Povjesničari vjeruju da je Kolčak dio novca potrošio na oružje i strjeljivo za svoju vojsku
Vladimir Kareljin, kandidat povijesnih znanosti, predavač na Murmanskom ekonomskom institutu, kopajući po norveškim arhivima, naišao je na tajnu prepisku diplomata s početka 20. stoljeća Konstantina Gulkeviča sa svojim bivšim tajnikom Vladimirom Vasiljevim. Radilo se o zlatu, koje se u ogromnim količinama izvozilo iz Rusije u inozemstvo. Uspoređujući činjenice, znanstvenik je došao do neočekivanog zaključka: da, to su ista blaga koja je zarobila Kolčakova vojska! I koja je potom netragom nestala.
Hvatajući blago, Koljčak nije mogao ni zamisliti da ne će pomoći bijeloj vojsci… kolovoz 1918. Postrojbe pukovnika Kappela i čehoslovački legionari brzo tjeraju Crvene iz Kazana. Gotovo čitava zlatna rezerva Rusije, koja je evakuirana iz Petrograda davne 1915. godine, pada u ruke Koljčaka. Nakon njegovog uhićenja, Česi vraćaju boljševicima preostale rezerve – 314 tona kovanica i ingota. Gdje se otopilo ostalih 186 tona? Povjesničari vjeruju da je Kolčak dio novca trošio na oružje i municiju za svoju vojsku, drugi dio od njega je presreo Ataman Semjonov. Kao rezultat, ostalo je oko 98 tona.
– Potajno su odvedeni u inozemstvo i skriveni u američkim bankama – siguran je Kareljin.
“Dragi Konstantine Nikolajeviču! Norveška kovnica novca preplavljena je radom već 4 mjeseca i ne prihvaća zlato prije ovog. Budući da Amerika zahtijeva službeni test, izgubili smo značajan postotak zbog toga. Možete li organizirati da se ingoti testiraju i žigošu službenim pečatom Mynt’a (norveška kovnica novca – ur.), Podložno norveškom odobrenju za izvoz u Ameriku … Mogu ponuditi 10 kruna po kilogramu za nadzor ovog slučaja i tada bi poslano bilo 3000 kilograma”.
Ovo je izvadak iz pisma koje je njegov bivši tajnik poslao diplomatu Konstantinu Gulkjeviču 17. travnja 1921. godine. Konstantin Nikolajevič bio je ruski izaslanik, prvo u Norveškoj, a zatim u Švedskoj. Nakon revolucije, pokrenuo je energičnu aktivnost u Stockholmu kako bi spasio bijele časnike. Imao je dvije ključne poluge: prave veze i nevjerojatan šarm – skandinavski su mu političari i poslovni ljudi nepromišljeno vjerovali.
– Gulkjevič je pomogao odbjeglim časnicima da kroz Norvešku dođu do Murmanska i Arhangelska, gdje su se bijelci nastavili boriti. Kupio je hranu, pomagao poznatim emigrantima: naftnom magnatu Lianozovu, vojvotkinji od Leuchtenberga, rođaku Romanovih i Bonapartesa. Za sve je to trebalo puno novca. I sami bijeli diplomati u inozemstvu od 1919. godine, financira ih vlada Koljčaka.
– Zlato zaplijenjeno u Kazanju prvo je djelomično prebačeno na račune vlade Koljčak u zapadnim bankama, a zatim su postupno povučene – nastavlja Vladimir Kareljin. – Dio sredstava bio je u zlatnim imperijalima ili ingotima s obilježjem Ruske državne banke. Izvozio se preko Vladivostoka u inozemstvo, uključujući u Švedsku i Norvešku. Nakon poraza Bijelog pokreta više nije postojala službena prilika za raspolaganje tim sredstvima. Stoga se zlato stopilo i s pokvarenim markama teklo u Ameriku. Posljednjih godina mnogi su čelnici bijelog pokreta proveli u dobrim uvjetima na jugu Francuske. Uz to, dio novca namijenjen je nastavku borbe protiv Crvenih. Ali nije bilo lakše ostaviti blago na državnim računima u inozemstvu i povući se po potrebi nakon rata – recimo, za potrebe emigracije?
