Hrvatski Fokus
Unutarnja politika

Velikosrpsko-četničke laži Dragane Jeckov

Srbi i Srbija su tražili rat i izgubili su ga

 

Polazeći od nesporne povijesne činjenice da ste vi Srbi, odnosno narod koji vi predstavljate u Hrvatskom Saboru bili agresori na državu Hrvatsku i ne samo na hrvatski narod u Hrvatskoj, nego i na Mađare, Čehe, Slovake, Rusine… vaše  izlaganje je bila jedna perfidna manipulacija puna neistina i poluistina sa izokretanjem činjenica i opetovanim optuživanjem Hrvatske za srpske žrtve, kao da smo mi Hrvati napali vas Srbe koji ste “jadnički i  nevinašca“ eto ispali velike žrtve hrvatske samostalnosti!? Bilo je bolno, tužno, razočaravajuće i mučno gledati vaše ponašanje i ponašanje vladajućih u Hrvatskom saboru prigodom rasprave o Prijedlogu zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti vojnih i civilnih ratnih vojnih invalida i o  Prijedlogu zakona o civilnim žrtvama Domovinskog rata. Na sve vaše objede ministar Tomo Medved je odšutio, a potpredsjednik Sabora Furio Radin se ispod maske sarkastično smijuljio i kaznio Marijana Pavličeka, prijetio kažnjavanjem Stipi Mlinariću Ćipi, a sasvim pristojno odslušao vaše izlaganje. No ne čudi me to od Furija Radina, da sa izrazitom dosadom sluša uzbuđenog i povrijeđenog hrvatskog branitelja Stipu Mlinarića, jer njemu Domovinski rat ne predstavlja ništa, naprotiv predstavlja ali u negativnom kontekstu nestanka njegove voljene Yuge! (Signor Radin, mi scusi ma questo e la verita.)

Saborska zastupnice Dragana Jeckov pokazala se nedostojnom časnoj dužnosti zastupnice u Hrvatskom Saboru, ponižavajući kolegu zastupnika kojemu tobože ni ime i prezime nije znala, pa je time povrijedila i ponizila njegov dignitet kao osobe, kao hrvatskog branitelja i kao zastupnika u Hrvatskom saboru!

Pokazala je nepoštivanje institucije Hrvatskoga sabora, jer ga je iskoristila za svoje izlaganje puno objeda i optužaba na račun hrvatskih branitelja, hrvatskog naroda i države Hrvatske, a nije imala ni minimum kulture da odsluša odgovor kolege saborskog zastupnika kojega je prozvala i optužila. Ponašanje nedostojno ne samo za zastupnicu u Hrvatskom saboru, nego kao čovjeka prema drugom čovjeku, neprilično ispod svake imalo kulturne ljudske komunikacije. Ni minimum ljudskosti nije pokazala, a pričala je o žrtvama, „Žrtva je žrtva“, briga o stradalnicima. Spominjala je riječi kukavičke o izjednačavanju žrtve i agresora, da govore jezikom mržnje, iz kvazi domoljublja  i namjerno prozvala kolegu Mlinarević – ne Mlinarić, ne navodeći čak ni njegovo puno ime i prezime. Pričala je o potrazi za pravdom, nejasnoćama o tomu tko je neprijatelj, nabrojila „civile“ iz hrvatskih zatvora i hoće li biti tretirani kao žrtve rata?

Nju su svi saslušali, čak je dobila i pljesak od neodgovornih i nemarnih kolega zastupnika. Iskoristila je saborsku govornicu za perfidno, podmuklo i neodgovorno manipuliranje, i onda kukavički i neodgovorno napustila sabornicu! Nije imala hrabrosti ni mrvicu savjesti i odgovornosti snositi posljedice i reakcije na svoje riječi. Doista krajnje neodgovorno, nekulturno, nedemokratski, arogantno i nekorektno ponašanje u Hrvatskom saboru, najvišoj zakonodavnoj instituciji Republike Hrvatske.

