Hrvatski Fokus
Religija

Francesco Terilli u Kotoru

Rad pokazuje jako dobro poznavanje anatomije, dinamičnu konstrukciju, te duboku psihološku i emotivnu uživljenost u Kristovu patnju

 

Dr. Damir Tulić pravilno je prikazao drveni kip razapetoga Krista u franjevačkoj crkvici sv Klare kao rad Francesca (da Cristo) Terilija (ili rad njegove radionice?, T.T.). Boraveći u Kotoru prije desetak godina (tada je padre Marijo Šikić još bio živ u Kotoru) nisam znao čiji je to rad, samo sam mogao pretpostaviti da vremenski nastanak djela visi u nekom trenutku između renesanse i baroka, te da se vjerojatno radi o solidnoj venecijanskoj radionici.

Francesco Terilli rođen je oko 1550. u Feltreu, od Martina Terillija / Tarillija (identitet njegove majke nije poznat), rodom iz Cureglije, u kantonu Ticino. Datum rođenja utvrđuje se iz umrlice, registrirane 23. rujna 1630. Prisutnost važnih slikara, kipara i arhitekata kao kumova na krštenju njihove djece – Vincenzo Scamozzi, Francesco Montemezzano, Sante Peranda, Alessandro Vittoria – naglašava potpunu ukorijenjenost u umjetničkom kontekstu lagune. U kontekstu tih odnosa, identitet njegove supruge Laure, koju dokument iz 1614. godine kvalificira kao kćer mletačkog rezbara Jacopa Zanea (Sava, 2016., str. 220.), također nije od bez značaja. U radionici Zane, smještenoj u župi S. Lio, točno u mjestu gdje je obitelj Terilli živjela do 1606. godine, čini se da je kipar iz Feltrea poduzeo prve korake, kao što sugerira dokumentirana aktivnost Jacopa u figurativnom rezbarenju. Preciznost i vrlo visoku razinu koja kvalificira obradu bjelokosti svjedoče neka potpisana, ali nedatirana raspela. 

Godine 1603. “Messer Francesco zvan Rossetto, scultor” plaćen je da se kip Madone postavi na vrh kupole S. Marije del Soccorso (“Rotonda”) u Rovigu. Između 1606. i 1608. urezao je drveno Raspelo u crkvi Cristo u Udinama (Goi, 2001.). U ovoj skulpturi umjetnik pročišćava formalni kanon koji još uvijek nije definiran u prethodno spomenutim bjelokostima i ponovno ga predlaže u brojnim Raspećima. Plodnu i gotovo amblematičnu primjenu kipara na žanru Raspeća potvrđuju naslovi o kojima svjedoče izvori: “Terili dai Christi da Feltre”, “Rossetti dai Christi da Venetia” ili “Terili dai Christi” (vidi: Claut, 2011. , str. 193.).

Venecijanski je senat 1607. godine Terilliju odobrio anuitet od 15 dukata mjesečno za izum topničkog uređaja i navigacijskog sustava za kuhinje, čineći poznatim tipični aspekt renesansnog umjetnika izumitelja (Rossi, 1996., str. 43.). Između 1616. i 1620. kipar je stvorio i potpisao konjanički kip Pompea Giustinianija za svece Ivana i Pavla, tražeći namjerno arhaična rješenja u heraldičkoj fiksnosti slike; one koje su u kontekstu svetoga bile natovarene kanonskim primjerima, o čemu svjedoči zaslijepljeni S. Prosdocimo u katedrali Feltre (1610.-1619 .; Ericani, 1997.), koji je odjek kipa S. Liberale u S. Mariji del Carmelo u Veneciji (Bitka, 2007.).

U kultiviranom krugu sakupljanja bjelokosti, Terillijeva kasna produkcija označava šire pridržavanje sofisticiranih formalnih apstrakcija kasnog venecijanskog manirizma, ne samo u smjeru Vittorije ili Niccolòa Roccatagliate, već i slikovne kulture “sedam manira”. Čak i u posljednjem desetljeću djelovanja, Terilli je izradio brojna raspela koja u formalnoj suhoći i vitkosti udova žele naglasiti patetične zapise. Zaražen kugom, Terilli je 22. rujna 1630. diktirao svoje posljednje želje; umro je sljedeći dan (Bond, 2009.). Rad u Kotoru pokazuje jako dobro poznavanje anatomije, dinamičnu konstrukciju, te duboku psihološku i emotivnu uživljenost u Kristovu patnju. Zanat čist i poetski!

Teo Trostmann

Povezane objave

Blaženi Miroslav Bulešić: čovjek Božji – svećenik Božji

hrvatski-fokus

Molitva za Domovinu

HF

Obiteljski križni put, 14. postaja

HF

Kad se djeca Bogu mole

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više