Hrvatski Fokus
Kultura

Izložba Valentine Supanz Marinić

Ležao je slušajući vodu kako kaplje u šumi. Dno dna. Hladnoća i tišina…

 

Zagrebačka slikarica mlađe generacije Valentina Supanz Marinić u Galeriji umjetnina u Splitu predstavlja se ciklusom slika pod nazivom „Toxicity“. Poziciju stalne budnosti i senzibiliziranosti na zbilju iskazuje svojim izrazom i problematikom koja ulazi u obzor njezina rada te se potvrđuje i kao sve bitnija članica generacije autora koji su se realistično-figurativnim likovnim izrazom odlučili sučeliti s vlastitim, ali i širim društvenim dvojbama, strahovima i nadama. Ciklus slika nastao je tijekom 2019. – 2020. godine, neposredno prije pojave pandemije korona virusa i njime izazvane globalne krize te na neki način proročanski predvidio naglo nastalu promjenu životne situacije, u kojoj smo se našli nepredviđeno i preko noći.

U radovima Valentine Supanz Marinić pred nama se otvaraju fantazmagorični prizori krajolika, gotovo chiricovski, metafizički, ispražnjeni od života i postojanja. Zamišljeni je to i negostoljubiv svijet, zagušen neonskim dimom i otežalim, toksičnim zrakom. Postapokaliptičan scenarij koji podsjeća na scene iz romana ‘Cesta’ Cormaca McCarthyja. Svijet bez sunca, mračan i okrutan, uništen nekom neimenovanom kataklizmom čije smo pojavnosti bolno svjesni. Njezin repertoar motiva vrlo je sličan na svim radovima. Priroda postaje neprirodna, a ljudi, u kombinezonima i s maskama na licu tek su simbolične figure propasti. Postapokaliptičan svijet udara nas u lice neonskim bojama koje umjetnica koristi kako bi još više naglasila toksičnost. Nebo postaje žuto, voda ljubičasto – zelena, a raslinje mrtvo ili čudno. Naelektrizirani horizonti tišine gube se u sumrak (čovječanstva?), a ljudi se pojavljuju samo s leđa, u odjeći koja jasno daje do znanja da se osoba nalazi u svijetu u kojem bez zaštitne opreme ne bi mogla preživjeti. Njihova je odjeća crvene boje. Boje koja je emocionalno intenzivna, boja vatre, krvi i opasnosti. Ona nas dodatno upozorava da svijet u kojem se nalazimo ne ide u pravom smjeru. Čovjek hoda po rubu propasti, besvjesno tumarajući od jedne do druge bezvrijedne vijesti na svom mobitelu. Životinje koje se pojavljuju na slikama ne daju očekivani mir (krdo jelena, galebovi, pas). Baš naprotiv, poput dokumentaraca o černobilskoj zabranjenoj zoni, gdje životinje, neovisno o katastrofi, nastavljaju život, ali u genetski znatno izmijenjenom obliku, dodatno nas zastrašuju, postajući potpuno nepredvidive za čovjeka. Valentina nam predočava vrlo snažnu viziju budućnosti, od koje nas možda dijeli tek slučaj. Efikasno koristi psihologiju čovjeka, postavljajući pred nas prostore koji nisu imaginaran, nedodirljiv svijet nečije noćne more. To su poznati prostori poput savskog nasipa ili AKC Medike, gdje umjetnica ima atelje, ali čiji izgled ne odudara značajno od tih zastrašujućih prizora s platna. Time nelagoda promatrača postaje još jača. Promatrač postaje apsolutno svjestan uznemirujuće istine o alarmantnom stanju okoliša o čemu slušamo na svim medijima, ali se, u duhu trenutne situacije s epidemijom korona virusa i zabrinuto zapituje hoće li u slučaju neke goleme krize doći i do urušavanja civilizacijskih normi te hoće li se u svemu tome jedan prosječan homo vulgaris uopće snaći ili nam prijeti potpuna ekstinkcija. Time je Valentinin rad aktualan i angažiran te jasno daje do znanja da umjetnost ne može, i ne smije, biti odvojena od stvarnosti, imuna na ozbiljna pitanja i zatvorena unutar zidova ateljea.

„Ležao je slušajući vodu kako kaplje u šumi. Dno dna. Hladnoća i tišina. Pepeo nekadašnjeg svijeta, raznošen svud po praznini turobnim i nestalnim vjetrovima. Otpuhan, razbacan i ponovno otpuhan. Sve se otrglo s veza.“ Cormac McCarthy, ‘Cesta’ (iz predgovora Nike Šimičić)

Valentina Supanz Marinić rođena je 1986. u Zagrebu. Godine 2012. diplomirala je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi Zlatka Kauzlarića-Atača. Izlagala je na nekoliko samostalnih i brojnim skupnim izložbama, od kojih izdvajamo: 2. i 5. Bijenale slikarstva, HDLU, Novi Hrvatski realizam, Gliptoteka, Fountain Art Faire na Armory Arts Week, Manhattan , New York 2014. godine. Fondacija Erste fragmenti dodjeljuje joj otkupnu nagradu za sliku Moja džungla 2013. Ilustratorica je nekoliko dječjih slikovnica. Članica je HDLU i HZSU.

Izložba se može pogledati do 18. ožujka 2021.

Nives Matijević

Povezane objave

Pjesme 71. Zagrebačkog festivala od danas na radio postajama i svim digitalnim servisima!

hrvatski-fokus

Velike obljetnice hrvatskih muzeja

HF

Brodovi Mate CROate

HF

Kamen je za obradu težak medij

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više