Kad-tad morat će odgovarati susjednim narodima za sve zlo koje su im nanijeli
Srbi nikako ne žele snositi i prihvatiti odgovornost i posljedice svoje agresivne velikosrpske politike. Odgovornost i posljedice za sve zlo koje su tom politikom donijeli susjednim narodima i odgovornost i posljedice za svo zlo koje su tom politikom nanijeli svom narodu. A to je suština, to je bit! Da razmišljaju o posljedicama, možda se ne bi u to upuštali, ili razmišljaju da je njihov cilj vrijedan tih posljedica, da su žrtve koje su prouzročili vlastitom narodu vrijedne tog cilja. Je li Velika Srbija, taj mit, ta „vekovna težnja da svi Srbi žive u jednoj državi“, iznad svakog razumnog promišljanja da i svoj srpski narod prinose kao žrtvu tom mitu? Agresivna i ekspanzionistička politika je politika stvaranja žrtvi, ima početak, ali nema kraj, jer na kraju agresor postaje žrtva vlastite agresije sa dugoročnim posljedicama. Agresor nikada ne priznaje odgovornost i krivicu za posljedice proizašle iz takve politike, nego uvijek nalazi opravdanje i krivca u nekom drugom i zato takva politika nema kraja.
Pristaje li srpski narod biti žrtva vlastite velikosrpske politike?
Pristaje! Ali pod opravdanjem da je to u njegovu interesu i da je to njegovo nekakvo „iskonsko“ povijesno pravo. Sistematska, dugoročna povijesna indoktrinacija stvorila je mit, a tim mitom i opravdanje da cilj ne bira sredstva. Zbog sistematske dugoročne povijesne indoktrinacije da je za sve krivac netko drugi, Srbi sebe smatraju žrtvama i pristaju biti žrtve, pa se dogodila nevjerojatna, apsurdna inverzija stanja svijesti, da oni nisu agresori, nego da su ugroženi!? Ugroženi u ostvarivanju svojeg prava na Veliku Srbiju, upravo od onih koje su napali, razarali i ubijali. Zašto? Zato što su im oni smetnja na njihovom putu do cilja! Ugrožavaju ih u ostvarenju tog cilja Velike Srbije i zato u svojoj indoktrinaciji pristali i postali žrtve samih sebe i svoje mitomanske velikosrpske politike.
Srpski interes je samo teritorij
Ne mare srpski čelnici za stradanje srpskog naroda, koje će biti posljedica agresije. Njima nije bitan narod već teritorij, samo teritorij. Slikovito rečeno, počelo je sa Načertanijem, nacrtom, 1844. godine kada je ministar vanjskih poslova zavisne Kneževine Srbije Ilija Garašanin, tada još dijela Osmanskog Carstva, napisao Načertanije ili tajni program o proširenju Srbije na susjedne zemlje Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru, Kosovo, Vojvodinu, te prošireno u napisu Vuka Karadžića Srbi svi i svuda 1849.godine. Djela Načertanije i Srbi svi i svuda negiraju postojanje Hrvatskog naroda. Načertanije Ilije Garašanina (1812.-1874.) i danas je temeljni plan stvaranja velike Srbije i najvažniji dokument srpske državne osvajačke politike.
Načertanije nastaje u doba kad Karl Marx piše Prilog židovskom pitanju (1843.), velikosrpski program objavljen je 1911. uoči osvajanja Kosova i Makedonije u Balkanskim ratovima 1912./1913.). Na Načertanije naslonio se Memorandum SANU-a osamdesetih godina 20. st. kada su akademici-marksisti iz Srpske akademije nauka 1986. godine zaključili da nisu zadovoljni statusom Srbije u SFRJ.
“Historijsko pravo zasnovano na tradiciji srpske srednjovjekovne države”.
Garašanin svoju viziju temelji na slavnoj srpskoj“ istoriji i pravu srpskog naroda da živi u jednoj državi. Ova država svoje korene ima u srednjovekovnom carstvu Dušana Silnog, a srpski narod sebe mora predstaviti svetu kao istinskog naslednika svojih slavnih predaka. Srbi su ti, koji su među ostalim slovenskim narodima, prvi snagom svoga oružja i hrabrošću svojih junaka, izborili slobodu te stoga, oni imaju puno pravo da budu predvodnik budućih događaja.“ e Srbija mora proširiti i „priljubiti sve narode srbske“
Ilija Garašanin je u vrijeme kada je bio predsjednik vlade srpske kneževine 1862. godine dosljedno provodio svoj program. Pod njegovim predsjedanjem izvršeno je prvo etničko čišćenje muslimana u Srbiji. Sa izgovorom iseljavanja Turaka iz gradova u Srbiji (koji su Turci već ranije napustili) izvršen je pogrom i iseljavanje ljudi koji nisu bili Turci već samo muslimanske vjeroispovijesti. Tada je potpuno zapaljen grad u kojemu su nekada živjeli Turci u Užicu, a sve muslimansko stanovništvo je pobijeno ili protjerano. Slično je bilo i u Šapcu, Smederevu i Soko Gradu kod Loznice. Prema tomu i sam Garašanin je primjenjivao Načertanije, a njegove smjernice se primjenjuju i predstavljaju putokaz preko 160 godina u srpskoj velikodržavnoj politici sve do današnjeg dana. Po ovom pogromu muslimana u Srbiji vidi se osvetnički duh Srba prema muslimanima za 500 godina provedenih pod turskom vlašću. Pravo koje su Srbi sami sebi uzeli da budu predvodnik, mora se na neki način sprovesti, a za to su imali tajne srpske militarističke organizacije. U sklopu takve propagande, nastoji se prikazati kao da bi Srbi uvijek i svugdje bili u ulozi žrtava, a nikada u ulozi zločinaca. Srbi drže za sebe da su nebeski narod, i zato se podrazumijeva da oni imaju veća prava nego drugi. Čim Srbi nisu privilegirani, odmah po svim medijima i cjelokupnoj javnosti kukaju i leleču kako su ugroženi.
