Hrvatski Fokus
Unutarnja politika

Ratnici velikosrpske politike

SPC stvara programske dokumente i predvodi velikosrpsku agresiju na susjede

 

Crna ruka (poznata i pod nazivom “Ujedinjenje ili smrt) bila je tajna srpska teroristička i militaristička organizacija službeno osnovana 1911. godine, nastala kao prirodni nastavak neformalne urotničke skupine koja je sudjelovala u puču 1903. godine i tajnim operacijama koja je Kraljevina Srbija potom vodila protiv Turske i Austro-Ugarske Monarhije. U toj urotničkoj skupini pokrenutoj 1901. godine bilo je oko 200 urotnika, među kojima je bilo viših i nižih vojnih časnika. Među nižim časnicima se osobito isticao Dragutin Dimitrijević Apis, tada poručnik; on je i predvodio skupinu koja je s nekoliko desetaka hitaca iz revolvera ubila 1903. godine kralja Aleksandra Obrenovića i kraljicu Dragu (potom su atentatori sabljama sasjekli njihova tijela i bacili ih kroz prozor)

Iz postrojbi Crne ruke formirale su se četničke organizacije  koje su časnici iz reda Crne ruke bili ustrojili i desetak godina predvodili u gerilskim djelovanjima (najprije protuturskim, a poslije protualbanskim i protubugarskim) na područjima bivšeg Otomanskog Carstva i u borbama tijekom Prvoga svjetskog rata – pretvorili u društvenu snagu koja je predstavljala glavni oslonac dinastije Karađorđević. Četnici sve do današnjih dana baštine radikalnu velikosrpsku ideologiju kojom su se vodili pripadnici Crne ruke.

Od nastanka nezavisne srpske države Srbije  1878. godine stvaranje velike države bio je uvijek prioritet srpskog društva. Zbog te ideologije vođeni su silni ratovi krajem 19. i početkom 20. stoljeća i potrošeni ključni ljudski resursi. U ratovima 90-ih godina prošlog stoljeća ponovo se sa tim srećemo. Srbi pozivajući se na svoju prošlost i „pravo“ koje iz nje proizlazi ne prihvaćaju odgovornost, ni krivicu za posljedice. Oni su uvijek žrtve  neostvarene politike i tako u nedogled.

Od Prvog srpskog ustanka, na prvom mjestu liste uređenja države uvijek je teritorij, pa tek onda negdje veoma nisko, modernizacija, razvoj, ekonomija, industrija, promet, školstvo, zdravstvo… To uvijek mora  čekati  dok se ne riješi pitanje svih pitanja, a to je opet i ponovno pitanje teritorija. A to pitanje usprkos svim ratovima, Londonskom ugovoru iz 1915. godine, Moljevićevoj Homogenoj Srbiji, Valerijanovom memorandumu, Memorandumima SANU, Osmoj sjednici, prodora Miloševića na političku scenu Srbije, antibirokratskoj revoluciji i njenom izvozu, nikada se kroz dva stoljeća nije riješilo. Srbi su gubili ratove. Uz povampireno četništvo i Načertanije vladajućih Srba koji su nastojali održati “Jugoslaviju po svaku cenu” Rat i raspad bili su neizbježni…

“Umjesto toga imamo stalno jadikovanje da je Srbija propustila šansu da nakon Prvog svjetskog rata napravi Veliku Srbiju i priču o neravnopravnom položaju Srba u Drugoj Jugoslaviji, iako su Srbi bili deo suvereniteta i Hrvatske, i Bosne i Hercegovine. Srbija nikada nije bila zadovoljna granicama, niti će biti. Jedino racionalno rešenje je promeniti program i posvetiti se sopstvenom razvoju“ (Latinka Perović).

Jasno je naglasila da Srbi ne će odustati od velikosrpske ideologije, jer „Srbija nikada nije bila zadovoljna granicama, niti će biti“

https://www.slobodnaevropa.org/a/most-velika-srbija-nacionalizam/29504777.html

U svim velikosrpskim planovima i četničkim genocidnim programskim dokumentima navodi se da je stvaranje i organiziranje homogene Srbije (etnički čiste srpske države) koja će obuhvaćati „celo etničko područje na kome Srbi žive“, „prva i osnovna dužnost“ svih Srba. „Jedini ideal mnogih Srba u zadnjih 200 godina je stvaranje velike, moćne i ‘nepobedive Srbije’“na Balkanu u kojoj će isključivo živjeti samo Srbi (‘Svi Srbi u jednoj državi’, ‘Srbija će biti velika jaka ili je ne će biti’, ‘državno, prostorno i kulturno jedinstvo svih Srba’ i dr.)

Pod uspostavljanjem i održavanjem dominacije u velikosrpskoj ideologiji podrazumijeva se uspostavljanje velike srpske države na određenom području s potpunom prevlasti Srba nad drugim narodima koji nisu uništeni tijekom uspostave te države. Najteži ratni zločini, pa  čak i genocid, prihvaćeni su i neodvojivi dio ovog procesa, posebno kada se radi o sljedbenicima drugih religija i naroda. Širenje velikosrpske ideologije je sveobuhvatno u srpskom društvu i državi: Epska poezija ili “Kosovski mit”, Srpska pravoslavna crkva i širenje velikosrpske ideologije u naukama kao što su: povijest, antropologija, književnost, lingvistika… umjetnost: TV, filmska i medijska industrija, propaganda, lažne video uratke, podmetanje fotografija, svojatanje pjesnika i znanstvenika…

Lili Benčik

Povezani članci

Što imaju zajedničko Vesna Pusić i Orange Order?

HF

Dirigirani napad na srbijanske vaterpoliste

HF

Pasionirana kolekcionarka nekretnina!?

HF

Lijepa ptica koja smrdi

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...