Predsjednik HDZ-a slavi težak poraz kandidata za zagrebačkoga gradonačelnika!
Ima li na ovom planetu ikoja država, odnosno vlada u toj državi, koja podcjenjuje svoj većinski narod, u tolikoj mjeri, da nekome razumnom, objektivnom, relevantnom i neovisnom, taj narod izgleda kao osoba s posebnim potrebama, koja formalno i ustavno ima sva prava kao i ostali, ali joj treba staratelj, odnosno tutor. To naročito dolazi do punog izražaja u svim predizbornim i izbornim kampanjama. Pojedini kandidati si umišljaju da sve što oni govore i rade je najbolje moguće, ima smisla i proći će kod većine birača, bez obzira tko su dotični, čiji su, što su dotad radili, koje i kakvo im je obrazovanje, kakav im je dosadašnji uspjeh u radu, djelovanju i životu. Tu ima puno laži, licemjerja, predstava, performansa, netočnosti, stranačke podobnosti, umreženosti, igara bez granice… i najviše podcjenjivanja potencijalnih birača, za koje se misli da će nasjesti tim obmanama. Istina, neki nasjednu, ili su pak natjerani po stranačkoj liniji, da izađu na izbore i izaberu one koji odgovaraju njihovoj političkoj opciji, bilo da su iz njihove stranke ili trenutne političke koalicije. Za sve to su bile dobro organizirane kontrole, po manjim mjestima i po gradskim četvrtima. U slučaju bilo kakvog drugačijeg ishoda izbora, od projektiranog i očekivanog, obol bi platio čelnik lokalne (kvartovske) organizacije dotične stranke. To se manje-više tako provodilo od samog početka, od osnutka i strukturiranja, “nove” suverene, samostalne, neovisne, slobodne i demokratske države Hrvatske. Sasvim je jasno i logično da se u ranim devedesetim i tamo negdje sve do 2000. godine, uglavnom bez ikakvog pritiska, posebne organizacije i usmjeravanja, glasovalo za državotvornu stranku, odnosno za Franju, Vranju, Franceka ili Tuđmana. Neki nažalost u nekim zabitima još uvijek glasuju za pokojnog predsjednika i njegov HDZ, čega već odavno nema.
Ovi zadnji lokalni izbori su više nego ikad dosada pokazali, kako više ni po čemu nije, ni približno ono, što je bio. Unatoč, relativno dobroj organizaciji izbora HDZ je po svuda gubio. Predsjednik stranke je to proglasio pobjedom, baš kao i neuspjeh njihova kandidata za gradonačelnika Zagreba, uspjehom i veličanstvenom pobjedom, jer je to najbolji HDZ-ov rezultat za Zagreb, oduvijek. Kaj god! Nisu iste okolnosti. Nema Bandića, a stasali su i neki novi klinci, s drugačijim pogledima, ideologijom i motivacijom.
Nekoga tko se u politici ponaša kao slon u staklarnici i to javno svakodnevno ispoljava, recitirajući naučene fraze, ponavljajući iste rečenice za difamaciju i marginalizaciju protukandidata, bez relevantnih dokaza, u stilu trla baba lan, na način larpurlartizma, bez truna iskrenosti, spontanosti, prirodnosti i vjerodostojnosti, proglašavati perspektivnim političarom, novim visokoobrazovanim, snažnim, sposobnim političkim kadrom, je osim svega drugoga podcjenjivanje potencijalnih birača, odnosno svih građana. Tu bi i Dudek bio sasvim zbunjen. Ostao bi skamenjen, otvorenih usta i osupnut. Sa strahom bi upitao:
Tetec, kaj je to istina. Ja sad više niš ne razmem. Ili sam ja do kraja bedast ili ovo ni istina.
Tetec bi onako frajerski namjestio šešir, povukao iz lule, zagonetno, s ironijom se osmjehnuo i rekao:
Viš Drašek. To ti ne tak jednostavne. To ti ni kak bi rekel, niti crne, niti bele, već su to nijanse. Ak’ me razmeš. To moraš drukče gledete i čuti.
Sad pak niš ne razmem.
S ovim istim oči i vuhi, moram drugač gledeti i čuti. Ja to ne znam i nemrem.
Onda ti moj Drašek nisi za politiku.
A vi tetec jeste. Je, ja jesem. Ja ti to sve razmem.
Kaj i presvetli to razme.
O i on. I još par njih.
Tetec ja bi to štel razmeti. Bi me vi navčili, kak se to more.
Je Drašek to se nemre navčiti. S tim se rodiš.
Sad je naš Dudek bio još zbunjeniji. Više mu ništa ni bilo jasno.
Za kaj onda mi koji ne razmemo idemo na izbore.
E, moj Drašek. To ti se zove demokracija.