– Postojao je rizik da će sovjetska Rusija ili zemlje Antante koje su posudile carsku vladu podnijeti zahtjev za njima. Stoga su se sredstva često prebacivala pouzdanim osobama – bilo bankovnim prijenosom u banke, bilo ingotom – iz ruke u ruku. Najvjerojatnije je Gulkjevič bio jedan od njih, smatra Kareljin.
Čak i utjecajni diplomat nije mogao izvesti tako grandioznu prevaru. I tu mu je pomogao bivši tajnik Vasiljev, okorjeli kockar. (Osnovao je posrednički ured u Stockholmu kako bi pomogao klijentima da legalno smanje troškove.)
– Poduzimao bilo kakve financijske transakcije, surađivao s američkim bankarom Zimdinom i švedskom Gothenburg bankom. Gulkevič je uspješno izvršio osjetljive zadatke. Za svaki legalizirani kilogram zlata prevaranti su dobili svoj postotak. Sudeći prema pronađenim slovima, “bijelo” zlato kupile su američke banke City Bank of New York i The Anglo & London Paris National Bank iz San Francisca.
Gdje je sada izvezeno zlato? Možda u američkoj “smočnici” u vojnoj bazi Fort Knox, gdje se čuvaju američke zlatne rezerve. Ili je možda pokrenut u djelo davno – uostalom, ista ta gradska banka u New Yorku sada je jezgra divovske međunarodne financijske korporacije.
– Gulkjevič je prevezao najmanje 3,5 tone zlata. Nema dokaza za druge stranke, napominje povjesničar. – A koliko je takvih povjerenika poput ovog diplomata i ureda poput Vasiljevskaje bilo rasutih po Europi – nitko neće sigurno reći.
“Počinjem djelovati i topiti zalihe”
Što je njegova tajnica napisala diplomatu Gulkeviču 1921. godine. Dana 22. travnja: “Žurim potvrditi da američka kovnica novca” kupuje samo zlatne poluge sa službenim pečatom priznate vlade. “Prilažem uzorak takve marke i potvrdu švedske kovnice novca…”
Dana 23. travnja: „Toliko ste me uvjerili da počinjem samostalno djelovati i topiti raspoložive rezerve. Čini mi se da je bolje doći s gotovim ingotama nego topiti novčić u Christianiji.”
Dana 26. travnja: „Teret će ispratiti zaposlenik göteborške banke Sven Lundbak i bilo bi poželjno da vaši prijatelji upozore carinu. Vlak dolazi u jedan sat popodne. Hoće li biti moguće uputiti službenika banke? I pripremite kamion od 3,5 tone. Bit će oko 100 kutija, po jedan ingot u svakoj”.
Dana 28. travnja: „Za slučaj će biti zadužena Göteborška banka. Naložit ću mu da vam plati 10 kruna po kilogramu, od čega će biti pokriveni troškovi sondiranja i skladištenja. Također će dati “Norske Creditbank” potrebne iznose za slanje u Ameriku. Račun će izdati Banka Göteborga, a primatelja Nacionalna gradska banka. “
Možemo li opet naći blago
“S jedne strane, blago koje je iznio Gulkjevič mali je dio Koljčakova zlata”, kaže Vladimir Kareljin, kandidat povijesnih znanosti. – S druge strane, Sovjeti su odbili platiti sve višemilijardske dugove carske vlade. Na temelju nekih objavljenih i neobjavljenih dokumenata može se pretpostaviti da smo i sami možda još uvijek dužni, recimo, Norvežanima. Budući da svojedobno nisu ispunili ugovore, nisu im platili liječenje oko 300 njihovih vojnika i časnika odvedenih iz logora za ratne zarobljenike u Njemačkoj i interniranih u Norveškoj. A bili su tamo 1917.-1918. Mnogo je takvih dvosmislenih činjenica.
