Nasilje nad Hrvatima u Vojvodini provođeno je kroz sve vrijeme trajanja Domovinskog rata
Prije 30 godina, 1991. godine, istovremeno s početkom dizanja pobune srpskog stanovništva u Republici Hrvatskoj protiv državne vlasti i konačno s početkom Domovinskog rata, započelo je i tragično razdoblje za Hrvate u Vojvodini koje je rezultiralo prisilnim iseljenjem više od 40.000 Hrvata sa svojih stoljetnih ognjišta u Vojvodini, napose onih iz Srijema i jugozapadne Bačke. Iseljenje je provedeno po planu i pod okriljem velikosrpske politike na čelu sa Slobodanom Miloševićem te uz pomoću velikog broja izvršitelja, uključujući i regularnu policiju i vojsku te paravojne postrojbe.
Kao početak progona Hrvata u Vojvodini često se u javnosti spominje 6. svibnja 1992. kada je u srijemskom selu Hrtkovci, u kojem je živjela velika hrvatska zajednica, na javnom okupljanju pročitan popis s imenima 17 Hrvata kojima je poručeno da se moraju iseliti. Međutim, progon je započeo ranije kao dio velikosrpske politike. Još 1991. godine u srijemskim selima Novi Slankamen i Golubinci počeli su djelovati velikosrpski mehanizmi nasilja prema hrvatskom stanovništvu. Takvo nasilje prema vojvođanskim Hrvatima rezultiralo je u konačnici i ubojstvima Hrvata na teritoriju na kojem nije bilo ratnih aktivnosti, brojnim premlaćivanjima od kojih nisu bili izuzeti ni hrvatski katolički svećenici, bacanjima ručnih bombi u kuće, fizičkim izbacivanjem iz vlastitih kuća, uništavanjem privatne imovine, verbalnim prijetnjama, otkazivanjima radnih odnosa, silovanjem, prisilnom vojnom mobilizacijom velikog broja Hrvata i raznim šikaniranjem. Premda su Hrtkovci postali simbol protjerivanja Hrvata iz Srijema, i općenito Vojvodine, ali Hrvati su protjerivani i iz drugih srijemskih i bačkih mjesta: Starog i Novog Slankamena, Golubinaca, Sota, Morovića, Erdevika, Kukujevaca, Gibarca, Šida, Vašice, Rume, Iriga, Beške, Maradika, Inđije, Zemuna, Novih Banovaca, Surčina, Srijemske Kamenice, Beočina, Čerevića, Petrovaradina, Srijemskih Karlovaca, Srijemske Mitrovice, Nikinaca, Platičeva, Martinaca, Sonte…
Nasilje nad Hrvatima u Vojvodini provođeno je kroz sve vrijeme trajanja Domovinskog rata, a posebno je eskaliralo nakon vojno-redarstvene akcije Oluja 1995. godine. Na udaru velikosrpskog nasilja i nastojanja za uspostavom etnički dominantne srpske većine bila su posebno srijemska sela s velikim i većinskim hrvatskim stanovništvom.. Tako, primjerice, selo Kukujevci u općini Šid, u kojemu je u tom razdoblju ubijen veći broj Hrvata, a među kojima i jedna tročlana obitelj, 1991. godine je imalo 97% hrvatskog stanovništva s preko 500 obitelji, dok se danas tamo hrvatske obitelji mogu prebrojati prstima jedne ruke.
Ove se godine navršava 30. obljetnica progona vojvođanskih Hrvata, prije svega onih iz Srijema. Brojna zlodjela ostala su nekažnjena. Primjerice, nisu riješena sva pitanja nestalih i ubijenih civila za koje nitko nije preuzeo odgovornost među kojima su braća Abjanović iz Morovića, zatim tu je pitanje obeštećenja onih koji su bili prinuđeni ostaviti svoju imovinu u Republici Srbiji, neriješeno je i pitanje mirovina i slično. Da tragedija bude veća, o protjerivanju građana hrvatske nacionalnosti iz Vojvodine, i iz Srbije općenito, i dalje se šuti. Zaokret u tom pogledu napravio je, među ostalim, projekt Nepodobni građani potaknut na inicijativu Vojvođanskoga građanskog centra iz Novoga Sada, koji se ubraja među malobrojne projekte čiji je cilj osvijetliti ono što se vojvođanskim Hrvatima događalo tijekom 1990-ih, i Fond za humanitarno pravo iz Beograda zahvaljujući kojem su pokrenuti i pokreću se krivični postupci protiv počinitelja etnički motiviranih zločina nad vojvođanskim Hrvatima.
Zajednica protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata odigrala je presudnu ulogu kada je riječ o protjeranim Hrvatima iz Vojvodine koji su tijekom ratnih devedesetih godina dvadesetog stoljeća bili prinuđeni napustiti svoj zavičaj i potražiti novi dom izvan njega, ponajprije u Republici Hrvatskoj. Zajednica je u biti i osnovana s temeljnim ciljem organiziranja raznih oblika pomoći doseljenim Hrvatima u tim teškim trenucima njihove povijesti, a uz to i s namjerom očuvanja, promicanja, razvitka i unapređivanja tradicijske baštine Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata, kao i vlastitog kulturnog identiteta u širokoj lepezi bogatog mozaika hrvatske kulture. U današnje vrijeme, kada je rat iza nas, Zajednica svoje djelovanje usmjerava na pomoć Hrvatima koji su ostali živjeti u Vojvodini i Srbiji općenito, kako u vidu raznih oblika suradnje (primjerice, s krovnim institucijama predstavnicama Hrvata u Republici Srbiji, tamošnjim udrugama s hrvatskim predznakom u svome nazivu i sl.), tako i kroz stalno podsjećanje javnosti na činjenicu ne samo da su Hrvati nekada činili značajan udio stanovništva na teritoriju Republike Srbije, nego da su i danas ondje prisutni, a isto tako stalno upozorava na potrebu za poboljšanjem položaja u kojoj se Hrvati kao manjinska zajednica u Republici Srbiji danas nalaze.
Podsjećanje na tragediju koja se dogodila vojvođanskim Hrvatima prije 30 godina nisu poticaj i poziv na osvetu, nego je sprječavanje da istina o tragičnoj sudbini vojvođanskih Hrvata tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća ne izblijedi iz kolektivnog sjećanja napose među stanovnicima Vojvodine, ali i da mladima i generacijama koje dolaze bude podsjetnik da se takvo što nikada ne ponovi.
