenim španjolskim obrtnikom potaknuo na ideju o osnivanju društva za pomoć sitnim obrtnicima i trgovcima. Potom je odlučio prodati jednu veliku zemljišnu parcelu i zarađeni novac položiti kao temeljni kapital Društva. Radi prikupljanja dobrovoljnih priloga Anderlić se uputio u Europu, gdje je na vladarskim i plemićkim dvorovima uspio prikupiti znatna sredstva. Da bi se dočarao duh novog vremena u osmanskoj prijestolnici, treba reći da su najveće individualne donacije priložili osmanski sultani Abdul Medžid i Abdulaziz, nastupajući kao velikodušni zaštitnici svih građana svojega carstva. Društvo je bilo osnovano 1836. godine, a brigu o štićenicima Društva preuzele su francuske Sestre milosrdnice. Zanimljivo je da, iako je bio osnivač, Anderlić nikada nije obnašao funkciju predsjednika Društva, nego je tu čast prepustio drugima. Jedina funkcija koju je preuzeo bila je inspektorska. Osim brige o siromašnima, starima i nemoćnima, »Artigiana« je jedno vrijeme djelovala i kao sirotište, pa čak i pučka kuhinja. Danas je »Artigiana« moderan dom za starije osobe, u kojem svoje posljednje dane provodi osamdesetak ljudi različitih vjeroispovijesti, jezika i rasa.

(Svršetak u sljedećem broju)

Vjeran Kursar, Hrvatska revija 4, 2013., https://www.matica.hr/hr/399/hrvati-u-gradu-na-bosporu-22748/

Povezani članci

Žigmanovljena nagrada “Emerik Pavić”

hrvatski-fokus

Ponavljamo stare grješke

HF

Tko financira izdajnika Mesića?

HF

Što pepeo priča

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...