Hrvatski Fokus

Jedini pravi i pošten način izbora bio bi da se bira čovjek, imenom i prezimenom, a ne politička stranka ili koalicija

 

Prema zakonima Prirode, sve što postoji, rodilo se (stvorilo), raste, razvija se, dosegne kulminaciju, stagnira, opada i nestane, kao takvo što je bilo. Ne nestane bez traga i nekakvog ostatka, u drugom obliku. Na većini prirodnih zakona utemeljeno je društvo, kako pojedinac, tako pojedine skupine, organizacije, zajednice, udruge, političke stranke, političke koalicije, nacije, države, unije država, regije… Tisućljetna povijest je to pokazala i dokazala. Sve u nama i oko nas je stalna promjena, transformacija, nezaustavljiv i nepovratan proces. Ništa nije vječno, ni u kojem smislu, naročito u politici. Politika je utkana u sva područja i dijelove, rada, djelovanja  i života, vidljivo i nevidljivo. Politika nas prati od rođenja do smrti. Ne bi to bilo ni tako loše, da se umjesto politike u naš život nije uvuklo politiziranje, na kojem se grade neke politike.

Pred nama su lokalni izbori. Svi su u kampanji, iako je do izbora još nekih 100 dana. Izbori bi trebali donijeti neke, možda i mnoge promjene. To će biti teško ostvarivo, unatoč golemim mogućim i nemogućim obećanjima, jer svi sadašnji žele zadržati svoje pozicije. S istima i jednakima se ne postiže ništa novo. Oni koji su nas doveli u situaciju u kojoj se nalazima, koja nije dobra, utješna i obećavajuća, ne mogu i kad bi htjeli iz te situacije izvući. Ne mogu oni promijeniti sebe, u istim okolnostima. Promjene su potrebne u svemu. Od svake osobe, do stranke, kako u programu, tako i u vođenju, odnosno metodama rada i principima na kojima je stranka utemeljena, razvijala se, ostala i opstala. Zorno je pokazano i dokazano kako su neke stranke nastale, razvijale se, stagnirale, opadale i ponovo se dizale. Malo je tu bilo ideja. Osim pri samom osnivanju gdje su ideje bile pokretač, snaga i glavni činitelj za podršku i izbor, malo pomalo te ideje su nestajale i ustupale mjesto osobnom i stranačkom pragmatizmu, koji se pokušao sakriti verbalnim ekvilibriranjem, pustim obećanjima, pod egidom brige za narod, boljitak, napredak, svakog pojedinca, društva i države. Kaj god! Pojedinci bježe, što dalje od države u kojoj nema pravne jednakosti, ni u čemu, gdje se korupcija petrificirala i utkala u sve pore života, gdje se laž smatra istinom, gdje crno postaje bijelo u tili čas, prema potrebi vladajućih, gdje se svakim danom društvo sve više raslojava, gdje postoji veliki jaz između bogatih i siromašnih, gdje se srednji sloj presložio, više na dolje nego prema gore, na društvenoj ljestvici, gdje su podobni pobijedili sposobne, gdje se sve može  kupiti, gdje je malo onih koji se ne će prodati i ne žele biti kupljeni… Ti i takvi su dragocjeni. To su prirodni (nebrušeni) dijamanti, čiji sjaj je prekriven sivilom bižuterije. Oni se ne žele uhvatiti na uvjetno ponuđeni Kairosov čuperak. Oni znaju tko su, što su i koliko vrijede. Znaju i to da će se kad-tad moći uhvatiti  bezuvjetni povoljan trenutak, kojemu su dorasli, na mnogo razina, znanjem, sposobnostima, vještinama, poštenjem i ostalim ljudskim vrednotama. Treba biti strpljiv, ponizan, vjerodostojan, svjestan sebe, savjestan, odgovoran, samouvjeren, normalan, domoljuban, običan i dostupan. Međutim, to sve nije dovoljno, jer će te i takve pregaziti oni drugi, koji gotovo ništa, čak ni slično nemaju od gore navedenog. To su manje-više beskrupulozni uzurpatori, prevaranti, varalice, kočijaši cara, “domoljubi”, beskralježnjaci, Šćepani Mali…, sve u stilu: Stranka to sam ja, Država to sam ja.

S tim stilom i u tom stilu upropastili su stranku, državu i sebe. Za stranku i državu znaju. Za sebe još ne znaju, ali to je evidentno i dokazivo. Kad si netko umisli da je najbolji, da sve što hoće može, da od njega sve polazi, da ništa kraj njega ne prolazi, da je alfa i omega u svemu, to je početak njegova kraja. Ako je svjestan da time pokriva svoje mane, pogrješke, nemogućnosti, neznanje i nesposobnosti, onda još postoje minimalne šanse da se dotični prosvijetli i spozna u čemu je problem. Problem je naravno u njemu, to vide, čuju, osjećaju, znaju i na neki način trpe mnogi. Oni koji bi na to mogli ukazati javnosti se boje, za svoje funkcije, fotelje, apanaže, sinekure, benefite, stečeni i dobiveni imetak, društveni položaj… To znaju i oni vani, koji su dotičnog (dotične) postavili na određena rukovodeća mjesta. Mnogima takvo stanje odgovara. Međutim, kad se jednom dirne u njih, kad megalomanija, tiranija, gazdovanje, podržavanje lopova, prikrivanje nerada ili lošeg rada institucija, narcisoidnost, nabildani ego, probiju državne granice, dotični će završiti jednu “dionicu svojeg puta” i završiti tamo gdje mu je mjesto. Neki se izvuku, dobiju dobro plaćeno mjesto, negdje u tišini i kao da ništa nije bilo. Neki plate, za njih i one slične njima, koji su se nečasno izvukli. Žao mi je ljudi kod kojih je u jednom momentu prevladala nezajažljiva pohlepa u  bilo čemu, koji su svoj dio ljudskosti prepustili nečem neljudskom, htjeli su biti najbolji, imati najviše. Igrali su se Boga i posrnuli.

