Hrvatski Fokus
Intervjui

Nismo naišli na bilo koji dokument kojim se nadbiskup Stepinac inkriminira

Papa Pacelli nije šutio, u mnogim okolnostima je napao Hitlera, nacističku strategiju progona i ideologiju

 

Dr. Johan Ickx direktor je Povijesnoga arhiva Druge sekcija za odnose s državama Državnoga tajništva Svete Stolice. Rođen je 1962. godine. Studirao je religijske studije, teologiju i filozofiju na Katoličkom sveučilištu u Leuvenu, a povijest je doktorirao na glasovitoj »Gregoriani«. Radio je za Kongregaciju za nauk vjere i Apostolsku pokorničarnicu, a bio je angažiran i kao savjetnik Kongregacije za kauze svetaca. Krajem studenoga na francuskom je objavio vrijednu knjigu o Piju XII. i Židovima u vihoru Drugoga svjetskoga rata. Lik i djelo Eugenija Pacellija, među svojim brojnim drugim studijama, istraživao.

U bujici izvještaja o otvaranju arhiva nepravedno nazivanoga »kontroverznoga« Pija XII. u ožujku prošle godine samo su rijetki bili dovoljno hrabri reći da je takva vatikanska gesta ne samo znak da se Crkva ne boji svoje prošlosti, nego i da je upravo ona u današnjem svijetu jedini bedem zdravoga duha i kulture otvorenosti. Naime, papa Franjo otvorio je arhive iz vremena svoga prethodnika na Petrovoj stolici osam godina ranije od uobičajenoga arhivskoga protokola, koji nalaže protok vremena od najmanje 70 godina od smrti stvaratelja dokumenata. Prve plodove takve kulture otvorenosti nije trebalo dugo čekati. Sugovornik u ovotjednom intervjuu u najnovijoj je studiji kroz prizmu desetak slučajeva ispričao priče tisuća progonjenih Židova koji su zahvaljujući tihim intervencijama pape Pija XII. izbjegli sigurnu propast u nacističkoj industriji smrti. Jasno, u prigodi Stepinčeva dr. Johan Ickx bez uvijanja je govorio i o škakljivim temama iz hrvatske povijesti, posebice onima iz vremena bl. Alojzija Stepinca. 

  • Doktore Ickx, čini se da bi bilo prigodno razgovor započeti kronologijom napora pape Pija XII. u spašavanju progonjenih Židova u ratnim okolnostima. Kada su prvi napori pape Eugenija Pacellija započeli? Je li Vatikan nastavio pomagati Židovima i nakon ratnih zbivanja?

– Napori papinstva u osvješćivanju svih katolika o potrebi zaštite Židova i njihovih zajednica započeli su već za vrijeme Prvoga svjetskoga rata. No u najnovijoj se knjizi bavim razdobljem od 1939. do zaključno 1945. godine. Važno je napomenuti da je prije 1941. bila prilično rijetka pojava da se Židove koji su primili katoličko krštenje deportira, međutim kada su rasni zakoni u Njemačkoj izmijenjeni i kada su se počeli baviti nacijama i okupiranim teritorijima, progon je zahvatio čak i tu skupinu Židova. Naime, novi su rasni zakoni proklamirali da više nije bitna religijska pripadnost, nego je ključna rasna, koja se računala do trećega koljena. Tako su se iznenada katolički Židovi našli u opasnosti. To je, primjerice, bio slučaj Ines Stame, katolikinje udane za »arijevca«, koja je u studenom 1943., mjesec dana nakon što je provedena racija u židovskom getu u Rimu, pisala Piju XII. u stanju šoka. Bojala se da bi se i njezina obitelj mogla naći u opasnosti jer je njezina majka, koja je umrla prije 50 godina, bila Židovka, pa bi tom analogijom i njezina obitelj mogla biti označena za progon.

