Hrvatski Fokus

Umjetnost je pojam, mišljenje, ideja i rađanje svoje prvobitne neodređenosti

 

Umjetnost je otvoreni put, put neprepoznatljivoga, pa stoga i propitivanja onoga na čemu počiva: na umjetnicima i njihovim djelima, galerijama, publici. I nema tu ništa spornog od uobičajenih pristupa nazočnom predmetu, predmetu i problemu, kako u umjetnosti, tako i u svim ostalim znanstvenim-teoretskim i praktičkim djelatnostima. Sve je tu prirodno i faktično što će se ispitati ali i događati u budućnosti. I što se tu još može oduzeti ili dodati metodom više-manje u tom mehanizmu koje samo traži da se to programatsko, to trebanje realizira. E baš činjenicama, prezentiranim bez pitanja o njihovom nastajanju, genezi, a radi se o pojmovima, tek samo zbrojenim i onima što trebaju popuniti ispraznost budućnosti na temelju kontinuiteta i izmjerljivog sada, ćemo propitivati nužnost poimanja, mišljenja. Jer vrijeme u ovoj konstrukciji je tek puko trajanje od nema više-prošlosti do sada i od sada do još ne-budućnosti, tj. mjerljivo je od do sada i od sada do, pri čemu je to sada u nikakvom odnosu prema sadašnjosti, prisućnosti, bivstvujućem.

Zašto mišljenje mora biti popunjeno narečenim faktorima i zašto umjetnost sama sebi i po sebi ne bi mogla sebe obznaniti? Jer umjetnost nastoji izreći istinu. E pa sad što je to nasuprot ovome izrečenome? Ili čak dublje: što bi to bilo izvorno u umjetnosti? Očito, mišljenje stoji u zavjetrini i skriveno najavljuje sebe kao naznaku za odgovor. Postavljanjem pitanja kao da se udaljujemo od određenja umjetnosti. Ali što je doista umjetnost? Ako pojam prezentiramo slikom, skulpturom. Instalacijom, performansom, videom i inim oblicima vizualne umjetnosti nismo odgovorili nego tek pojam prenijeli u stvoreno i zgotovljeno djelo, što tako zbrojeno formira pojam. A umjetnost je pojam, mišljenje, ideja i rađanje svoje prvobitne neodređenosti.

Pojam umjetnosti kad nužno treba faktore kao uvjet svoje egzistencije jest isprazan i ograničen. I samo se nekim pribrajanjem novih faktora upućuje na beskonačnost, na lošu beskonačnost. Ako je umjetnost pojam, pojam nije tek nešto zatečeno, dano, činjenica, a kako se interpretira kroz postojeće faktore, strane ili dijelove umjetnosti. Pojam, pa tako i umjetnost je u samom početku neodređena, i jest i nije, nastaje, formira se, raste. Početak je naprosto neodređen i prazan. Ali to početno neodređeno, samim vlastitim, imanentnim kretanjem postaje nešto, postaje određenim. A to da je početak neodređen, tek puko bitak=jest i ništa nego je drugo od početka određenjem samoga sebe. Time je početak dobio neku kvalitetu po samom sebi i neodvojiv je od sebe. Dakle, geneza pojma je pokrenuta iz i po samom sebi, a nikako nije tek preuzeo činjenicu kao gotovu, danu, zatočenu i evidentnu. Pojam, pa tako i pojam umjetnosti se time sam sobom ispunjava, ispunjava svoju prazninu, za razliku od praznog pojma koji je bez nabrojenih i moguće još pridodanih faktora potpuno ispražnjen. Dok pojam pita za svoj početak i pokreće ga to pitanje i rađanje, nastajanje, i formira se u tom vlastitom krugu vračajući se izvornom i sveobuhvatnom, praznom i čistom početku. ispunjen i svjestan sebe izvornom cjelovitosti i beskonačnosti, prevladavajući tu definiranost, to drugo sebe samoga  kao granicu i konačno. U krajnjem kontekstu prevladava i naš svakodnevni realitet  upriličen na činjenicama, datosti, faktorima, što kao konačno hrli u lošu beskonačnost,

Umjetnost sebe upućuje u istinu. Da, ovo tumačenje je tek mali uvod i JEDAN od putova što bi upućivao na misaoni, pojmovni odnos umjetnosti, gdje je svaki potez kista popraćen idejom, mišlju, a da se ne pitamo i za taj svijet mišljenja koji je uvijek tek samo služavka onom danom i samo služi za stavljanje tih faktora u neku zbrojivu cjelinu, cjelinu ograničenosti i protoka vremena u aktualno sada a dočekano u budućnosti. I hoće li se to planirano dogoditi u budućnosti, hoće li biti točno onako kako je planirano ili ne dogodit će se trajanjem tog kontinuiteta sada. No, mišljenje i vrijeme ne ispunjavaju sebe služeći ustanovljenim mehanizmom i odnosu baziranom na navadama ili ti navikama, predodžbama, tj. na evidentnom predmetu, objektu, sadržaju. Kada je svijet preda mnom određen, kada je taj svijet tu i sada to je garancija i prirodno stanje gdje se ništa više ne pita, gdje je sve jasno, jer je evidentno.

Ovo bi bio uvod, kao što je rečeno, u JEDAN put u namjeri da se istinom sagleda cjelovitost i prevlada subjektivizam u vizualnoj umjetnosti kao izraz baziran na individualnom doživljaju realiteta. Dakle, prilazeć vizualnoj umjetnosti svakako bi bilo poželjno razumjeti i propitivati nužnost i zatečenost postavljenih faktora.

Neven Tudić

Povezani članci

Goran Dodig ministar hrvatskih branitelja?!

HF

Plenković “kida na lijevo” iz HDZ-a

HF

Sinu pripadnika JNA smeta Hrvatska vojska!

HF

Peji Šimiću zlatni simbol Vukovara

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...