Hrvatski Fokus
Gledišta

Dno dna hrvatske književne kritike u Vojvodini

Iz “žigicarove” prostačke škole

 

U eliminaciji neistomišljenika prvi čovjek kulture i politike ovdašnjih Hrvata Tomislav Žigmanov Žigicar ne preza ni od čega. U svojoj osobnoj „jedinoj relevantnoj (ne)parlamentarnoj hrvatskoj političkoj stranci u Srbiji“ neistomišljenike jednostavno isključuje iz stranke, a hrvatskim šahistima ukida prostorije za rad, jer su se u tim prostorijama bavili nekim „subverzivnim radnjama protiv Žigicareve stranke“!? Da mene spriječi slušati predavanje Dominika Demana o banu Jelačiću u rodnoj kući bana Jelačića Žigicar iz Subotice u Petrovaradin dovodi „gorilu“ te čini još bezbroj tome sličnih stvari.

A u posljednje vrijeme kao anonimus piše po društvenim mrežama blogove u kojima kao „književnu kritiku“ mojih knjiga iznosi prostakluke, nepodopštine i laži o meni kao čovjeku, odnosno kao autoru tih knjiga. Indikativno je da se od dvadesetak mojih knjiga okomio na jedinu zbirku pjesama na srpskom jeziku i četiri satirične knjige, također na srpskom jeziku! „Patent“ Žigicareve kritike autora koje ne trpi je njihovo izjednačavanje sa likovima loših karakternih osobina u sopstvenim knjigama, pri čemu i to opisuje na izopačen i zlonamjeran način.

Zato ovaj „HRabri književni kritičar“ u posljednje vrijeme ne potpisuje svoje „kritike“, ali i svoj najnoviji naraštaj „hrvatskih književnih kritičara u Vojvodini“ školuje u tom stilu i danas je teško razlučiti da li je netko od njih napisao poneku od brojnih ovakvih „književnih kritika“ na moj račun. Tko su oni vidi se iz teksta sa portala Zavoda za kulturu vojvođanskuh Hrvata: Novi i mlađi naraštaj hrvatskih književnih kritičara iz Vojvodine je jedna od tema kojoj je posvećen nedavno u online formatu na 23. Đakovačkim susretima hrvatskih književnih kritičara. Ovaj temat donosi književno-kritičke studije i književne kritike šestero autora: dvoje predstavnika tzv. novog naraštaja hrvatskih književnih i kulturnih poslenika među kojima se ističu Davor Bašić Palković i Ivana Andrić Penava te četvero predstavnika mlađeg naraštaja među kojima se kvalitetom i brojem napisa ističu Klara Dulić Ševčić, Nevena Mlinko, Darko Baštovanović i Vladimir Nimčević. Izbor tekstova za potrebe temata o novom i mlađem naraštaju hrvatskih književnih kritičara iz Vojvodine sačinio je Tomislav Žigmanov, glavni i odgovorni urednik časopisa za književnost i umjetnost Nova riječ.

Dodajmo tu i Katarinu Čeliković pa ćemo dobiti one oko kojih se sve vrti kada je u pitanju odlučivanje o književnim radovima Hrvata u Republici Srbiji!!! A napredak u “književnoj kritici” izgleda da je donio ovaj naraštaj, pa posljednja kolumna “anonimnog” autora na moj račun glasi Seksualni predator (aktualno u eri optužbi seksualnih napasnika na nemoćne žene), ali uvodi se i nova rubrika golih laži (što je lako provjeriti). Evo dijela iz bisera “književne kritike“ Seksualni predator:

»Pa, tko je taj Tomlekin? Je l’ on kralj životinja, Tarzan, King Kong? Što li je? Kakav je to nerazgovjetni jezik? Da, upravo to su se pitali oni koji su žrtvovali ono malo svog vremena na čitanje Branimirovih pripovijedaka i polemika. Već na samom početku je postalo jasno da istraživanje ovih tekstova nije posao za književnog teoretičara, nego jezikoslovca. Branimirov jezik teško da bi se mogao svrstati u bilo koji postojeći jezik. To je, laički rečeno, kombinacija životinjskih reakcija i ljudskih emocija. Drugim rječima, to je izražavanje kompleksnih ljudskih emocija na primordijalni način. Kao analogni primjer mogu poslužiti kultni filmovi kao Planeta majmuna i sl. Međutim, stručnjaci upozoravaju da je u zadnje vrijeme Tomlekinov govor mutirao. Odmah valja napomenuti da se ne treba prerano radovati i očekivati progres, jer mutacija je uzela pravac suprotan od očekivanog. Preciznije, Tomlekin postaje sve više životnja, sve manje čovjek. Još ga samo vanjske karakteristike i umeće govora čine čovjekom, ali iznutra je prava pravcata životinja, koja je lišena viših funkcija, karakterističnih za čovjeka. Da li je ovo dobro ili loše, teško je reći. Uostalom Tomlekin je sam po sebi težak.

