Niti na Uskrs nije imao mira…
Uskrs je najveći praznik kršćana, praznik mira, opraštanja i radosti, a i uskrsni ponedjeljak (ili drugi dan Uskrsa) se smatra sastavnim dijelom tog praznika te za to vrijeme nisam pisao svoje kolumne kritike čak niti prema onima koji našu hrvatsku zajednicu u Republici Srbiji vode u propast zbog osobnog interesa, novca i privilegija, što je najveći mogući kriminal prema jednom narodu. Kao isključivog krivca za to odavno sam argumentirano označio Tomislava Žigmanova, što on i dalje svojim potezima i svojim ponašanjem dokazuje. No, on nije mogao sačekati ni da prođe drugi dan Uskrsa, što znači da više uopće nije u stanju dočekati u miru ovaj praznik mira, te je jučer na svom twitteru mržnje napisao:
Npušten od svih (osim nekoliko svojih najvećih poltrona), a sa bolesnom ambicijom da vječno predstvlja sve Hrvate u Republici Srbiji, odnosno bude prvi čovjek među 57.900 Hrvata u toj državi i na polju kulture i na polju politike, na argumentirane dokaze da se toliko pogubio da ne može voditi ni samog sebe (u rodnom Donjem Tavankutu ili gradu Subotici, gdje živi), Žigmanov se u osobnom vrijeđanju mene kao neistomišljenika (nisam jedini) spustio na dno dna. Zašto mu ja, ovako mali, nikakav i svakakav (što sve piše o meni je čudovito) toliko smetam, nije jasno, osim ako je u pitanju neka paranoja, a zna se onda gdje je mjesto takvima. Evo što Žigmanov, sa svojim plaćenim poltronima, ljigavcima i mediokritetima piše za mene u „književnoj kritici“ mog lika i mojih književnih djela. A toga je toliko da ću uskoro izdati cijelu knjigu o „književnoj kritici“ bez presedana u cijelom svijetu književne kritike.
Gdje staviti donji tekst iz Žigicareve „škole kjiževne kritike Hrvata u Vojvodini“ osim kao zapis jednog pacijenta sa psihijatrije: »Vrijeme života i rada Branimira Tomlekina bit će zapamćeno kao vrijeme kada je bog hodao među smrtnicima. Doista, kada čovjek malo bolje sagleda stvari, primijetit će da ima nečega božanskog u Tomlekinu. To je glupost. Ali ne bilo kakva glupost. Besmrtna glupost. Glupost koja zaslužuje, bolje reći vapi za tim da bude ovjekovječena. Pokoljenja koja dolaze pitat će se što je trebalo jednom čovjeku s uspješnom karijerijom arhitekta da se petlja u stvari u koje se u najboljem slučaju tek površno razumije. I koliko god se stručnjaci trudili da na to pitanje daju zadovoljavajući odgovor još dok je Tomlekin živ i tako udovolje znatiželji generacija poslije njih, neće u tome uspjeti.
Naime, Tomlekin je zagonetka koja nužno ostaje neriješiva, nedokučiva, jer je on sam tako htio. U tome se ogleda njegova božanska priroda. Kad zatreba, pokazat će se u svom svom sjaju, a kad prođe potreba ili opasnost vratit će se svojim primitivnim običajima preturanja po vlastitim otpatcima u potrazi za nečim jestivim.
Ali ako je Tomlekin pomislio da u svijetu vlada glad za njegovim pomijama, onda se preračunao. Svijet je sit toga. On želi kruha. A Tomlekin ne nudi kruha, nego pomije. A pomije su za svinje. Tomlekin je još jednom pogriješio adresu. Trebao je svoje pomije ponuditi svinjama, a ne ljudima. Valjda on koji je, kako tvrdi, odrastao među svinjama zna najbolje što je za svinje, a što je za ljude. Možda je na posjedu njegova djeda bilo normalno da napoličari, nadničari i komencijaši za svoj danonoćni mukotrpni rad dobijaju za užinu pomije, ali u današnjem svijetu to nije više praksa. Tomkelin, htio ne htio, mora prihvatiti da je socijalizam, u kojem je odrastao i proživio svoje najbolje dane, izjednačio zemljoposjednika i bezemljaša. Vrijeme povlaštenih je odavno prošlo.
Naravno, iluzorno je očekivati da bi Tomlekin mogao tek tako preći preko nepobitnog fakta da ne može biti glavni, niti uvijek istjerati svoje. On prirodno daje sve od sebe samo da njegova prođe pa kud puklo da puklo. Naravno, u tome ne bilježi uvijek uspjeh, što posvjedočuju brojni primjeri. Mnoge negativne stvari o njemu, koliko god se on trudio da ih zataška ili relativizra, nalaze puta do javnosti i postižu svoj efekt. Ljudi su o Tomlekinu imali ranije pozitivno mišljenje, a koje međutim nigdje nisu mogli provjeriti, sada, kada su im predočeni nepobitni dokazi o njegovom životu i stvaralaštvu, počinju biti razočarani u njega.
Na koncu, Tomlekinu neće preostati ništa drugo, nego da sve te svoje pomije, koje je cinično namijenio drugima, pokupi svojim nježnim prstima, koji nisu osjetili muku, i stavi ih lijepo u svoja prefinjena usta. Neka žvaće i guta otpad, koji je sam proizveo, jer tako je najpravednije! Neka se ne boji za svijet, jer on će moći lako bez njega. Toliko ima sadržaja da je grešno i beskorisno davati ma i sekund pažnje jednom Tomlekinu, nekoć kovaču vlastite nesreće, a sada trovaču zdravih hrvatskih snaga u Vojvodini.«
Što reći? Zašto Žigmanov godinama posvećuje toliku pažnju jednom Tomlekinu kojem je “grešno i beskorisno davati ma i sekund pažnje”. Davno sam to nazvao kurzschlussom u mozgu jednog elektrotehničara s ambicijom da postane filozof i još štošta svašta takvoga! Bilo kako bilo Žigmanov je zaista “bolji” od Petra Kuntića, kao što je ovaj o njemu rekao kada ga je predložio za svog nasljednika!!!
