U istočnom Srijemu su nakon 1918. postupno isključeni Hrvati iz uprave i sudova pod izgovorom da se ne uklapaju u novi sustav
Hrvati istočnog Srijema su jedini ogranak izvandomovinskih Hrvata koji je ne tako davno u prošlosti bio domovinski. Nakon isključivanja istočnog Srijema iz sastava Hrvatske, oni su i faktički i formalno spali na položaj manjinskog naroda. Obično se kao datum izdvajanja istočnog Srijema iz sastava Hrvata uzima 1945. Te godine je čuvena Komisija za razgraničenje Hrvatske i Vojvodine ustvrdila granice između Srbije i Hrvatske. Posljedično, teritorij nekadašnje Srijemske županije je podijeljen na dva dijela. Manji zapadni dio s gradovima Vinkovcima, Vukovarom i Ilokom pripao je Hrvatskoj, a veći istočni dio s gradovima Šidom, Mitrovicom, Rumom, Irigom, Surčinom, Zemunom, Starom i Novom Pazovom, Inđijom, Srijemskim Karlovcima, Petrovaradinom, Srijemskom Kamenicom i Beočinom Srbiji. Ova komisija je dobila ime po svom predsjedniku Milovanu Đilasu, koji je u to vrijeme član Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije i ministar za Crnu Goru.
Međutim, istočni Srijem je godinama ranije prije povlačenja Đilasovih granica bio faktički više dio Srbije, nego Hrvatske. Kako pokazuju rezultati parlamentarnih izbora (1920., 1923., 1925. i 1927., 1935. i 1938.) u zapadnom Srijemu su veći utjecaj imali radićevci/mačekovci (Hrvatska seljačka stranka), a u istočnom radikali (Narodna radikalna stranka i Jugoslavenska radikalna organizacija). U istočnom Srijemu su nakon 1918. postupno isključeni Hrvati iz uprave i sudova pod izgovorom da se ne uklapaju u novi sustav. Mjesna hrvatska inteligencija pokazala se nedovoljno doraslom u novim uvjetima. Zapravo, istočni Srijem je i prije 1918. vrijedio za oblast u kojoj su hrvatski interesi i kultura teško nalazili plodno tlo. Poslije 1918. ovdašnjim je Hrvatima postalo još teže artikulirati svoje interese. Istina, koncem 1930-ih HSS je razgranao mrežu svojih organizaciji po gotovo čitavom istočnom Srijemu. Zabilježene su organizacije u Rumi, Mitrovici, Vrdniku, Irigu, Kamenici, Petrovaradinu, Karlovcima, Maradiku, Staroj Pazovi, Novim Banovcima, Slankamenu, Zemunu i Golubincima.
Organizacija HSS-a u istočnom Srijemu iznjedrila je imena koja su istina u svoje vrijeme imala određeni značaj, ali su poslije 1945. potpuno nestala iz sjećanja samih Hrvata istočnog Srijema. To su: Marko Lamešić, odvjetnik iz Rume, Pavle Mladineo, odvjetnik iz Petrovaradina, Adam Šverer, odvjetnik iz Stare Pazove, Petar Gvozdić, odvjetnik, msgr. Franjo Rački, svećenik i Zdravko Ježić iz Mitrovice, Živan Kuveždić iz Ilače, Andrija Karčić iz Rume, Ivan Jelašić iz Petrovaradina i Blaž Krčelić iz Novog Slankamena. Međutim, neki od njih izvorno su bili Srijemci. Dio njih je sudjelovao u vlastima NDH, što ih je nakon poraza koštalo života. Tako su završili Marko Lamešić, povjerenik u istočnoj Slavoniji (od Vinkovaca do Zemuna), Petar Gvozdić, župan u Ministarstvu unutarnjih poslova i Zdravko Ježić kotarski predstojnik za mitrovački kotar.
S druge strane, organizacija HSS-a u Subotici ostavila je mnogo veći trag u povijesti i iznjedrila imena koja su ostala u trajnom pamćenju bačkih i baranjskih Hrvata: Josip Vuković Đido, Mićo Skenderović, Mihovil Katanec, Grga Vuković i Jerko Zlatarić. Zlatarića se i dalje sjećaju u Baranji, posebice u njegovom rodnom mjestu Gajiću. Neka mjesta u istočnom Srijemu sa znatnim udjelom Hrvata u ukupnom pučanstvu, Hrtkovci i Nikinci, bila su prilično pasivna prema Hrvatskoj seljačkoj stranci i uopće prema borbi za opstanak Hrvata u diktatorskoj Jugoslaviji i nisu iznjedrila gotovo nijednu značajnu javnu ličnost, osim ako su ne izuzmu intelektualci koji su ostatak svog života proveli daleko od svog zavičaja (Miroslav Slavko Mađer, Antun Dorn, Vjekoslav Dorn, Nikola Dogan i Branimir Miroslav Cakić).
Kada se uzme u obzir niz ovih mikro okolnosti, koje uključuju i objektivne ali i subjektivne čimbenike (nezainteresiranost širokih slojeva Hrvata istočnog Srijema za uključivanje u politička događanja 1920-ih i 1930-ih i uopće bilo kakav javni rad), postaje potpuno jasno zašto su hrvatski velikani u istočnom Srijemu pali u takav zaborav, iz kojega ih i niz dobro osmišljenih projekata teško može izvući. Zapravo, povijest Hrvata u istočnom Srijemu 1920-ih i 1930-ih godina nije zabilježila krupnije događaje od političkih konferencija (uglavnom HSS-ovskih) i manifestacija kulturnih ustanova, koje su i same, nebrigom kasnijih pokoljenja, pale u zaborav. Devedesetih godina prošloga stoljeća, Juraj Lončarević, hrvatski pedagog rodom iz Šida, pledirao je i urgirao hrvatsku javnost preko medija neka vrati Srijem u hrvatski duhovni prostor. Međutim, za to su prvom redu pozvani Srijemci.