Uostalom, kao da postoji neka bitna razlika između čovjeka, koji priča kao životnja i životinje, koja priča kao čovjek. I jedan i drugi mutant su ograničeni. Zajedničke su im brojne osobine, uključujući i seksualni apetit. Tomlekin je još u dječačkom uzrastu pokazao veliku sklonost prema ženama. Ako su njegove mladenačke avanture u Hrtkovcima i Rumi produkti zablude, onda su one u Banjoj Luci svojevrsna pohvala i potvrda ludosti. Stari Banjalučani, kojima nije ništa promaklo, znaju Tomlekina pod zvučnim imenima “seksualni predator” i “švaler sa Petričevca”. Uvijek se vraćao kasno s posla, iscrpljen od dodatnih sati provedenih sa “zahtjevnim studenticama i asistenticama”.

 Uostalom, sam Tomlekin piše u svom kapitalnom djelu „Hrtkovci, priče o sudbini jednoga sela“, kojemu je nažalost „Glas Koncila“ dao publicitet, da je volio „ići sa drugim ženama, bančiti s društvom i izostajati iz kuće po cijeli dan i noć“. Ovakve avanture su se logički završavale scenom u obitelji. Međutim, ti uznemirujući znaci nisu nimalo otrijeznili ili opomenuli Tomlekina da treba nešto mijenjati. Naprotiv, nastavio je srljati. „Znao je pravo s posla zaglaviti s pijanim pajdošima u kavani do zore i iz kavane ići na posao. Stekao je ubrzo, u provinciji kakva je Banjaluka, i reputaciju čovjeka koji spava sa svakom ženom koju upozna. Bilo je dovoljno da ga samo jednom vide sa nekom ženom kako sjedi i pije kavu u restoranu, ili bilo gdje na javnom mjestu, pa da gradom prostruji vijest kako je i s njome spavao.  … Marka su zanimale samo lijepe žene i to one koje imaju još nešto više u sebi, pameti i duha, a sve samo za jednu noć.“

Tako dakle izgleda hrtkovački mučenik, svetac, borac za istinu, hrabri Klementinac. Još u dječačko doba je srljao u sigurnu moralnu propast, a u Banjoj Luci je glede toga dotaknuo dno dna. Dublje nije mogao propasti! I kad zna kakvom ljudskom soju pripada Branimir Tomlekin, čemu onda, zapitat će se neki, tolika želja da bude primljen među ugledne ljude?«

(Vidjeti blog: Seksualni predator (tomlekinijada.blogspot.com) i pročitati knjigu Branimira Miroslava Tomlekina “Hrtkovci, priče o sudbini jednog sela”)

Ova “književna kritika”, kao i sve do sada, ne zaslužuje komentar, ali ovdje su navedeni “citati” iz knjige “Hrtkovci, priče o sudbini jednog sela” koji u knjizi ne postoje (pa je valjda zato i “Glas Koncila” dao publicitet ovoj knjizi!)!

Dakle, neko izmišljeno ponašanje glavnog junaka Marka, genijalno bolesni “književni kritičar” pripisuje meni kao autoru književnog djela. Karl Maj nikada ne bi izašao iz zatvora da je pobio toliko ljudi koliko ih je pobio u svojim knjigama!

A da iz knjige o stradanju Hrvata u Hrtkovcima vidi, bolje reći priviđa mu se, samo neko Markovo nedolično ponašanje u Banjoj Luci je groteskno, daleko od bilo koje stručne analize ove knjige!

To je dno dna hrvatske književne kritike u Vojvodini, a proizilazi iz Žigicareve škole.

PS: Obratite pažnju na prilog u privitku. Karakteristika Žigicarevih plaćenih poltrona je zijevanje, jer oni treba samo da ponavljaju što Žigicar govori, a to,  morate priznati, zna biti jako dosadno. Ovdje mlada dama ne primjećuje da mladi književni kritičar, koji se inače ističe kao književni kritičar, zijeva, a izgleda da zijeva već duže vrijeme, jer mladi ravnatelj NIU “Hrvatska riječ” teško suzdržava smijeh.

Miroslav Cakić, Novi Sad

Tekstovi u rubrici GLEDIŠTA mišljenja su autora i ne moraju biti u skladu sa stajalištima Uredništva

Povezani članci

Bezvrijedna politika Vesne Pusić

HF

Svi su mu krivi…

hrvatski-fokus

HRT suspendirao neposrednu demokraciju

HF

Druga smrt Jure Francetića

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...