Otok Lokrum ima tragove Liburna, Grka i Rimljana. U posjedu benediktinaca je od 1023. do 1798. godine
Dubrovački povjesničar dubrovački Antonije Vučetić objavio je 1889. godine knjižicu “Lokrum i odnošaji dubrovački sa Mletcima”. Tu se nalazi zanimljiv slučaj nesretnoga lokrumskoga opata koji je “ulovljen u šteti”. Vučetić citira II. knjigu “Monumenta Ragusina” koju je Akademija po njemu objavila, te navodi da radi grješnoga opata (ne ću mu navesti ime, op., T.T.) Republika 1328. naređuje prokuratorima da ne plaćaju pristojbe od prihoda samostanskim zemljama lokrumskim redovnicima ako ovi budu i nadalje rasipali prihod od samostanskih imanja. Naime prije toga je jedne noći samostanski opat (benediktinski, op., T.T.) zatečen u zloglasnoj kući (ne misli se na neki Sabor ili Parlament već na kuću punu djevojaka dvojbenoga morala, op., T.T.).
Narod se vrlo ljutio na opata koji je bio poznat po “ležernom” stilu života, pa je tako založio samostanski kalež kod nekoga Vlaha (ime Vlaho) Barbare za 10 perpera i 14 groša. Perper je 1272. vrijedio 12 denara, i to je tako bilo do 1311., 1338. denar blago slabi. Dubrovnik je Pelješac kupio od kralja (samozvani car) Dušana za 8.000 perpera, ali kako je Dušan doživio poraz u Bosni, te trebao novac za rat sa Bizantom, to nije realan pokazatelj vrijednosti perpera. Krajem 13. stoljeća za 1 perper se moglo kupiti prasca (znači da je Pelješac kupljen za 8.000 praščića). Nemojte se smijati, pa Richard Lavljeg Srca je u Austriji kidnapiran jer su shvatili da je bogat, jer samo bogat čovjek je u krčmi mogao naručiti pečenu kokoš. Jedan dukat je vrijedio početkom 14. stoljeća 24 denara, da bi početkom 15. stoljeća došao blizu 33 denara. Rob je tada prosječno vrijedio 28 do 30 dukata (neki i preko 50 !), što je oko 900 denara, ali robova je zbog ratova i siromaštva bilo puno; ipak Republika je časno zabranila takvu unosnu trgovinu 1416. godine.
Vratimo se na opata koji je uzeo novac na ime zemljišta i nekretnina na otoku Lokrumu, te založio perinicu (poplun, tj. krpatur ili neka relikvija? T.T.) plemiću Mencu Menčetiću (Mence je Dominik od milja). Tada se sastalo Veliko Vijeće (Parlament Republike) 3. XI. 1328., izdalo strogi nalog rečenim prokuratorima, te tužilo opata nadbiskupu. Po tužbi opat je pritvoren, ali je pobjegao te je Republika odredilo progonstvo tko bi ga primio ili sakrivao.
Otok Lokrum ima tragove Liburna, Grka i Rimljana. U posjedu benediktinaca je od 1023. do 1798. kada Napoleon gusarski plijeni talijanske fondove i Dubrovnik je prisiljen prodati otok. Lokrumski opat bio je vrlo ugledan član zajednice, od 1149. do 1667. (potres!) nosi biskupske insignije! Benediktinci su obnovili Europu nakon pada Rima, i u Dubrovniku, Duklji i Hrvatskoj imali su silan značaj. Upravo je razvoj gradova i ekonomije 13. stoljeća doveo do pada javnoga morala i potrebe za novim, asketskijim redovima, npr. franjevcima i dominikancima. Sjetiti se opatovih suvremenika Fridriha Sicilijanskoga, Edvarda (Crnoga princa), Bonifacija VIII., Dantea, dužda Enrika Dandola i dr. Kako je mislio opat prikriti svoj grijeh u tako malome gradu gdje vlast drži sve konce u svojim rukama, u kojemu se doušništvo masno plaća a posleni i besposleni se bave brojanjem tuđih “koza i ovaca”. Kako je vlast nadgledala građane i svećenike, tako je kasnije i turski emin nadgledao na Lazaretu sve što ulazi i izlazi u Grad. Ali i njega je Republika poznata po udvorništvu, da bi zatvorio oko ili oba oka mazala zlatom ili već tratala onim na čemu je slab, bilo to vino (malvazija), kamenice, janjetina, “đakonije” ili hurije i sl.
Venecijanci su uporno nazivali Lokrum otokom sv. Marka i tako ga označavali na kartama ne bi li ga prisvojili i zasužnjili Dubrovnik.
Jednom su prigodom oteli knezovu ženu koja je sa društvom i sviračima plandovala na otoku. To je i doba međunarodnih urota (Venecije, Osmanskoga Carstva, Španjolskoga Kraljevstva i Vatikana) kada se stvaraju Lastovska i Hvarska buna, kada se kreću moćne flote oko Dubrovnika, pa i papinska pod zapovjedništvom Venecijanca pohara Lopud i Brgat. Na Lokrumu su pokapani izbjegli rođaci kraljeva Duklje i Bosne, na Lokrumu je boravio čudesni Maksimilijan (izvanbračni sin Napoleonovoga sina, nesuđenog Napoleona II., tj. za Austrijance Franza) veliki botaničar, tvorac flote koja je uništila talijansku flotu kod Visa 1866. godine, imperator od Meksika, veliko nadahnuće za umjetnike i povjesničare. Nažalost nije zavladao on nego sasvim prosječni Frano Josip. Josip Drugi Tito je pustio skladni dvorac Maksimilijanov da propada, a naši patrioti su pokrali sve, pa i srebreni beštek. Princ Rudolf se također nije usrećio Lokrumom. Preskačemo tobožnje lokrumsko prokletstvo, tužnu sudbinu parobroda Triton, odmaralište kraljevine YU za bolesnu djecu, male Bošnjake koje su za vrijeme Drugoga svjetskoga rata na otoku njegovale časne sestre, namjeru Edvarda VIII. koji je otok namjeravao kupiti, čime bi možda lukavi Albion od Dubrovnika napravio novi Gibraltar.
Za kraj se sjetimo divne maksime koja piše na zidovima lokrumskoga samostana,jasno na latinskome,a hrvatski glasi: “U slozi rastu i male stvari, u neslozi se urušavaju i najveće!” Plan židovskoga trgovca Zindina da digne most do Lokruma je nasreću propao, kao i još idiotskiji i raniji plan Fenzlov iz 1903. gdje bi most sličio na kombinaciju San Francisca i Tower Bridgea u Londonu, sa otokom koji bi namjesto rajskoga zelenoga perivoja bio beton, secesija i kvazihelenistička klasika, što bi vedutu pretvorilo u stravu.
Pustimo Lokrum da u sinjem moru sniva kao zeleni pas do nogu svoga kamenoga gospodara Dubrovnika. I nadajmo se da će unatoč ljudskoj pohlepi, gluposti i grješnosti ta oaza sklada potrajati stoljećima. Ah, da, i mene je lokrumsko proklestvo malo “zakučalo”, bio sam predsjednik Društva Prijatelja Otoka (veliko O) Lokruma sa sjajnim društvom kapetana Božovića i Mamića, erudita Điva Bašića, doktorice Martinović Mamić, gospođe Delić-Gozze, ugostitelja Banovca i stotinjak dragih nam sugrađana. Ako nismo mogli vele napraviti, makar nismo učinili štetu. Lokrum i slikari, to je zasebna tema! I Držićeva na Mrtvom moru lokrumskome juha na pantarulu!