Šteta što još nije donijet Etički kodeks za saborske zastupnike, jer je Jeckov prekršila više normi korektnog ponašanja prema kolegi saborskom zastupniku, prema hrvatskim braniteljima, žrtvi Vukovara, hrvatskoj državi i instituciji Hrvatskoga sabora. Dana 9. prosinca 2020. održan je okrugli stol o potrebi uvođenja etičkog kodeksa saborskih zastupnika, potrebu koju je zorno pokazala, a što je još prije šest godina preporučila Skupina država protiv korupcije (GRECO), koja djeluje pri Vijeću Europe. I u ovogodišnjem Izvješću o Hrvatskoj, objavljenom u listopadu, GRECO izražava žaljenje zbog toga što Hrvatski sabor još nije donio kodeks ponašanja zastupnika. I Europska komisija je u ovogodišnjem Izvješću o stanju vladavine prava u Hrvatskoj primijetila da je neobično da kodeks ponašanja, kakav postoji za državne službenike, ne postoji za saborske zastupnike ni osobe na najvišim izvršnim dužnostima. Sva bijeda, kukavstvo, bezosjećajnost, licemjerstvo, pogodovanje srpskom agresoru, korumpiranost i nebriga za hrvatski narod, hrvatskih vladajućih političkih elita, izbila je sramotno u Hrvatskom saboru,  ponižavanjem hrvatskih branitelja i herojskog grada Vukovara!

https://fb.watch/4jQ5FdLio_/

Stoga moram Jeckov i one zastupnike u Saboru koji su joj pljeskali podsjetiti opet i ne znam po koji put iznova na početak i slijed planirane srpske agresije na Hrvatsku. Ali prije toga demantirati ju u svezi osnivanja SDSS-a, jer je ponovno obmanula javnost, što me ne čudi s obzirom na njezino perfidno manipuliranje povijesnim činjenicama. Živi su svjedoci koji potvrđuju da je Vojislav Stanimirović neistinito govorio o osnivanju SDSS-a. „SDSS je osnovan  5. ožujka 1997. godine u Vukovaru spajanjem Srpske demokratske stranke (SDS) i Samostalne srpske stranke (SSS) iz Zagreba“, izjavio je u  intervjuu tjedniku Novosti, 13. ožujka 2015. godine u povodu punoljetnosti stranke i time obmanuo je hrvatsku javnost.

Jeckov se poziva na svjedočenja Udruge protiv zaborava koja okuplja članove obitelji uglavnom srpske nacionalnosti, pa se i ja pozivam na svjedoke koji ju demantiraju u svezi osnivanja SDSS-a. Antun Ivanković iz Udruge dr. Ante Starčević – Tovarnik, svjedoči:

Stanimirović često ne govori istinu! Važno je napomenuti da je odlukom hrvatskih institucija 1992. godine zabranjen rad i djelovanje Srpske demokratske stranke (SDS) o kojoj govori Vojislav Stanimirović. S danom 18. veljače 1992. stranka je brisana iz Registra političkih stranaka Republike Hrvatske. Postavlja se opravdano pitanje kako su se mogle spojiti 1997. godine gore navedene stranke kada je jedna od njih (SDS) 1992. godine hrvatskim zakonom zabranjena, i to u okupiranom Vukovaru!?

U članku koji je 1997. objavljen u tada još okupacijskim Vukovarskim novinama broj 90 (15. marta) str. 1, 3, pod naslovima: Odluka skupštine, Osnovana Samostalna demokratska srpska stranka (SDSS) navodi se sljedeće: „U Borovu je na zasjedanju tzv. Oblasne Skupštine 5. marta 1997. godine na kojoj su prisustvovali svi relevantni predstavnici političkog života Oblasti, odnosno odbornici općinskih skupština, predstavnici mjesnih zajednica, izbjeglica i općinskih boračkih organizacija, kao i predstavnici bivših političkih stranaka iz RSK-a. Na prijedlog Gorana Hadžića i Vojislava Stanimirovića osnovana je nova jedinstvena srpska stranka pod nazivom Samostalna demokratska srpska stranka (SDSS)“. Odlukom Skupštine nelegitimne i nepriznate Republike Srpske Krajine gospodo saborski zastupnici koji ste pljeskali, na vaše sramno nepoznavanje povijesti, osnovan je SDSS i to sa zabranjenom strankom SDS i brisanom iz Registra stranaka u RH!? Jeste li svjesni nezakonitosti osnivanja SDSS-a?

