Jedan od glavnih preduvjeta NATO-a za prijam neke zemlje je riješeno granično pitanje zemlje-kandidatkinje sa susjedima
Širenje NATO-a na istok uvijek je intrigantna tema s obzirom kako je poznato da mu se Rusija oštro protivi nakon što se taj vojno-politički savez, kako smatra Moskva, poslužio prijevarom i proširio na bivše članice Varšavskog ugovora pa čak i na pojedine zemlje bivšeg SSSR-a nakon njegovog raspada, iako je u pregovorima s posljednjim čelnikom SSSR-a Mihailom Gorbačovom oko povlačenja sovjetske vojske iz Istočne Njemačke Zapad navodno obećao da to neće činiti. Ali usmeno obećanje je jedno, a pismeno, kojeg po ovom pitanju nije bilo nešto sasvim drugo. Moskva u tom smislu već dugo trpi posljedice nespretnosti, ili naivnosti, ili nečeg trećeg od strane posljednjeg državnog vodstva komunističkog SSSR-a i s tim se više-manje morala pomiriti a na približavanje NATO-a ruskim zapadnim granicama mogla je samo s nevjericom gledati.
Ovaj je uvod bio potreban s obzirom na današnju vijest koja se odnosi upravo na spomenutu temu.
Naime, govoreći na Europskom koledžu u Bruggeu, glavi tajnik NATO-a Jens Stoltenberg izjavio je 5. ožujka 2021. kako su Gruzija i Ukrajina zemlje s različitim zemljopisom i poviješću, ali da obje teže ulasku u NATO, a NATO će im u tome pomoći. “Vrata NATO-a ostaju otvorena. Na summitu NATO-a u Bukureštu odlučili smo da će Ukrajina i Gruzija postati članice NATO-a, ali nismo naveli točan datum. Da bi te zemlje postale članicama NATO-a, moraju ispuniti standarde saveza”, izjavio je Stoltenberg.
Prema njegovim riječima, važno je da se sve zemlje fokusiraju na reforme i jačanje institucija jer će to pomoći Gruziji i Ukrajini u pridruživanju NATO-u. Stoltenberg je kazao kako se Ukrajini i Gruziji obraća „porukom da se trebaju usredotočiti na reforme, modernizaciju institucija, jačanje demokratskih institucija, borbu protiv korupcije, provedbu reformi”. „Pomažemo i podupiremo provedbu tih reformi”. Hoće li ili ne neka zemlja postati članicom NATO-a, na suverenoj je državi da o tome sama odluči. “Rusija ne može omesti ovaj proces”, kazao je Jens Stoltenberg.
Sad – koliko Rusija može ili ne može omesti taj proces blago rečeno je dvojbeno i diskutabilno. Naime, poznato je kako je jedan od glavnih preduvjeta NATO-a za prijam neke zemlje u svoje redove, u cijelosti riješeno granično pitanje zemlje-kandidatkinje sa svojim susjedima. A upravo u gore navedenim zemljama – Ukrajini i Gruziji, stanje oko državnih granica prije se može nazvati bilo čim drugim negoli sređenim. Dovoljno je podsjetiti kako je Gruzija u trodnevnom ratu s Rusijom u ljeto 2008. ostala bez svojih dviju regija – Južne Osetije i Abhazije koje su formalno proglasile neovisnost iza koje stoji upravo Moskva. Tbilisi se, naravno, s gubitkom tih teritorija ne miri što znači da sređenosti državnih granica nema. Slično stanje je i s Ukrajinom. Štoviše, tamo je Rusija čak „iščupala“ Krim iz teritorijalnog ustroja te zemlje i pripojila ga sebi, što Kijev, naravno, nikada nije priznao i Krim smatra svojim državnim teritorijem nad kojim trenutačno nema nadzor. Ukrajinsku zbilju po ovom pitanju dodatno otežava stanje u Donbassu gdje su svoju nezavisnost proglasile tzv. Donjecka NR i Luganska NR koje nije priznala čak niti Moskva, ali što ne znači da to jednom, ako zatreba, ne može i neće učiniti. Tim prije što su to istočne ukrajinske regije s većinski ruskim stanovništvom i što, poput Krima, imaju specifičnu povijest – jednom su bile u sastavu Rusije. Staljin ih je pripojio Ukrajini na početku stvaranja SSSR-a s ciljem poticanja industrijskog razvoja izrazito agrarne ukrajinske privrede. Naravno, lokalno stanovništvo u bivšem SSSR-u malo je tko o takvim stvarima pitao za mišljenje. Uostalom, SSSR će živjeti vječno – mislilo se gotovo do njegovog raspada ne samo u toj perjanici globalnog komunizma – jednako kao i „bratstvo i jedinstvo“ njegovih naroda i narodnosti. Naravno, kao i uvijek kada su u pitanju velika carstva, povijest je imala neke svoje planove.
Drugim riječima govor Jensa Stoltenberga treba shvatiti isključivo kako ponavljanje povijesnih činjenica o spremnosti NATO-a da u svoje redove primi i spomenute dvije države bivšeg SSSR-a. Međutim i NATO i njegovi čelnici itekako su svjesni realnosti stanja po tom pitanju i sigurno nemaju nikakvih iluzija da će se u srednjoročnom razdoblju oko toga bilo što kvalitativno promijeniti. Moglo bi se promijeniti isključivo onda kada bi se odnosi između Zapada i Rusije normalizirali u tako pozitivnom obliku da bi Moskvi postalo svejedno tko će ući u NATO ili iz njega izići, hoće li te zemlje „visjeti“ na njenim granicama ili ne će. Drugi način te promjene je da Rusija kao samostalna država jednostavno prestane postojati a s njom i opasnost po Ukrajinu i Gruziju. Ali i u jednom i u drugom slučaju NATO (barem njegova europska komponenta, a za sada druge niti nema) kao takav bio bi posve bespotreban. On je, kao što je dobro poznato i osnovan zbog straha od bivšeg komunističkog SSSR-a, a i njegova je današnja uloga daleko najvećim dijelom vezana upravo uz Rusiju i sprječavanje operacionalizacije njenih interesa u smjeru Zapada.
