Da je ljudsko znanje, plod rada i nada, protjeralo zloću, sjalo bi i noću
Zašto, zašto draža nam je zima, nego ljeto što topline ima?
Zašto nikad drugom dali ne bi, sve što uvijek zaželimo – sebi?
Zašto, zašto ne bi i zlobe uhljebi riječi istine poštovali sve bi?
Gdje bi, gdje bi vi pronašli spasa, kad imali ne bi od vjere pojasa?
Gdje bi danas bolan čovjek bio, da nikada nije u vjeri živio?
Što bi, što bi bilo da vjera i nada. Čak i da se snilo, zauvijek zavlada?
Što bi, što bi sutra se dogodilo, kad nas uvijek ne bi Božje ime resilo?
Kada bi siromašnima bogati davali, bi li siromašni u sreću prodavali?
Da je ljubav prava i od mržnje jača, ne bi niti java bila puna plača.
Da je ljudsko znanje, plod rada i nada, protjeralo zloću, sjalo bi i noću blago svjetlo danje.
Da se zlatno doba opet vrati, morao bi čovjek istom prohodati.
Kad bi čovjek živio od kruha i pure, zar bi tad doživio i staračke ure?
Ako nigdje nemaš ni druga, ni žene, ni vlastita čeda, bolje da se spremaš (to hoće sudbina) na čašu pelina, ne na čašu meda.
Ako imaš mnogo, i drugima dati ti bi često mog’o. Ako nisi nikad, a do tog ti stalo, to učini sad bez straha imalo.