D e m o k r a c i j a,….ponavlja Dudek u sebi. Kaj je pak to???
Tetec demokracija je ono kad je glasam za vas i još pune drugih, a presvetli Imbra je pobedil.
Kaj bi taj vušlivec mene pobedil? Ne govori bedastoće.
Je. Je. Tak je bile više šut.
Si ve čkomel o tome. Za kej to sad povedaš.
Vi mi ne bi veruvali. Rekli bi da ja to ne razmem.
Dudek, Dudek, sto ti jezerač! Kaj ja sad tek to moram zeznati?
Isusek! Isusek! Kaj bu sad?
Mnogi od nas poput Dudeka puno toga ne razumiju i mogli bi se zapitati što je to demokracija. Postoji više demokracija, koje bi trebale značiti volju naroda, ovisno gdje se odvija, tko u njoj sudjeluje, čemu služi i u kojoj je fazi svojeg rasta i razvoja. Izbori bi trebali biti praznik demokracije. Ako je to tako, zašto ljudi ne slave taj praznik. Zašto svake godine, u sve manjem broju izlaze na izbore. Izborni rezultati bi se trebali računati drugačije. Nije svejedno kakav je postotak izbora, u odnosu na broj svih birača? Kao što nije niti svejedno gdje se ubrajaju nevažeći listići. Tu ima svakojakih muljanja i prevara. Upitno je i prebrojavanje listića i rezultata (zaokruženih) stranaka ili imena na njima.
I bez prebrojavanja, već u tijeku same kampanje, pogotovo predsjedničke, onako odoka je moguće procijeniti tko će biti pobjednik. Ponekad su neke izborne kampanje od početka vođene tako da njihov kandidat izgubi izbore, kao zadnja predsjednička kampanja. Čovjek se zapita, je li to bio dogovor stranke ili stranke i kandidata, da odigraju predstavu po zamišljenom scenariju s poznatim epilogom, upravo onako kako je to odredio netko bitan i važan doma ili vani, doma i vani. Ponekad tu i novac igra veliku ulogu. Ako je netko dobio novac za to da bude predsjednik, onda je isto tako mogao dobiti novac i ako bude gubitnik, kad su veći ulozi, zahtjevi i naredbe u pitanju. Ako kandidat nije znao da ga “njegovi” izigravaju i da sve čine kako bi bio gubitnik, onda je to podlo, nehumano, bizantski, cincarski, pokvareno, bratoubilački…, dno dna. Kad netko to odradi i za to bude nagrađen, taj je isto dno dna, ljudski talog. U svemu tome postavlja se pitanje, tko može voditi i upravljati izbornim kampanjama. To bi trebala biti poštena i formalno svestrano obrazovana osoba. Takvo obrazovanje daju redovne opće i stručne srednje škole i relevantni fakulteti, barem je do sada tako bilo. Danas se više i visoko obrazovanje stječe na drugačije, puno jednostavnije i brže načine, pogotovo kad je u tom procesu osoba u određenim godinama i u manjim sredinama. To manje-više dođe kao neki tečajevi i seminari. Nije za usporedbu takvo obrazovanje i ono klasično, kao ni sposobnosti, vještine i mogućnosti koje iz toga proizlaze.
Nije ovo ’45., te ni ’91., kad su mnogi “uglednici”, osloboditelji, branitelji i “osvajači” na brzaka stjecali obrazovanje, neki čitanje i pisanje, drugi srednje, više i visoko obrazovanje, koje im je trebalo za funkciju koju su dobili, svojim zaslugama u borbi, stvaranju, strukturiranju i kreiranju nove države. Danas živimo u trećem desetljeću 21. stoljeća, u europskoj modernoj demokratskoj državi, gdje bi obrazovanje moralo biti prioritetan i bitan činitelj u svemu, u obnašanju rukovodećih funkcija, posebice u politici. Lideri političkih stranaka, župani, gradonačelnici, načelnici, ministri, državni tajnici, visoki državni službenici, pročelnici bi trebali biti solidno obrazovani ljudi, a ne tečajci. To su ljudi koji bi morali biti ogledalo društva kakvom težimo, a ne društva koje imamo. To su ljudi koji bi trebali biti uzor svima nama, u mnogo čemu, znanju, sposobnostima, vještinama, poštenju, dostojanstvu, vjerodostojnosti, istinoljubivosti, odgovornosti, davanju sebe za druge, domoljublju, multikulturalnosti, nacionalnom ponosu, kozmopolitizmu uz odbacivanje, zatiranje i stalnu borbu protiv korupcije, klijentelizma, konzumerizma, nepotizma, strančarenja, politiziranja, političke trgovine, uhljebništva, ortaštva i obmanjivanja vlastitog naroda.