Dokumenti koji se čuvaju u vatikanskom Povijesnom arhivu svjedoče o neumornim naporima Pija XII. i njegovih suradnika sve do posljednjega dana rata, čak i kada se pritisak oko deportacija povećavao. Sveta Stolica nije se ni jednom zaustavila u spašavanju bilo kojega ljudskoga bića od tragične sudbine. Historiografija koja se bavi Pijem XII. taj koncept skrbi za čovječanstvo uglavnom predstavlja u teoretskom i ispraznom smislu, stvarajući atmosferu koja sugerira da je papa bio bespomoćan i nezainteresiran za stvari koje su se događale upravo pod prozorom njegove Apostolske palače. Skrb i pomoć koja je upućivana kako pojedinim osobama tako i grupama u kojima je bilo i do tisuće pojedinaca iz svih naroda, kao i organiziranje zaštite progonjenih u Rimu, ipak daju drugačiju sliku.

  • Koji su sve bili akteri u papinskim humanitarnim intervencijama? Koje su vatikanske institucije bile uključene u spašavanje Židova? Kako je Vatikan uopće dolazio do ljudi koje je trebalo spasiti ako uzmemo u obzir sužene mogućnosti komunikacije u ratnim okolnostima i opasnost od nacističkoga represivnoga aparata?

– Dosad su se različite intimne misli i stajališta Pija XII. u javnost plasirali na nepotpun način, uz često lažne podatke i informacije iz druge ili treće ruke. Riječi koje su se zaista razmjenjivale u uredima i na vatikanskim hodnicima, zahvaljujući izravnomu pristupu dokumentima, bilješkama i originalnim komentarima protagonista, sada konačno vraćaju tim akterima dio njihova stvarnoga lica te odgovarajući emocionalni i psihološki profil. Taj »biro«, kako ga zovem u svojoj knjizi, sastojao se od pape, državnoga tajnika kardinala Luigija Maglionea i mons. Domenica Tardinija te podtajnika i suradnika državnoga tajnika. Oni su bili u stalnim kontaktima s nuncijima i apostolskim delegatima u cijelom svijetu, kao i s biskupima, predstavnicima vlasti, diplomatima i javnim institucijama. Ta je mreža, osim uobičajenih diplomatskih aktivnosti, služila za stvaranje koridora za spašavanje progonjenih diljem Europe.

Kada se pretraže stotine tisuća dokumenata, može se shvatiti da je stalna briga Svete Stolice bila kako pronalaziti načine i prostore za, što se katkad činilo gotovo nezamislivo, spašavanje što je moguće više ljudskih života. Glavna zaprjeka za Pija XII. i njegove vodeće diplomate bila je činjenica da su se svi takvi hrabri i rizični pothvati trebali provoditi u skladu s načelom diplomatske nepristranosti i diplomatske razboritosti Svete Stolice. Upravo je napetost između tih dviju krajnosti otvorila prostora za neispravne dojmove o tome da su Pio XII. i Vatikan bili uz Nijemce. Papa Pacelli nije šutio, u mnogim je prilikama, kao što su diplomatske verbalne note, napadao Hitlera i njegove progone i općenito ideologiju nacizma. Začudno je i što su na sličan način, nakon Prvoga svjetskoga rata, Francuzi i Belgijanci također optuživali Benedikta XV. za navodno prijateljevanje i savezništvo s Nijemcima.

Oko 2800 očuvanih zahtjeva koje su Židovi (bili kršteni ili ne) izravno uputili papi – kao što ispravno sugerirate u svom pitanju – pravo su čudo s obzirom na ograničene mogućnosti komunikacije u ratnim okolnostima i opasnosti od nacističkoga represivnoga aparata. Možemo pretpostaviti da stotine takvih zahtjeva nikad nisu ni došle do Vatikana, premda je takvo što teško detaljno utvrditi. Židovski zahtjevi za pomoć do Vatikana su dolazili običnom poštom ili preko prijenosa kroz vatikansku humanitarnu mrežu.

