Može li Put svile biti zajedničko civilizacijsko dobro?
Uzeo sam u ruke knjigu “Xi Jinping pripovijeda kineski san”. Tu se skupina autora bavi životom, djelovanjem i načelima Xijevim. Xi osvaja jednostavnošću, skromnošću, neposrednošću, brigom za malog čovjeka, radom i požrtvovanjem ali i dalekovidnošću, načitanošću, poznavanjem povijesti, tolerancijom i razumijevanjem funkcioniranja društva, ekonomije, administracije i pogotovo željom da se usvoji visoka tehnologija. Djelo je pažljivo aranžirano da bude prihvatljivo zapadnjačkom umu, tj. od komunizma je tu samo vanjska ovojnica dok je u biti tu konfučijanski moral plus zapadna tehnokracija plus neke kršćanske prispodobe (razmetni sin, djelovanje misionara, svjetlost čovječnosti obasjava tamu), primjeri herojstva malih ljudi koji vjeruju u čovječnost i državu, plus Sun tzu i Mao…
Površnost demokracije genijalno prikazana je u priči o magarcu i konju, jer svaki sustav se mora prilagoditi kulturi, ekonomskoj snazi, uvjerenjima i geopolitičkim prilikama dotične zemlje. Izabrani demagozi vode računa da napune svoje džepove, zadovolje svoju kliku i pristaše i naprave kratkoročne uspjehe dok je Xi pristaša kontinuiteta, strategije koja je dugoročna i dalekovidna. Tu je i kolektivizam, dok je naš individualizam oličen u supertalentu Maradoni koji je djetinjast i sebičan kao Mozart!
Dirljive priče iz života, divovski napori Xija da upozna svoju bazu i njezine potrebe i mišljenja (putovanja pješice i na biciklu), neizmjerna radna energija na pošumljavanju i regulaciji voda za energiju i poljoprivredu, pokušaju da se pomiri klasična kineska kultura sa revolucijom su srž knjige. On je svjestan da je posljedak drevne civilizacije kao val koji postupno raste i putuje cilju. Jedinstvo, disciplina (!!!!), metodičnost i herojski samoprijegor nasuprot europskoj histeričnosti, rascjepkanosti, dekadenciji, podjelama i američkoj liberalnoj doktrini u kaubojskom društvu.
Naravno kineska harmonija bi u praksi možda izgledala loše kada bi se ispitao položaj manjina kao što su Ujguri ili netradicionalnih Kineza kao što su kršćani, ili nemiri u Hong Kongu (iza kojih dobrim dijelom stoji Zapad), ili korupcija protiv koje se odlučno Xi bori. Zabrinjavajući je i nizak natalitet Kine, dok Indija, zemlje islama, Afrika i Latinska Amerika rastu u vjeri u život. Danas to nije problem, ali za dvadesetak godina bit će! Dodajemo da je tek nedavno kineska ekonomija preskočila onu minijaturnih državica poput Francuske i Njemačke, ali i da je puno teže voditi veliki brod nego malu lađu. Tko želi proučiti kinesku kulturu najbolje mu je latiti se vrhunskoga intelektualca Alaina Payrefittea, a godina 1421. Gavina Menziesa više daje plodonosne hipoteze koje treba prihvatiti cum grano salis.
Li Bai, kojega sam poznavao kao Li Tai Po(a), sjedi pod mojom paulovnijom (još veći dar od Pelješkoga mosta, hvala kineskom narodu u ime Hrvata Dubrovnika) i krivo tumači trojstvo, tu su drevne veze od Marka Pola (možda i nije rodom sa Korčule iako se obitelj Depolo, kojoj je pripadao i moj učitelj doktor povijesti Petar, već na prvom popisu stanovništva Korčule javljaju kao brodograditelji. Mnogi Dubrovčani i Hrvati rade kao brodograditelji u Kini (Mario Caput npr.), a više od polovice pomoraca i brodova ukrcavaju i iskrcavaju terete u kineskim lukama. Od Pola do Andrije Štampara, Save Vladislavića (rođen u Hrvatskoj, jezuitski đak) i Mate Šimunovića Kina i Hrvatska se sreću.
Kao što se u knjizi gospara druga Xi Jinpinga sreću u sretnom savezu zmaj i lisica, Istok i Zapad! Danas postoji u Dubrovniku hrvatski učenjak Roberto de Lorenzo koji kineski govori i piše kao da mu je to materinji jezik! Danas Kina gradi mostove među narodima i kulturama; tako neka i ostane! Zbližavanje Euroazije može se pokušati usporiti pritiscima na geostrateške točke poput Burme ili Turske, ili izazivanjem straha od Kine među susjednim državama koje se osjećaju ugroženo širenjem teritorijalnih voda Kine. Tu će trebati mudrosti koju Kina ima! Mogu li Kina, Koreje i Japan biti prijatelji?
Može li Put svile biti zajedničko civilizacijsko dobro? Zavisi od stabilnosti islamskih država, zavisi od šišmiša (ne onih koji tobože prenose COVID) u glavama europskih i američkih liberala, zavisi od puno toga. Sve je moguće, ali da netko (osim Boga) zaustavi Kinu, to više nije moguće! Da, u svega nekoliko desetljeća zemlja rižinih polja i ping pong loptica postala je država svemirske tehnologije! Velik je to put. Aferim Kino!