Hrvatska ili bunjevačka?
Na portalu Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata stoji da je Udruga roditelja djece koja pohađaju cjelovitu nastavu na hrvatskom jeziku „Naša djeca“ iz Subotice osnovana 2006. godine, da ima oko 30 članova, da je predsjednica Udruge Željka Vukov i da Udruga nema redovitih manifestacija. No, da dođemo do toga što je i čija je Udruga „Naša djeca“ i čija su uopće „naša“ djeca, moramo poći od statistike, a od (sada već sasvim jasne) činjenice da bez rješenja bunjevačkog pitanja u Vojvodini (Srbiji) nije moguć normalan rad ovdašnjih hrvatskih udruga, jer skoro sav novac namjenjen Hrvatima ide u ruke malobrojnim Bunjevcima u Subotici i okolici koji sebe, upravo zbog tog novca, nazivaju „bunjevačkim Hrvatima“ (u isto vrijeme su i Bunjevci i Hrvati, što je inače nepostojeća odrednica pri nacionalnom izjašnjavanju u državi u kojoj živimo)!
Tako se već desetljećima vrši diskriminacija i negativna selekcija u hrvatskom nacionalnom korpusu u Srbiji po svim pitanjima, pri čemu se favorizuju ovi Bunjevci „dahrvati“, a zapostavljaju svi ostali Hrvati, daleko brojniji od njih!
Prvi katastofalan potez koji je doveo do diskriminacije Hrvata u odnosu na Bunjevce je povučen pri osnivanju ovdašnjih krovnih hrvatskih institucija koje su sve smještene u Subotici, a sve na osnovu velike stoljetne prijevare Bunjevaca da je Subotica „najhrvatskiji“ grad u Vojvodini (Srbiji). Pri nedavnoj buri oko usvajanja bunjevačkog jezika kao službenog jezika u tom gradu pokazalo se da je Subotica zapravo „najbunjevskiji“ grad, što svi Hrvati u Srbiji dobro znaju, a pokazivali su to i zvanični popisi stanovništva još sa početka prošlog stoljeća.
U Republici Srbiji po posljednjem popisu iz 2011. godine živi 57.900 Hrvata: u Vojvodini 47.033 (u Novom Sadu 5.335, u Somboru 7.070) i u „užoj“ Srbiji 10.867 (u Beogradu 7.752).
Ako u Subotici ima 14.151 Hrvat (po tome Subotica kao grad ima najviše Hrvata), ali ako je u njoj 13.553 Bunjevaca, koji su ovdje priznati kao poseban narod, a među 14.151 Hrvatom u Subotici su i „bunjevački Hrvati“, onda je jasno da su sve „hrvatske“ krovne institucije smještene tamo gdje žive skoro svi Bunjevci (ukupno ih u Srbiji ima 16.706), odnosno tamo gdje živi manje od jedne četvrtine Hrvata!
Tako su danas u krovnim „hrvatskim“ institucijama (HNV, ZKVH, NIU „Hrvatska riječ“, DSHV) i dvadesetak udruga u Subotici i okolici u ogromnoj većini zaposleni upravo „bunjevački Hrvati“! A polovica „hrvatskih“ udruga formiranih u Subotici i okolici od ukupnog broja hrvatskih udruga u cijeloj Srbiji također služi za isisavanje što više novca koji pripada svim Hrvatima u Republici Srbiji!
A koliko su „bunjevački Hrvati“ Hrvati najbolji primjer je Petar Kutić. Petar Kuntić je decenijama bio predstavnik Hrvata u najvišim instancama u Srbiji (čak zastupnik Hrvata u Skupštini Republike Srbije, gdje godinama nije riječ prozborio o problemima ovdašnjih Hrvata) i kada je zaradio dovoljno novca od tog „biznisa“ (i izgradio salaš u Bikovu) samo u jednoj jednosatnoj emisiji prvog srpskog tv programa je sebe i svoju obitelj predstavio kao čisto bunjevačku, čak i Suboticu kao čisto bunjevački grad (ni „h“ od bilo čega hrvatskog u toj emisiji nije bilo, samo bunjevačkog)!!!