  • Vratimo se na problem vatikanske vojne i formalno političke neutralnosti u vrijeme Drugoga svjetskoga rata, ono što mnogi kritičari Pija XII. rado ističu. Kako je konkretno ta pozicija oblikovala napore u spašavanju progonjenih iz Europe pod nacističkom okupacijom?

– Vaše nas pitanje vraća na problem tzv. šutnje Pija XII. U tom problemu treba razlikovati dvije stvari – »verbalnu šutnju« i »političku šutnju«. Prva nije u skladu s onim što govore činjenice. Primjerice, Pio XII. je nedugo nakon Lige naroda (koju su predvodili Englezi, Amerikanci, Sovjeti i Francuzi) govorio otvoreno i nedvosmisleno o deportacijama Židova. Dakako, učinio je to nevezano za Ligu naroda jer nije htio da ga zavede engleska i američka diplomacija i postavi na čelo »lokomotive« Saveznika. Time je želio pod svaku cijenu, kao što su to radili i njegovi prethodnici u vrijeme Prvoga svjetskoga rata, očuvati nepristranost Svete Stolice. No govorio je na radiju (koji je u to vrijeme bio najmoćnije komunikacijsko sredstvo!) uoči Božića 1942. i citirao starozavjetnoga proroka Jeremiju, s ciljem približavanja židovskoj braći, što je naravno užasnulo naciste. Spomenuo je »bezbrojne prognanike koje je uragan rata otrgnuo od njihove domovine i razbacao po zemlji stranaca, koji mogu izreći svoju vlastitu tužaljku: ‘Baština naša pade u ruke strancima, domovi naši pripadoše tuđincima’«. U istom je obraćanju rekao da su »stotine tisuća ljudi bez ikakve krivnje s njihove strane, nego ponekad samo zbog svoje nacionalnosti ili rase, poslane u smrt ili u polaganu propast«. Arhivi nam danas omogućavaju da shvatimo globalni utjecaj koji je ta božićna poruka imala. Samo gluhi i slijepi ne bi mogli uočiti njezinu suptilnost i značenje.

S druge strane »političku šutnju«, u smislu javnoga neutralnoga stajališta, treba shvatiti kao strateški izbor. Šutnja je zlatna, posebno u vrijeme rata i špijuna, ali može biti i protunapad upućen totalitarnomu neprijatelju. Ukoliko se ne želi kompromitirati nečiji život, utoliko je takva stroga razboritost obvezna. Također se čini, prema svjedočanstvima koje donosim u svojoj knjizi, da je između 1939. i 1945. to itekako shvaćala i većina Židova. Kako bismo drugačije onda mogli objasniti da su oni nastavljali kucati papi na vrata i zahvaljivati?

Ukratko, riječ je o političkoj šutnji kao političkoj taktici, koja nije značila i verbalnu šutnju. Treba dakle jasno razlikovati dvije različite vrste šutnje. Papa Pacelli ni sa svojim suradnicima u spašavanju ljudskih života nije govorio o određenim stvarima kako ne bi ugrozio sve one koji su bili dijelom koridora za spašavanje jer bi ih se moglo otkriti ili omesti. Nad time treba nakratko zastati i promisliti kako bismo mi živjeli u tim godinama, kada je zlo proganjalo suradnike dobra. Zato se papa ogradio u razboritoj i aktivnoj šutnji, a dokumenti o spašavanju Židova objašnjavaju dobar dio toga. Vjerujem da se to može sažeti u misao Franje Saleškoga, koju se može naći u dnevniku onodobnoga nuncija u Bukureštu mons. Andreje Cassula: »Dobro ne radi buku i buka ne proizvodi dobro.« To je bila paradigma svih papinih suradnika.

  • Osim navodne šutnje Pija XII., neki pak mnogo otvorenije govore o njemu kao »nacističkom papi«. Taj mit nakon Drugoga svjetskoga rata nije dolazio samo iz propagande Istočnoga bloka, nego je rastao i opstao do danas na Zapadu. Komu odgovara takav mit?

