Hrvatski Fokus
Povijest

Dubrovčani u španjolskoj službi

Vrlo visoke položaje u španjolskoj službi imali su Ohmučevići, Mažibradići, Martološići, Vice Buna, Mato Vodopić…

 

Tako se za Jerolima Mažibradića (Girolamo Mašibradi) kaže da je imao plaću od 2.400 škuda godišnje u rangu najvišeg zapovjedničkog čina španjolske mornarice (captain-general), a brat Nikola je bio markiz i vitez Sv. Jurja od Compostele (Santiago de Compostela). Jerolim Mažibradić je na prepad zarobljen (flota od 22 piratske galije iz Rodosa) i poslan kao rob u Scio, ali je ubrzo otkupljen.

Postoji mogućnost da je Vice(ntije) Martolosić bio vicekralj, tj. španjolski kraljevski namjesnik u Meksiku, ali za vrijeme vladavine Filipa II. O tome vidi: Vinko Foretić, Činjenice i pretpostavke, Veze starih Dubrovčana s novootkrivenim zemljama i njihovo iseljavanje, Matica, Iseljenički kalendar, Zagreb, 1960.

Zanimljivo je da je Vice Martolosić bio slika i prilika stranog utjecaja na španjolsku brodogradnju ranih 1640-ih godina tako što ga je španjolska kruna postavila da izgradi novi ordenanzas. Došao je bio u Španjolsku služiti kralju svojom eskadrom i poslije je uzdignut na položaj upravitelja izgradnje Atlantske flote. Nije se držao odrednica krune, već je ponudio nove podatke, što su bili plod dužeg proučavanja, za izgradnju “savršenog broda”. Bio je “otkrio istinu koju dosad nitko nije postigao”. Tajnu je namjeravao priopćiti španjolskom kralju zauzvrat davanja državljanstva njegovoj dvojici sinova: jednom zapovjedništvo galijuna, a drugom crkvene beneficije. Za sebe je planirao titulu i plaću generala. “Ne mislim da je to previše pitati”, dodao je, zato jer su ove koristi privremene u usporedbi s njegovim darom “znanja koje je vječno”. Razuzdanoj zabavi, kazalištu i ljubavnim aferama odan “zarobljenik ceremonije”, kralj Filip IV,71 popustio je pred ponudom potpunog povjerenja za izgradnju savršenog broda. Do 1643. Martolosiću je bila dana čast generala i bio je okarakteriziran kao autor “trenutačno primijenjene ordenanzas”. Njegov sin Tomo, koji je radio s ocem, odnio je specifikacije u Italiju, a tada je u Napulju bio postavljen na funkciju upravljanja izgradnjom šest galijuna za Atlantsku flotu. Novi propisani načini gradnje nikad nisu bili publicirani i jedini zapis je Martolosićevo specificiranje više kobilice prema najvećoj širini broda u odnosu 1:3. To je utjecalo na konstrukciju novog admiralskog broda flote u 1649., što je u usporedbi s prethodnikom iz 1628., pokazivalo povećanje od 5 % u odnosu kobilice i najveće širine broda. Dubrovački brodovlasnik Nikola Mažibradić, koji je, također, dao značajan doprinos španjolskoj pomorskoj sili, kupio je 1632. brod “San Sebastián”, prodan kao “neprikladan za ratovanje” i kojemu je bilo suđeno da služi kod novog vlasnika u tzv. “Talijanskoj eskadri” španjolske mornarice. On je, uz admirala don Francisca de Vallecillu, bio admiral odan Antoniju de Oquendu kada su početkom svibnja 1631. krenuli s flotom od 26 brodova i gotovo 5.000 ljudi u Brazil. Tako napuljski potkralj Medina de las Torres u pismu Filipu IV. od 11. ožujka 1639. izričito spominje dva broda iz Dubrovnika (1.200 i 1.000 t) i 4 mletačka (s ukrcanim Mlečanima) koji su pripadali Atlantskoj floti (“la armada del mar Oceano”). Tijekom sukoba Nizozemaca pod zapovjedništvom Maartena Trompa i Španjolaca pod Antonijom de Oquendom nešto dalje od luke Dunkerque, gdje se nalazio Oquendo, spominje se i galijun Nikole Mažibradića kada je u noći 21./22. listopada 1639. zajedno s flandrijskom eskadrom oslobodio okruženja zapovjednički, admiralski brod (capitana) “Nuestra Señora de la Concepción y Santiago”. Poslije je Tromp tužno priznao da je taj brod bio nepobjediv s Oquendom na njemu. Sljedećeg dana (22. listopada) oluja je otjerala nizozemske brodove i zgotovila bitku. Oquendov zapovjednički brod (capitana), održavan s pet crpki, plovio je prema Mardicku praćen Mažibradićevim galijunom i njih sedam iz Dunkerquea. U Mardick je stigao 23. listopada i bio je najveći brod ikad prispio u tu luku, pod sigurnim pilotiranjem Miguela de Horna (Miguel de Orna). Popis štete govorio je da je brod zadobio 1.700 pogodaka. De Oquendo je napustio luku 15. veljače 1640., radije riskirajući nevrijeme nego ponovno suočenje s Trompom, te se vratio u Španjolsku. Po nekim izvorima, u toj bitci Španjolska je izgubila 6.000 vazala (većinom Kastiljaca), 43 broda, 600 brončanih topova i priličan broj starijih i mlađih časnika, a portugalski udio je bio gubitak broda “Santa Tereza” i 900 Portugalaca. Nizozemci su zarobili devet španjolskih galijuna, ali ih je šest potonulo prije uplovljavanja u luku. Glavni tiskar grada Seville Juan Gómez de Blas tiskao je “istinitu vezu velike pobjede Don Antonija de Oquenda nad nizozemskim brodovima u Engleskom kanalu” u formi tada za Španjolsku uobičajenih relaciones (nešto kao neregularne i neformalne novine ohrabrujuće-utješnog karaktera u svezi s domaćim i stranim vijestima). Indicija relativno dobrih i prisnih odnosa Dubrovačke Republike i Španjolske mogla se nazrijeti pri proslavi sv. Vlaha (na Svijećnicu) kad admiral dubrovačke mornarice podiže zastavu na Orlandov stup i govori pohvalu zazivajući poimenično neke svece – prvenstveno Rima, pa Zadra, Kotora, Trogira, Splita, Napulja, Liparija, Barija, Montea, Ancone, Genove, Milana, te također i sv. Vinka iz Španjolske.