Haaški sud optužio je Gorana Hadžića za zločine protiv čovječnosti i povrjede ratnog prava i običaja počinjene ubojstvima stotina i progonom tisuća Hrvata s okupiranih područja Hrvatske tijekom Domovinskog rata te za čitav niz drugih zločina. Protiv Vojislava Stanimirovića, svjedočila je Slavica Popović  iz Tovarnika, da je dr. Stanimirović odveo njezinog supruga kojemu se nakon toga, do dana današnjeg gubi svaki trag. Novinarka Karolina Vidović Krišto i povjesničar Josip Jurčević podnijeli su Županijskom državnom odvjetništvu u Osijeku 2013. godine kaznenu prijavu zbog kaznenih djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava, a slučaj je preuzeo zagrebački odvjetnik Zvonimir Hodak.

U novinskom članku koji je Stanimirović 1993. objavio u okupacijskim novinama “Vojska Krajine” (“BK”) broj 7-8, na str. 43., pod naslovom “Bolnica u pravom ruhu”, prva rečenica glasi: “Tog 18. novembra 1991. pao je i posljednji bastion, posljednje uporište ustaške vlasti u Vukovaru – vukovarska bolnica. Njenim padom oslobođen je i sam grad Vukovar…”. Članak je potpisao kao prim. dr. Vojislav Stanimirović, a uz članak je objelodanjena i fotografija bolnice, s potpisom: “Bolnica ‘Sveti Sava’”. Budući da se upravo uz tu bolnicu veže pokolj u Ovčari. Stanimirović je 1995. godine, primio orden za posebne ratne zasluge u ratu u Podunavlju od Radovana Karadžića na Palama. A „začudo“ bio je osnivač i predsjednik ranije spomenute SDS stranke koju je osnovao Jovan Rašković a koja je, da podsjetim, bila politički zastupala i stvarala duboko neslaganje SDS-a sa željom za osamostaljenjem Hrvatske te njegovo nastojanje za statusom Srba kao političkog naroda u Hrvatskoj dovelo do spora, a na terenu i do napetosti koje su eskalirale s tzv. balvan revolucijom.

Ima još laži kapetana tzv. Srpske vojske Krajine Vojislava Stanimirovića o zločinima nad ranjenicima vukovarske bolnice „Vidite, hrvatska strana stalno potencira da su iz bolnice na Ovčaru odvedeni hrvatski ranjenici, bolesnici i bolničko osoblje. S druge strane, imamo informacije da su u bolnici bile oružane snage koje su se preobukle u bolesnike. I sada ovi protokoli koji su predati mogu da rasvijetle što je tu istina, koliko je bilo stvarnih bolesnika, a koliko vojnika. Jer, oni koji nisu u tim protokolima, zapravo su preobučeni vojnici“, ustvrdio je SDSS-ov Vojislav Stanimirović 2010. godine za Politiku o zvjerski mučenim i pogubljenim žrtvama na Ovčari. Zato Srbija i na daje Hrvatskoj medicinsku dokumentaciju iz vukovarske Bolnice da se istina ne objelodani i da SDSS može manipulirati i stvarati lažnu povijest, kao što su činili u sve vrijeme trajanja Jugoslavije! Tek toliko vama zastupnice Jeckov i onima koji su vam pljeskali o osnivanju SDSS-a i njegovoj “nevinosti”! A sada o vašim „ žrtvama“ koje ste vi Srbi, samo vi skrivili agresijom na Hrvatsku, jer da te agresije nije bilo, ni žrtava ne bi bilo!

Planirana srpska agresija na Hrvatsku

Nakon Titine smrti 4. svibnja 1980., počele su u Srbiji jačati velikosrpske snage. Srpska akademija nauka i umetnosti SANU donijela je 1986. godine Memorandum, po kojem SANU rehabilitira sadržaje predjugoslavenskih srpskih politika iz vremena kada se težilo ostvarenju projekta Velike Srbije. U jednom moderniziranom obliku, on ne odstupa od već poznatih velikosrpskih programa (“Načertanije”, „Srbi svi i svuda”, “Homogena Srbija”…): Memorandum SANU počeo je ostvarivati Slobodan Milošević, čim je došao na čelo SK Srbije u jesen 1987., s geslom „Svi Srbi u jednoj državi“. U Kninu je organiziran prosvjed (28. veljače 1989.) protiv navodne hrvatske i slovenske potpore „albanskom separatizmu“ (štrajk albanskih rudara na Kosovu). Dana 9. srpnja 1989.  kod pravoslavne crkve Lazarica na Kosovu Polju kod Knina organiziran je veliki miting potpore Miloševiću. Mitingaši su izvikivali parole: „Ovo je Srbija, Ne damo te, zemljo Obilića“ Tijekom mitinga došlo je do incidenta u kojem je iz zasjede ubijen policajac iz Drniša.