– »Nacistički papa«, »Hitlerov papa«, »njemački papa«… Kao što smo spomenuli, slične su se etikete lijepile i Benediktu XV. nakon Prvoga svjetskoga rata. U slučaju Pija XII. takve su etikete proizvod dobro orkestrirane medijske farse nakon Drugoga svjetskoga rata. Ako prihvatimo takve teze, kako bismo onda objasnili stotine zahvalnih pisama i brzojava koje je papa dobio nakon rata? Kako bismo onda mogli objasniti redovitu Papinu korespondenciju, kao i onu njegovih biskupa, s rabinima diljem Europe, ali i Amerike? Nadalje, u svojoj knjizi donosim i priču o dubokom prijateljstvu predsjednika Roosevelta i Pija XII., koje je započelo puno prije rata te se učvrstilo upravo uoči njega, kada se zajedničkim naporima nastojalo oduprijeti silama zla. Sada takav mit – kao što dobro opažate za Zapad – cvjeta i širi se poput virusa. Zasigurno je odgovarao sovjetskomu režimu koji je htio potkopati moralni utjecaj Katoličke Crkve i pape. Bit će potrebno prilično vremena da se raspletu sve različite ideološke i političke stranke koje su pokušale prosperirati na tom mitu.

  • U svojoj knjizi ne bavite se suhoparnim brojkama, nego predstavljate sudbine ljudi s imenima i prezimenima. Jeste li u svojim istraživanjima naišli na slične humanitarne pokušaje Katoličke Crkve u Hrvatskoj u spašavanju Židova?

– U dokumentima koje sam istraživao nalazi se oko 2800 slučajeva intervencija, koje obuhvaćaju 4800 osoba. Što se tiče Hrvatske zanimljiv je slučaj dr. Ladislava Bodnara iz Zagreba, »nearijevca« krštenoga 1919. koji je 1941. pokušao emigrirati u Južnu Ameriku s preporukom nadbiskupa Stepinca. Zasigurno je da postoji više slučajeva spašavanja koji su išli preko Zagreba nego što ih donosim u knjizi. Ti slučajevi svjedoče da je postojala čvrsta poveznica između »Biroa« u Vatikanu i Zagreba.

  • Mnoge kritičare nadbiskupa Stepinca, koji će zasigurno naići i na ovaj naš razgovor, žarko zanima postoje li dokumenti koji govore o nekim kontroverzama vezanim uz njega. Jeste li u svojim istraživanjima naišli na dokumente koji bi inkriminirali nadbiskupa Stepinca kao aktera u teškim danima Drugoga svjetskoga rata?

– Nikako. I vjerojatno nitko ne će ni naići na takvo nešto. Čak je i zajednička pravoslavno-katolička komisija o Stepincu prije nekoliko godina zaključila da postoje razilaženja u tumačenjima činjenica i dokumenata, no dosad, koliko sam ja upoznat, ni jedan optužujući dokument nije pronađen. Zahvaljujući otvaranju svih arhiva Svete Stolice, dobit će se jasnija slika o toj temi.

  • Vijesti o otvaranju arhiva iz vremena Pija XII. obišle su svijet u nekoliko dana. No koronavirusna pandemija spriječila je mnoge istraživače da pristupe arhivima. Je li digitalizacija arhivskih materijala jedno od rješenja za takve probleme? Komu bi takvi dokumenti bili dostupni u digitaliziranoj formi?

– Digitalizacija dokumenata Povijesnoga arhiva Državnog tajništva Svete Stolice iz vremena pontifikata Pija XII. je u tijeku. Svi dokumenti koji se tiču prve polovice njegova pontifikata, dakle razdoblja između 1939. i 1948. već su digitalizirani i mogu se njima koristiti razni istraživači. Zahvaljujući digitalnomu sustavu, svim će istraživačima biti omogućen pristup svim materijalima na jednak način. Digitalizirana građa nakon 1948. godine u stalnom je porastu.