Vrlo visoke položaje u španjolskoj službi imali su admirali iz kuće Ohmučevića (za Španjolce prezime Iveglia), Mažibradići (Masibradi), Martološići, Vice Buna i Mato Vodopić, graditelj utvrda u Napulju i Cartageni kolumbijskoj.

Za Ohmučeviće koji su rodom iz hrvatskih krajeva u okolici Jajca, izbjegli pred Turcima u dubrovačko Primorje) Slano, Grgurići) je zanimljivo da imaju prazne grobove u franjevačkom samostanu u Slanome, te jedan prazan grob u dubrovačkih dominikanaca (lijevo od ulaza), sa natpisom koji laže o njihovu porijeklu od nekakvoga ćesara Hrelje koji je Dušanov vojskovođa u okolici makedonskoga Štipa i Strumice. Španjolski snobizam ih je natjerao da izmisle svoje plemenito porijeklo, i to takvo koje je teško provjeriti.

Nikola Mirković kaže da su “Zapadnoindijske flote” (Dubrovnika), “osobito one Ivelja, (D)olistića, Martolosića i Mažibradića činile povijest na Karibima, u Brazilu, Engleskoj i Flandriji”, te navodi da je 1/3 španjolske ratne flote na oceanima (1588.-1640.) bila sastavljena od dubrovačkih “Squadre dell’Indie” i “Squadre dell’ Mar Oceano”, koje su gradili, upravljali i zapovijedali Dubrovčani.

Najviše je naših pomoraca bilo sa otoka Lopuda, danas mjesta koje ima svega 140 stanovnika, dočim je u renesansi Lopud bio drugi po veličini grad Dubrovačke Republike, neki poput Luja Vojnovića pretjeruju da je Lopud imao više od 2.000 stanovnika(?!),što groblja, matične knjige i okućnice ne dokazuju. Svakako da je Lopud u 16. stoljeću imao daleko više stanovnika negoli naša metropola Zagreb.

Đivo Bašić

Povezane objave

Svećenik dum Đuro Pulić

HF

Boris Apsen – izvanredan matematičar

HF

Zašto su 25. listopada 1944. partizani strijeljali 72 kraljevsko-jugoslavenska pilota na lokalitetu Jabuka kod Pančeva?

hrvatski-fokus

O leopardu i reljefu Svetoga Vlaha

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više