Sjete ih se samo – uoči izbora!
Nekako s proljeća počelo se izokola govoriti o nekakvim dodacima mirovinama: povećanje (godišnje usklađivanje), pandemijski (COVID) dodatak, promjene izračuna obiteljskih mirovina. Što god od toga pogledaš, najmanje ide u prilog umirovljenika. Godišnja povišica uslijed usklađivanja s plaćama goli je jad i bijeda od 10 do 30 kuna (proporcionalno mirovini, onaj tko više ima više će dobiti), korona dodatak bi se obračunavao obrnuto proporcionalno, tko više ima dobio bi manje, a oni s najvišim mirovinama ništa, izračun obiteljskih mirovina bi po prilici išao – tvoja mirovna plus određeni postotak mirovine životnog (bračnog) partnera, s tim da to vrijedi samo za nove umirovljenike.
Što god od ovih mjera pogledaš, osjećaš se jadno, žalosno, nepotrebno, suvišno, kao nužno zlo, koje je svima na teret, osim pred bilo koje i kakve izbore. Tada umirovljenici postaju važni i bitni. Postajemo biračka sila. S pravom. Ima nas najviše u biračkoj masi. S nama se najbolje manipulira, naročito onima koji žive na ili ispod granice siromaštva. Kupuje nas se za besplatnu vožnju tramvajem, sad se nudi i žičarom kad proradi, prosječnom povišicom od 15 kuna mjesečno, korona dodatkom od nekih 500 (ako) do 50 kuna. To će biti sigurno, neposredno pred izbore. S time računaju oni na vlasti i pri vlasti, na svim razinama. Bilo bi dobro malo istraživati i pogledati kako se to radi u svijetu i Europi. Kod nas za to nema novaca, a ima ga za razne egzibicije vladajućih: aute, laptope, mobitele, nova zapošljavanja, benefite, uređenje interijera, putovanja, samite, godišnjice, obljetnice, plakate, izborne reklame, TV propagandu…
Što se tiče novog (ako) izračuna obiteljskih mirovina, tu se naslućuje velika diskriminacija i nepravda. Naime, govore kako će to biti samo za nove umirovljenike, što nimalo nije u redu. Dobro je poznato kako smrću supružnika onaj drugi pada na niži standard za velik postotak u prihodu. Hoće, ne će mora se tomu prilagoditi novonastaloj situaciji. Ne može više biti u velikom stanu. Seljenje u tim godinama je poput požara ili poplave, ponekad gore od smrti, ne samo u materijalnom smislu. To je psihički i fizički velik pritisak, napor, tuga i jad. Razmrviti i “razbiti” sve ono što si cijeli život stvarao i u čemu si bio, nije nimalo lako i jednostavno. Duša boli, zbog toga. Kako to nitko ne bi morao za svojeg života, odnosno onih nekoliko godina što mu je još ostalo, država bi se morala, pobrinuti za to. Pravedno, pristojno i humano bi bilo ostaviti tvoju i mirovinu i dati određeni postotak (50 posto) druge mirovine. Pritom naravno svatko ima pravo izbora, što će uzeti. U svakom slučaju ono što je bolje za njega. Nije to nikakva naša kreacija, inovacija, ili dobra volja sindikata (sindikalnog čelnika) i države. U Europi se to već dugo radi (Njemačka, Francuska, Italija…). Nije u redu odricati se svoje mirovine, naročito one nakon 40 godina rada. Kolika god ta mirovina bila, osim u iznimno rijetkim slučajevima, ona nije dovoljna za održavati domaćinstvo, da ostanu na standardu kao prije, nije dovoljna niti za pristojan Dom za starije i nemoćne osobe. Reći će netko da imaju djecu. To nije rješenje, niti onda kad su djeca zaista djeca i pomažu. Nekima djeca ne pomažu. Ili nemaju ili ih nije briga. Materijalna ovisnost o nekomu, bilo kada, posebice u poznim godinama je nedostojna čovjeka. Cijeli život si radio, što si najbolje znao i mogao, pridonosio sebi, obitelji, društvenoj zajednici i državi, a sada si spao na trošak i teret svima. Sramotno, deprimirajuće, tjeskobno i beznadno. Nemojte samo reći da za to država nema novaca. Znam, da bi aktualni ministar financija to omogućio, ali ne odlučuje samo on o tome.
Svaki umirovljenik zaslužuje mirnu i dostojanstvenu starost, bez financijskih problema. Svaka država koja je u pravom smislu država i naziva se socijalnom, to će omogućiti svojim umirovljenicima. To je njezina dužnost, obol minulom radu i starosti. Srce mi puca kad vidim te starce kako svako jutro kopaju po kontejnerima i košarama za smeće, po naselju i Bundeku, donose prazne boce u trgovačke centre, u redu čekaju za predaju tih boca, te na blagajnama za najviše 40 kuna, ukoliko su imali sreće i cijeli dan skupili 80 boca, što je rijetkost. To je nekakav prag, odnosno granica siromaštva, prema Svjetskoj banci (5,5 dolara). Mnogi umirovljenici nemaju toliko dnevno, kad plate sve režije.
Pokažite da nismo slučajna država, već socijalna, humana, moderna, demokratska i europska. Omogućite svim umirovljenicima mirnu i dostojanstvenu starost, bez financijskih briga i teškoća. Napravite mirovinsku reformu, bez vatrogasnih mjera i bilo kakve diskriminacije pojedinih umirovljenika. To je vaš dug prema onima koji su desetljećima stvarali, koji su gradili, ustrojavali, branili i čuvali, sve ono, od čega je malo ostalo, što se privatizacijom trgovinom, najmom, nebrigom, neznanjem, nesposobnošću razorilo i uništilo.