U Hrvatskoj se održavaju srpski mitinzi: u Karlovcu (4. veljače 1990.), na Petrovoj gori (4. ožujka 1990.), uz nacionalističke parole i ikonografiju te prijetnje Hrvatima. Vođa srpske pobune u Hrvatskoj je bio psihijatar Jovan Rašković (član SANU-a).

  1. veljače 1990. godine, Sabor SR Hrvatske usvojio je ustavne amandmane, kojim su legalizirani višestranački izbori i Zakon o izboru i opozivu odbornika i zastupnika, čime su ispunjene sve zakonske pretpostavke za održavanje prvih slobodnih izbora u Hrvatskoj (prvi krug glasanja 22. i 23. travnja, a drugi 6. i 7. svibnja 1990.). Odmah nakon toga psihijatar Jovan Rašković je 17. veljače 1990. osnovao u tadašnjoj SR Hrvatskoj Srpsku demokratsku stranku SDS, sa sjedištem u Kninu.
  2. svibnja 1990. komunistička vlast pod vodstvom Ivice Račana predaje oružje Teritorijalne obrane RH saveznoj vojsci JNA. Oružjem hrvatske Teritorijalne obrane su naoružani pobunjeni Srbi.
  3. svibnja 1990.,na sjednici SDS-a u Kninu donesena odluka o istupanju općine Knin iz Zajednice općina Dalmacija i stvara se nove Zajednice općina sjeverne Dalmacije i Like koje obuhvaćaju sljedeće općine: Benkovac, Donji Lapac, Gračac, Knin, Obrovac, Titova Korenica.
  4. svibnja 1990.godine SDS suspendira odnose s Hrvatskim saborom.

Nakon prvih demokratskih izbora u Hrvatskoj jugoslavenska (srpska) propaganda širi glasine i paniku, stvara i izmišlja incidente te tako priprema srpsko pučanstvo na vojnu pobunu, stvara se osjećaj nesigurnosti i ugroženosti. Sve je organizirano i vođeno iz Beograda. Političke vođe Srba iz Hrvatske odlaze po upute i podršku u Beograd.

  1. srpnja 1990.,50 pripadnika SUP-a iz Knina šalju otvoreno pismo Saveznom SUP-u gdje odbijaju poslušnost Vladi Hrvatske tako što odbijaju nositi nove policijske odore, i odbijaju preimenovanje službe s milicija u redarstvo.
  2. kolovoza 1990.,Borisav Jović prima u audijenciju u Beogradu srpske izaslanike iz Krajine na čelu s Milanom Babićem. Izaslanstvo traži intervenciju Saveznih vlasti od navodne opasnosti od nove hrvatske vlasti.
  3. kolovoza 1990., pojavljuju se prve straže u većinskim srpskim općinama.
  4. kolovoza 1990., specijalci iz zadarskog MUP-a uspjeli su odnijeti veću količinu automatskog oružja iz benkovačke policijske stanice, dok ova nakana propada u Obrovcu i Kninu intervencijom lokalnog građanstva. Oružje iz arsenala u Obrovcu i Kninu predali su se lokalnom građanstvu tih mjesta, i nastaju prve barikade po lokalnim cestama. U 18 sati Radio Knin prenio je vijest da je proglašeno ratno stanje odlukom Milana Babića. Započinje „balvan revolucija“. JNA je spriječila intervenciju hrvatske policije da uspostavi red temeljem zakona RH. Svega toga ne bi bilo da su sunarodnjaci saborske zastupnice Dragane Jeckov razmišljali o posljedicama agresije na Hrvatsku! Ne bi bilo posljedica ni za njih, ni za njihove obitelji da su ostali kod kuće sa svojim obiteljima, jer „tko se mača lača, od mača i pogiba“

Lili Benčik

Povezani članci

Malo su se zabunile samoprozvane ikone ljevice

HF

Trotil na Poljudu!

HF

Ivo Andrić u Pekingu!?

HF

Slobodan je i umro!

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...