In memoriam Tonku Maroeviću
Monografska izložba Ivana Lesiaka „Danse macabre“, posvećena nedavno preminulom akademiku Tonku Maroeviću otvorena je u četvrtak, 25. ožujka 2021. u Galeriji Emanuel Vidović Muzeja grada Splita.
Izložba i prezentacija raskošne, zadnje monografije Tonka Maroevića „Ljeto s Lesiakom“, jedine o umrlom i nepravedno zaboravljenom likovnom velikanu Ivanu Lesiaku, koji je živio na rubu društva, ali ga je pomno pratio i suprostavljao mu se svojom radikalnom umjetničkom produkcijom.
Doista zvuči nevjerojatno, ali jedan od najosebujnijih hrvatskih umjetnika, Ivan Lesiak, nije za života dobio zasluženu monografiju niti relevantan pregled svog rada. Umjetnik iznimnog i vrlo interesantnog opusa imao je brojne štovatelje, međutim priznanje u obliku knjige nikada se nije dogodilo. I tek sada, dvanaest godina nakon njegove smrti, izgleda da je nepravda ispravljena i jedan čisto privatni projekt vraća ovog intrigantnog autora iz zaborava. Dagmar Meneghello, poznata kolekcionarka i mecena, rođena Zagrepčanka s adresom na Palmižani, koja u svojoj impresivnoj zbirci umjetnina posjeduje i velik broj Lesiakovih radova, odlučila je dati hommage čovjeku kojeg je poznavala, čiji je rad pratila i koji je upravo na rajskom otoku znao provesti brojna ljeta. Knjiga je posebna i iz još jednog razloga, osim što je rijetki prikaz Lesiakova opusa, sadrži i jedan od zadnjih, ako ne i zadnji tekst akademika Tonka Maroevića. Upravo je Lesiaku Maroević posvetio neke od svojih, pokazat će se, posljednjih misli o jednom umjetniku i njegovom radu.
Ivan Lesiak (Luka kraj Velikog Trgovišća, 1929. – Zagreb, 2008.) diplomirao je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1960. u klasi Frane Kršinića. Bio je član grupe Biafra (1970. – 78). U mjedi, cinku, željezu, siluminu i čeliku radio je prvo figurativne reljefe u duhu poetskoga simbolizma („Dijete koje spava“, „Gradsko kupalište“, „Fotograf“). Nakon osebujnih nadrealnih prizora i djela poetske fantastike, slijedila su djela žestoke, neposredne izražajnosti („Figura u sivome“; „Žena, luđak, dijete“). U crtežima i grafičkim listovima kritički progovara o potrošačkome društvu i suvremenoj civilizaciji („Inferno“). Od 1963. godine izlagao je samostalno preko četrdeset puta, a na prestižnim i reprezentativnim hrvatskim i međunarodnim skupnim izložbama preko tristo puta (Atena, Aleksandrija, Kairo, New Delhi, New York, Washington, Paris, Kyoto, Sttutgart, München, Beč). Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja u domovini i svijetu: godišnja nagrada Vladimir Nazor 1996., godišnja nagrada HDLU 1997. Dobitnik je jedne nagrade žirija i nekoliko otkupnih nagrada samo na izložbama u Kabinetu grafike HAZU. Na 3. međunarodnoj izložbi crteža pod nazivom Grand-prix Alpe Adria u Ljubljani 1994. bio je hrvatski predstavnik. Lesiakovi javni spomenici i reljefi postavljeni su u Zagrebu, Sisku, Krapini, Varaždinu, Kostanjevici na Krki, Krastalu u Austriji i drugim gradovima. Radovi su mu objavljeni u više grafičkih mapa. Djela mu se nalaze u muzejima i privatnim zbirkama širom svijeta.
Lesiak je bio iznimno osebujan umjetnik, od onih uvijek „protiv struje“, čiji je rad tek djelomično slijedio tokove grupe Biafra, a stilski i problemski bio povezan s gotovo bezvremenim stilovima europske umjetnosti: od antičkih tema i motiva do nadrealizma. Bilo je tu pohoda i reminiscencija na umjetnost starog Egipta ili još i dalje, a u svemu su jasno postojale žestina geste i buntovna strana umjetničkog koncepta koja je reflektirala umjetnikove stavove o slobodi.
Radeći upravo do svoje smrti na velikom, za hrvatsku kulturu jako važnom projektu – prikaz hrvatske recentne likovnosti kroz djela hvarske Zbirke Meneghello u prekrasnoj palači Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Casa Cavazzini u Udinama na poziv grada Udine, Tonko Maroević se ponovo susreo s obiljem Lesiakovih radova, koje je kolekcionarka Dagmar Meneghello s velikim entuzjazmom sakupljala godinama. Zaključio je, kako je Ivan Lesiak neopravdano i neoprostivo prepušten zaboravu, te je sročio tekst „Ljeto s Lesiakom“.
„Možda mu i nismo mogli odmah, na vrijeme, u svemu uzvratiti. Iznenađivao nas je prvotnošću i surovošću nekih rješenja, iritirao direktnošću i doslovnošću stanovitih simbola, a onda opet zbunjivao kompleksnošću i ‘aleksandrinizmom’ kulturalnih i povijesnih asocijacija. Kad smo ga svrstavali među zakašnjele nadrealiste, on je već bio s onu stranu popartističkih dosjetki, ako smo ga smatrali pomalo naivnim i rudimentarnim, on nam je pokazivao dugi nos nesputana, neobuzdana humora i sjetno lice duboke melankolije“….. „Po svojem duhovnom sadržaju, njegovi crteži i reljefi predstavljaju tjeskobni dio Krležine filozofije: neuništivost ljudske gluposti, svemoć zla, kao i sveprisutnu smrt koja nas polako i sigurno proždire.“, zapisao je Tonko Maroević u tekstu monografije.
U predgovoru izložbe, kustosica Romina Petriz piše: „U biti biti će to dvojaki homage – u Splitu rođenom velikom čovjeku Tonku Maroeviću i umjetniku kontinentalcu, Ivanu Lesiaku, velikom Mediterancu u duši i uvjerenju. Posthumno, ali s puno pohvala i entuzijazma , Lesiak je umro 2008., Tonko mu je odao čast – „Bio je pravi umjetnik u pravo vrijeme na pravom mjestu”.
Tonko Maroević je u jednom intervjuu izjavio – Smrti se ne bojim, samo umiranja. Zvijezde su mu bile naklonjene, umro je neočekivano u svom domu u ljubljenom Starigradu, u žiži svakodnevnih zbivanja. U jednom trenutku je bio potpuno s nama, a u drugom ga više nije bilo. U istom intervjuu, odgovoran i suosjećajan kakav je bio, dodao je: Mogu se bojati samo da nisam obavio obaveze prema bližnjima… Na žalost to nije moguće, on nas je toliko obdarivao na svoj skroman, ljubazan, neobligatan način, da mi svi očekujemo i dalje to darivanje. Ujedno, izgubivši ga nenadano, smatramo da mu nismo pokazali štovanja i ljubavi, koliko se osjećamo zaduženi.
Izložba se održava u organizaciji galerije 46-Nikola Franić i kolekcije Meneghello Dagmar Meneghello a može se pogledati do 14. travnja 2021. godine.
