Hrvatski Fokus
Povijest

Hrvatski general Hinko Alabanda

Hrvatski pukovnik Mirko Beljan

 

General-bojnik Hinko Alabanda rođen je 6. studenoga 1882. u Zadru od oca Ivana i majke Anke. S 15 godina stupa u pješačku kadetsku školu u Karlovcu. U Prvome svjetskom ratu djelatni je časnik (1919.) u tvornici torpeda u Puli, do prijelaza (1918.) u obalno zapovjedništvo Omiša kao upravitelj povojničenih tvornica i manufaktura koje proizvode za vojsku. Godine 1914. ženi se Livijom Alabanda. Razočaran potpisivanjem prvo-prosinačkoga akta o ujedinjenju sa Srbijom, 15. 1. 1919. godine udovoljeno je njegovoj molbi za razrješenjem svih vojnih dužnosti. Upisuje se na sveučilište u Zagrebu te studira u Zagrebu i Ljubljani tehničke znanosti. Završetkom studija radi u raznim, većinom njemačkim predstavništvima, a poglavito u „Siemensu“.

Odmah po proglašenju NDH stavlja se na raspolaganje Ministarstvu obrane koje ga raspoređuje na dužnost u zapovjedništvo domobranskih škola u Zagrebu. Nositelj je više odličja, a posljednje je „Red krune kralja Zvonimira III. reda s mačevima“. Preuzima dužnost upravitelja vojne prednaobrazbe Ustaške mladeži. Pred sam slom NDH promaknut je čin generala. U svibnju 1945. se uspijeva probiti do Salzburga. Uhićen je od vojske SAD-a i zatvoren u logoru Glasenbach (kod Salzburga). U Jugoslaviji je osuđen na smrt u odsutnosti 1. siječnja 1946. godine. Godine 1947. je pušten na slobodu i zapošljava se u tvrtki „Siemens“, München. Godine 1949. utemeljena je u Münchenu Hrvatska katolička misija, danas u svijetu najveća hrvatska izvandomovinska katolička župa. Hinko Alabanda djeluje već od prvog dana u Hrvatskoj katoličkoj zajednici, a 5. lipnja 1949. izabran je za njenog dopredsjednika. Vrlo je aktivan u hrvatskoj emigraciji i Anti-boljševičkom bloku1 naroda. Surađuje s Vinkom Nikolićem („Hrvatska revija“) sve do svoje smrti 24. srpnja 1959. godine.

Supruga Livija Alabanda životarila je u rodnom Kaštel Štafiliću na tavanu ruševne kućice. Njihova im je kuća bila oduzeta po „narodnim vlastima“. Znano je da je gospođa Livija do 1958. pokušavala ishoditi od vlasti putovnicu za put u Njemačku, ali uzalud. Ona svoga Hinka više nikada živoga nije vidjela. Lidija je umrla 9. 9. 1969. i pokopana u grob sa svojim suprugom. I dandanas nalazimo na popisu nekih hrvatskih portala i tiskovina ime generala Hinka Alabande kao visokog hrvatskog časnika koji je navodno podrijetlom Židov. Istinabog, niti general, a niti njegova supruga, a niti njihovi predci nemaju nikakvu rodbinsku poveznicu sa Židovima. U svim dokumentima od krštenice pa do službenog očevidnika Ministarstva obrane NDH upisan je kao Hrvat rimokatolik.

Pukovnik Mirko Beljan rođen je 21. listopada 1899. u selu Dobrići u blizini Tomislavgrada. Dana  21. 12. 1934. odlazi iz Belgije i pristupa Ustaškom pokretu u Italiji. U travnju 1941. vraća se u Domovinu. U rujnu 1941. godine zapovjednik je Glavnog zapovjedništva Banja Luke, zatim je visoki časnik u PTB-u (Poglavnikova tjelesna bojna). Nakon američkog logora za ratne zarobljenike dobiva azil u Njemačkoj. Godine 1949. utemeljena je Hrvatska katolička misija u Münchenu. Ravnatelj Misije dr. don Stjepan Kukolja (1949. – 1951.) utemeljio je godine 1952. udrugu Ujedinjeni Hrvati Njemačke, a koja je ubrzo postala najjača hrvatska organizacija u Europi. Pukovnik Mirko Beljan predsjeda udrugom Ujedinjeni Hrvati u Njemačkoj sve do svoje smrti. Pukovnik Mirko Beljan umro je 14. listopada 1959. u Münchenu.

Bilješka:

  1. Hrvatski general Hinko Alabanda (pseudonim general Vladislav Škaričić), objavio je članak na engleskom jeziku, pod naslovom, „Hrvatska žrtva za Zapad“ u ABN correspondence (Anti-Bolshevik Bloc of Nations), München, dvobroj 5.-6., 1958., gdje između ostaloga čitam: »U jesen 1944. Staljin je poslao slijedeću poruku Poglavniku nanovo uspostavljene NDH, dr. Anti Paveliću: ‘Vi želite Državu Hrvatsku. Mi se ne protivimo, ako pristanete na našu sugestiju. Mi ćemo priznati hrvatsku državu i ne ćemo poduzeti nikakvih koraka protiv nje. Nas ne zanima Vaš režim. Vi ćete imati našu potporu. Mi želimo pristup na Jadransko more i, radi toga, prolaz kroz Vaše područje’, što Poglavnik Pavelić energično odbija.“

Točnost ove bilješke generala Alabande zrcali se u knjizi „Antichambre du Musée Grévin“, Pariz: Del Duca, 1957., na str. 240., gdje Indro Montanelli opisuje susret s Poglavnikom A. Pavelićem u Buenos Airesu, a koji mu tom prigodom izjavljuje: „Ja sam mogao ostati u Zagrebu, da nisam odbio ponudu Rusa 1945. godine. Oni su mi poslali jednog časnika, da mi kaže da mi nude nezavisnost moje kraljevine pod uvjetom, da ih propustim do Trsta. Pitao sam se zašto do toga toliko drže. U svakom slučaju, odbio sam. Kasnije sam shvatio da su htjeli uzeti ovaj grad i poslije toga razgovarati s Titom, koji nikada svojim sredstvima ne bi stigao cilju. Ali ja sam uvijek odbijao i više sam volio prenijeti u inozemstvo svoju vladu, jedinu legalnu vladu Hrvatske.“

Dr. Tomislav Djurasović, München, 2. 2. 2021.

Povezani članci

Pismenost je kontinuitet usmene predaje

HF

Obljetnica oslobođenja grada Klisa

HF

Morski psi početkom XX. stoljeća u Dubrovniku

HF

Kad Turci jurišahu na splitske Gripe

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...