Hrvatski Fokus
Kolumne

Žal za Balaševićem, žal za Jugoslavijom

Hrvatsko žalovanje u medijima je sumanuto. Nije normalno

 

Činjenica da je Bill Gates proteklih godina postao najveći zemljoposjednik u Americi može nas uputiti na jedan od mogućih zaključaka: da je idući cilj globalističke elite potpuna kontrola i nadzor nad proizvodnjom hrane. Da, znamo puno o GMO i Monsantu, čitavu tu priču koja traje desetljećima – no čini se da je i ona u fazi finalizacije. Što bi to značilo? Da oni koji kontroliraju proizvodnju hrane, mogu na tržištu umjetno proizvoditi velike nestašice hrane, kao što su to činili s cijenama nafte. Gates propovijeda proizvodnju “sintetske govedine”, odreske proizvedene u laboratoriju od stanica uzetih od krava, i sljedeće poglavlje, u kontekstu “borbe protiv globalnog zatopljenja” očito je manipulacija hranom, udar na mesnu industriju i stočarstvo, na farmere i općenito gospodarstva koja se bave agrarom.

Grad ne može živjeti bez zdravog sela, a sela su kod nas devastirana. Scenarij u doglednoj budućnosti u svjetskim megapolisima može biti strašan, zamislimo samo nestašicu hrane, elementarnih namirnica u jednom velegradu od deset, petnaest milijuna stanovnika koji ovisi o opskrbi s farmi, ovisi o tržištu hrane koja je izvan kapaciteta jednoga grada da je osigura za sve svoje stanovnike. Kad bi se taj dotok prekinuo u jednom trenutku zbog neke navodne “klimatske katastrofe”, plandemije, rata, ili perfidne manipulacije velikih gospodara koji gledaju ovladati prirodnim resursima, kataklizma bi u urbanim sredinama bila onkraj najsmjelije mašte.

Mene ne zanima Balasšević kao Balašević. Zanima me simptom javnog, medijskog žalovanja za njim koje ne može biti normalno u tolikoj mjeri da se objavljuju u nekoliko glavnih novina deseci tekstova i panegirika. Izgovorio sam naglas ono što je vidljivo u ovoj priči: da je simptom tolike hrvatske žalosti za Balaševićem, simptom jedne kronične hrvatske bolesti – neshvatljivog žalovanja za Jugoslavijom. Mediji su bili puni isto tako žalopojki za Mirom Furlan, a umrli su nešto prije naši velikani kao Špiro Guberina, Mustafa Nadarević, Kićo Slabinac i nisu dobili ni dio tolikog prostora… pa više se sada piše o Balaševiću nego kad je umro Oliver Dragojević!? Taj fenomen obožavanja jednog jugoslavenskog, titoističkog režimskog pjevača nema smisla.

Problem je s Facebookom što je u svojoj biti ultrapopulistički medij, površan i često banalan, pogodan za mnoge komunikacijske šumove, izgubljenu ironiju, semantiku, detalje, finese… Nije baš medij za dublje promišljanje stvari ali, evo, ništa mi drugo ne preostaje… I tako, kad pokušavam nekim pojavama prići fenomenološki, znači pokušati napraviti jednu metodološku redukciju u mišljenju, da bih fenomen promotrio što po sebi jest, uvjetno rečeno… Dakle, o glazbenim ukusima i sentimentima ne raspravljam u kontekstu odlaska popularnog vojvođanskog pjevača. Kad sam napisao da je hrvatsko žalovanje za njim, zapravo žalovanje za Jugoslavijom, onda se nisam referirao ni na njegovo podrijetlo ni na bilo koju stranku ili ideologiju, nego na fenomen koji je kulturološko-politički ali i mentalitetski. Hrvatsko žalovanje za njim, kako se odražava u medijima je sumanuto. Nije normalno. Netko sa strane bi se pitao, pa što je ovaj bio Hrvatima? Čime ih je toliko zadužio? Stanimo malo. Gledajući glazbeno, on je po mom ukusu i u Jugoslaviji bio režimska ljiga a, recimo, od beogradskih bendova, volio sam “Idole”. Ali kako rekoh, neću o glazbenim ukusima. Čovjek je naprosto bio jugoslavensko-režimsko-titoistička ikona, i kao takav, ništa mi ne predstavlja, osim sjećanje na jednu veliku opsjenu. Ironija je da su mu nakon devedesetih upravo Hrvatska i sentimentalistički nastrojeni Hrvati, oživjeli karijeru. Došo čovjek tu, punio dvorane, išlo ga. Mi s krokodilskim pamćenjem nismo zlopamtila. Jednostavno, istina je takva kakva jest. Ništa se bitno nije promijenilo. Neki su se presvukli, neki prilagodili, ali mladi trebaju znati istinu. Međutim, ne znaju je. Dakle, ja nemam ništa, apsolutno ništa ni protiv koga kao čovjeka, niti kao Srbina, Slovenca, Bosanca, Kineza, i ne znam koje nacije i rase. Upravo se suprotstavljam pojednostavnjenju stvari i odnosa, njihovoj banalizaciji, svođenju na neke ljigave sentimente, da mi oprostite. Ne diram se u tuđa sjećanja i uspomene. Ali subjektivnost bez razuma i bez potrage za istinom je ispraznost.

Zoran Vukman

Povezani članci

Pojašnjenja Milanu Rakovcu

HF

Bergoglio i putem novčića štuje poganski kult

HF

U Sarajevu nagrađen redatelj za laž

HF

Lutanja po bespućima hrvatske političke zbilje (4)

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...