Ovakvo stanje u ovdašnjoj hrvatskoj zajednici potiče od toga što Beograd dobro zna tko su Bunjevci, dok Zagreb živi u zabludi da su svi Bunjevci u Vojvodini (Srbiji) do posljednjeg „veliki“ Hrvati. Čak i danas kada se, skoro 17.000 Bunjevca izjašnjava da nemaju nikakve veze sa Hrvatima, već da su poseban narod koji ima svoje nacionalno vijeće, svoje udruge, svoje ustanove i institucije te svoj bunjevački jezik, što je sve i ozakonjeno u državi u kojoj živimo!
Najveća manipulacija oko Bunjevaca je ta što se ne zna koliko ima „bunjevačkih Hrvata“! Očito ih je malo, ali danas predstavljaju sve Hrvate u Republici Srbiji na svim razinama i u svim porama njihovog kulturnog i političkog života, a sve se bazira na prijevarama i lažima!
Presjednica HNV-a Jasna Vojnić, bez da trepne, u Vijećnici Grada Subotice kaže da se više od tri četvrtine Bunjevaca izjašnjava da su u isto vrijeme i Hrvati, što je samo jedna od brojnih velikih laži na osnovu kojih ovdašnje „hrvatske“ krovne institucije u Subotici dobijaju ogroman novac i iz Republike Hrvatske, pored novca zakonom predviđenog u budžetu Repulike Srbije, a na osnovu ukupnog broja Hrvata u Srbiji!
Koliko je ovu laž jednostavno raskrinkati pokazuju upravo statistički podaci koje sam iznio: ako u Republici Srbiji ima 57.900 Hrvata i 16.706 Bunjevaca, što je po Jasninom samo četvrtina onih Bunjevaca koji kažu da nisu Hrvati, onda bi u Srbiji trebalo biti 66.824 Bunjevca!!!
Laž nije ništa manja ako se ovo odnosi na sve Bunjevce svijeta, jer se jednostavno ne zna broj „bunjevačkih Hrvata“, te tako nije uporediv sa bilo čime, ali upravo je to suština manipulacije!
Broj bunjevačkih laži i prijevara nad Hrvatima u Vojvodini (isključivo govorim o ovom prostoru) od 1918. godine (začeci toga sežu i ranije) do danas je veliki. Sve sam ih detaljno opisao u svoje dvije knjige Otvorena pisma I i II, a uz gore navedenu veliku laž da se više od tri četvrtine Bunjevaca izjašnjava kao Hrvati, neki dan smo vidjeli i da se u Subotici gradi Kulturni centar (za novi smještaj HNV-a, ZKVH-a i NIU „Hrvatska riječ“), dok su nas godinama svi „hrvatski“ (bunjevački) mediji u Srbiji i mnogi u Hrvatskoj izvještavali o gradnji „Hrvatske kuće“. Čak je u svom govoru ministar vanjskih poslova Hrvatske na postavljanju „kamena temeljca za Hrvatsku kuću“, rekao da je u pitanju „Hrvatski dom“! Onda nije čudo da Hrvatska dreši kesu (300.000 eura, za sada) za taj objekt, a da to svi prijevareni Hrvati u cijelom svijetu mogu „progutati“, čak uz odobravanje!
Sad dolazimo do još jedne velike prijevare Bunjevaca nad ovdašnjim Hrvatima, a to je da je HNV obezbijedio cijelovito školovanje hrvatske djece u Republici Srbiji na hrvatskom jeziku!
Po Strategiji obrazovanja na hrvatskom jeziku u Republici Srbiji za razdoblje 2017.- 2021. usvojenoj na 45. Sjednici HNV-a 25.11.2016. godine obrazovni i odgojni rad na hrvatskom jeziku u Republici Srbiji izvodi se po tri modela:
– model A: cjelovita nastava na hrvatskom jeziku po nastavnom planu i programu Republike Srbije,
– model B: dvojezična nastava (bilingvalna), hrvatski i engleski jezik i
– model C: nastava na srpskom jeziku uz izučavanje izbornog premeta hrvatski jezik s elementima nacionalne kulture.
Ovog puta ćemo samo o vrtićima (sve je isto ili sasvim slično i kada su u pitanju osnovna i srednja škola):
Po navedenoj Strategiji po modelu A predviđena su četiri vrtića (tri u Subotici i okolici i jedan u Sonti) sa ukupno oko 90 djece, te po modelu B jedan vrtić u Tavankutu sa 12 djece. Ovaj „uspjeh“ HNV-a se uzdiže na sva zvona iako je ustvari prava katastrofa u odnosu na broj djece 57.900 Hrvata u Srbiji! Još veća je katastrofa što su skoro sva ova djeca od roditelja „bunjevačkih Hrvata“ koji su u većini zaposleni u „hrvatskim“ krovnim institucijama i udrugama u Subotici!