  • Spomenuli ste i istraživanje dijela pontifikata Pija XII. koji se odnosi na razdoblje nakon rata. Mogu li odnedavna dostupni dokumenti dati neke nove spoznaje i o toj ulozi Pija XII.? Jeste li u nekim svojim istraživanjima došli do, primjerice, odnosa Pija XII. prema Titovoj komunističkoj Jugoslaviji?

– Ne toliko prema Titovoj komunističkoj Jugoslaviji, nego više prema Moskvi. Tu dolazimo i do drugoga mita vezanoga uz Pija XII. – njegove navodno potpune zatvorenosti prema sovjetskom bloku. Zajedno s kolegama iz Mađarske, nedavno smo objavili knjigu koja sadrži izvještaje o tajnim misijama mađarskih isusovaca u ime Pija XII. Riječ je o intenzivnoj korespondenciji 1946. i 1947. godine, koja je otkrivena prije nekoliko godina u Budimpešti, koja se sada preklapa i s dokumentima u novootvorenim arhivima Svete Stolice. To su bila tajna putovanja isusovaca na relaciji Rim – Budimpešta, a u to vrijeme putovati zasigurno nije bilo jednostavno. Papin je cilj bio otvaranje dijaloga sa Sovjetima kako bi se pokušao naći nekakav »modusa vivendi«, upravo ono što će postati ključni dio kasnije glasovite »Ostpolitike« kardinala Agostina Casarolija. Potpuno je jasno da je za Pija XII. sudbina ljudi bila važnija od bilo kakve ideologije.

  • Trebaju li istraživanja vatikanskih arhiva postati projekti od nacionalne važnosti za Hrvatsku?

– Nedavna studija Esther Gitman »Alojzije Stepinac – Pillar of Human Rights« (hrv. Alojzije Stepinac – stup ljudskih prava) upozorila je na nešto što nedostaje u istraživanjima koja su se bavila Stepincem. Kao što »lista Pija XII.« radikalno mijenja poglede na toga papu, isto se može reći za studiju dr. Gitman o Stepincu. No vrijedi istaknuti i nedavno istraživanje Massimiliana Valentea koji se bavio vatikanskom odnosom prema Jugoslaviji (Ostpolitik). Ono pokazuje da će proučavanje onoga što je slijedilo nakon rata također biti izazov za povjesničare iz Hrvatske. Samo se u našim povijesnim arhivima vezano za Stepinca može pronaći velik broj arhivskih dokumenata. Nedavno je i veleposlanik Neven Pelicarić došao do nekih iznenađujućih otkrića u nekim vatikanskim arhivima. To pokazuje da organiziran i sustavan način proučavanja arhiva različitih dikasterija u Vatikanu može zasigurno dati obilje novih materijala za istraživanje.

  • I za kraj razgovora, jesu li Pio XII. i nadbiskup Stepinac, kako im neki spočitavaju, mogli učiniti više? Hoćemo li u godinama koje dolaze moći više čuti i o Pacellijevoj i o Stepinčevoj listi?

– Pacellijeva lista postoji, kao što je pokazala i Esther Gitman da postoji Stepinčeva lista. Nadam se da će novi istraživači iz Hrvatske uskoro početi pristizati u arhive. Riječ »ako« osobno me ne uznemirava jer se ona nema mjesta u Povijesti.

Marino Erceg, Glas Koncila, https://www.glas-koncila.hr/dr-johan-ickx-a-historian-and-an-archivist-from-vatican-debunks-the-myth-about-the-pope-pius-xiis-and-bl-stepinacs-silence-on-persecutions-of-the-jews-during-se/

Povezani članci

‘Kontralustracija’ Hrvatsku vratila u osamdesete

HF

Nismo prepoznati kao značajna likovna nacija

HF

Bio je to performans jedne sekte

HF

Boksač koji nikada ne napušta ring

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...