Uvijek se pitam: Zar ti i takvi ljudi nemaju prijatelja; barem jednoga. Taj prijatelj bi ih upozorio kud srljaju i pomogao im da se primire, srede i prikoče. Možda oni ni ne žele prijatelje. U svom umišljaju jedinstvenosti i veličine su sami sebi dovoljni. To ne bi bilo dobro i loše bi završilo da upravljaju svojom firmom (korporacijom). To ne samo da nije dobro nego je katastrofalno kada takvi upravljaju društvo, državnim institucijama ili državom. Ljudi nisu stvari. Nisu niti brojke. Ljudi su bića koja vide, čuju, osjećaju i znaju da imaju pravo izbora. Izbora čega? Nekad je to bila politička stranka. Danas je to čovjek. Nije se uopće čitalo i gledalo tko je na stranačkoj izbornoj listi. Mahom se svugdje zaokruživao HDZ, tu i tamo SDP. Zapravo, manje-više jednako. Zna se tko je u prvim danima samostalnosti, neovisnosti i suverenosti Hrvatske, crvene stranačke iskaznice zamijenio plavima. Svaka čast onima kojima je to bila prva, prava, istinska “ljubav” i odabir. Odabrali su državotvornu stranku i njenog  “stvoritelja”, utemeljenu na poznatim, prihvatljivim, povijesnim, domoljubnim, državotvornim, pravednim, stoljećima sanjanim idejama. Te i takve ideje su malo pomalo ishlapile, iako su deklarativno još uvijek u svim programima stranke. Ustupile su mjesto nekim novim idejama, nužno potrebnim za ovo vrijeme i drugačije društvo. Čini se nekako da u tim novim prikrivenim idejama nema baš puno brige i  mjesta za običnog normalnog čovjeka, kao ni za njegove svakidašnje (egzistencijalne) potrebe, što zorno prikazuje svakodnevni ranojutarnji “rat” nad kontejnerima za smeće, gdje sirotinja traži nešto, što bi je taj dan, na neki način prehranilo. Ako ništa drugo ti nemili svakodnevni prizori, diljem Lijepe naše, trebali bi vladajuće potaknuti na velike promjene, u svim područjima i resorima, na svim razinama. Izgovarati se na pandemiju i potrese kao otežavajuću okolnost za promjene,  ne bi smjela biti ičija opcija, pogotovo onih koji žele pobijediti na lokalnim izborima.

Mislim, da je prošlo vrijeme, kada se bez razmišljanja, zaokruživala Franjina stranka. Pandemija COVID-19 i potresi su razotkrili mnoge nepravilnosti, prevare, utaje, negativnosti, promašaja, nečinjenja i činjenja, čime se stranka dodatno kompromitirala i destabilizirala. U stranci postoji previše “endogenih prebjega”, koji opet žare i pale po državi i žele pobijediti na lokalnim izborima. To su vam oni koji su uvijek uz svakog stranačkog lidera, a čim on ode, na bilo koji način odriču ga se i više ga ne poznaju. Za sve neuspjehe je dotični lider kriv. Zaboravljaju da su ga do jučer tapšali po leđima, sve mu odobravali i zdušno  pljeskali, na svaku njegovu riječ i rečenicu, pa i onda kad ga nisu razumjeli, jer je njihov intelektualni nivo daleko ispod šefovog.

Upravo ti i takvi su nas upropastili, doveli na rub siromaštva, u beznađe, depresiju, apatiju i nezainteresiranost, a kamoli politiku. Zbog tih i takvih ljudi ne izlaze na izbore. Nekima ta ne izlaznost odgovara. Oni su naime znali, da će njihovi izaći, jer bi u protivnom bili, na neki način kažnjeni. Mislim. da više ne postoji bič kojim su neki članovi HDZ-a natjerani na izbore. Osim toga mnogima od njih su doživjeli prosvjetljenje. Probudili su se od ostvarenja stoljetnog sna, za svojom samostalnom, neovisnom, suverenom državom. Oni su državu stvorili, ustrojili, obranili, gradili, obnovili… a drugi, najviše njihovi su je potkradali, prodavali, trančirali, iseljavali, osiromašivali, sramotili, nudili u zakup… i doveli  na zadnje mjesto u Europi po svemu dobrome, a na prvo po mnogo čemu lošem, što traje, traje, traje. Ovi nadolazeći lokalni izbori pravo su mjesto i vrijeme, da se nagradi ili kazni one koji su to zaslužili. Jedini pravi i pošten način izbora bio bi da se bira čovjek, imenom i prezimenom, a ne politička stranka ili politička koalicija.

Ankica Benček

Povezane objave

Komu služi Katolička Crkva u Hrvata?

hrvatski-fokus

Brojni jugogrijesi Ive Josipovića

HF

Slučajni predsjednik, ulizice i lažni izbori

HF

Kajmak s marmeladom

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više