A povod za ovu priču je članak u poslijednjem broju „Hrvatske riječi“ (br. 941 od 30. travnja 2021.) pod naslovom Vrijedna oprema za glazbeni razvoj. Čitamo (citat):
„Udruga roditelja djece koja pohađaju cjelovitu nastavu na hrvatskom jeziku „Naša djeca“, putem natječaja Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske, osigurala je vrtićima na hrvatskom jeziku u Subotici, Tavankutu i Đurđinu vrijedan glazbeni materijal. Riječ je o Montessory materijalu za vrtiće „Marija Petković – Sunčica“ u Subotici i „Marija Petković – Biser“ u Aleksandrovcu, te o Orffovom instrumentariju (komplet dječjih instrumenata za orkestar) za vrtić „Petar Pan“ u Tavankutu i srpsko-hrvatski vrtić koji djeluje pri OŠ „Vladimir Nazor“ u Đurđinu, a među glazbenim materijalom su i muzičke zvučne kutije i metalofoni.
Predsjednica Udruge „Naša djeca“ Željka Vukov (koja je u isto vrijeme i plaćena novinarka „Hrvatske riječi“, urednica društvene rubrike u tom listu i urednica podliska „Hrcko“, te vjerojatno još ponešto, što je pravilo u uskom krugu „bunjevačkih Hrvata“ u Subotici, prim. a.) kaže da je vrijednost ove opreme 375 tisuća dinara, budući da se nije mogla nabaviti ni u Srbiji ni u Hrvaskoj!
Naš vrtić je sada opremljen i glazbenim zvonima, kaže Marina Piuković, odgojiteljica u vrtiću „Marija Petković – Sunčica“. Zvona su napravljena od metala u obliku gljivica sa drvenim nožicama, 13 ih je parova, 13 su nepomičnih i 13 pomičnih. Dijete odnese pomično zvono u drugi dio prostorije i sluša njegov zvuk, a zatim traži par istog zvuka među nepomičnim zvonima. Ovu opremu nema većina vrtića (valjda ni u svijetu, prim. a.), jer je u pitanju jedan od najskupljih Montessory materijala “ (zvršen citat)
Fantastično! I bilo bi predivno i prelijepo da nema druge strane medalje.
Naime, ovih nekoliko desetaka odabrane bunjevačke djece kao da ne žive u Srbiji, već u Švicarskoj, a njihovi roditelji će imati obezbjeđeno apsolutno sve što je potrebno i za njihovo daljne dvanaestogodišnje školovanje, uz poduku te djece za polaganje državnog ispita za studij u Hrvatskoj te stipendije za studij u Hrvatskoj, plus nagrade, putovanja, bonusi u novcu i sl. i sve od novca koji pripada svoj hrvatskoj djeci u Republici Srbiji!
Samo u ovom segmentu ovako izgleda cijelovito školovanje hrvatske djece u Republici Srbiji na hrvatskom jeziku, „veliki uspjeh“ Hrvatskog (bunjevačkog) nacionalnog vijeća sa sjedištem u najhrvatskijem (najbunjevskijem) gradu u Srbiji, a u svemu drugom je sve isto tako!
Koliko se favorizuju bunjevačka djeca vidi se iz toga što se vrtić u Sonti (zacrtan u Strategiji) u ovom slučaju ni ne spominje, ali je tu izmišljeni „srpsko-hrvatski vrtić“ pri OŠ u Đurđinu zbog par Bunjevčića, kojima je obezbjeđen čak i prijevoz do škole!
Dotle stotine hrvatskih mališana u vrtićima Srbije i stotine hrvatskih mališana u Srbiji koji uopće ne mogu ići u vrtiće (a možda su izuzetno glazbeno talentirana) samo sanjaju ovakve stvari, gorko plaču kada im roditelji čitaju ovakav članak iz „Hrvatske riječi“ i žale što ne mogu reći da su, pored toga što su Hrvati, u isto vrijeme i Bunjevci!
