Sedamnaestoga ožujka 1967. preteška je bitka za svoj jezik započeta
UZ DANE HRVATSKOGA JEZIKA (13. 3.-17. 3.)
Svečanost je velika sjećati se dana mučne borbe za opstanak jezika! Al’ ne bilo koga, već jezika hrvatskoga. Tog značajnog dana, prije više od 50 ljeta, preteška je bitka za svoj jezik bila započeta. A u „Telegramu“ (17. 3. 1967.) bješe zapisano – da čita sva nacija: DEKLARACIJA O NAZIVU I POLOŽAJU HRVATSKOGA KNJIŽEVNOGA JEZIKA.
Riječ to bješe velika, u nadanja skrita al’ i ponosita, strave puna u vremenu i laži i buna. Srca velika i mala ta riječ je uzburkala. Naslutit je dala da još mnoge bitke, za režima probitke, svi Hrvati čekaju da ih se pomete pa da više zlobnima „ne smetaju“, jer pravo na jezik već odavno imaju, ali ne na hrvatski, već na „srpsko-hrvatski“ ni voljen, ni bratski, na jezik što ga „vladajući štimaju“.
Trajao je dugo. Krvav bio rat što vodio se za hrvatski jezik roda moga, za jezik što rod mi cio uvijek govorio i od Boga dobio da njime si djecu i unuke hrani, da ih od zla brani i da im bez muke sretni stignu dani. Nakon ljeta dosta za pravicu bitki a i posta, ipak mome rodu jezik sveti osta. Ostaše mu prava da mu jezik bude i sanja i java, a da ga tuđinac mržnjom ne osporava. Ako li se snova opet zlobom desi mog jezika ime da tuđ predznak resi, niti jedan Hrvat mirovati ne će. Dići će se „kuka i motika“ da se spasi ime od jezika, jer hrvatski jezik mog je roda dika!
Tko svoj jezik poštovati ne će, ne imao ni sa tuđim sreće!
