Stiže novac samo za odabrane
Povodom sadržaja članka „Vedar pogled u budućnost“ i iste takve naslovne stranice „Hrvatske riječi“ br. 945 od 28. svibnja 2021. godine pisao sam istog dana u kolumni pod nazivom SRAM VAS BILO. Iako bi se SRAM VAS BILO moglo odnositi i na to što na naslovnoj stranici „Hrvatske riječi“ nije nešto u vezi Dana državnosti Republike Hrvatske (30. svibnja), ipak se radi o sramoti da donacije iz Republike Hrvatske Hrvatskom nacionalnom vijeću (čitaj Jasni Vojnić) ne mogu nikako doprijeti hrvatskoj djeci u Srbiji dalje od Đurđina, odnosno od bunjevačke djece!
Naime, za 600.000 dinara nedavno dobivenih od Istarske županije (a bilo je još donacija za iste vrtiće) kupljene su igračke i druga oprema za četiri vrtića (dva u Varoši Subotica i po jedan u Donjem Tvankutu i Đurđinu), što je, uz organizaciju spektakulrne tribine na kojoj su se uslikali svi „zaslužni“, to prikazano kao još jedan veliki uspjeh HNV-a u obrazovanju hrvatske djece u Republici Srbiji, od vrtića do završetka srednje škole! Posebna sramota je u tome što su igračke i opremu dobila isključivo djeca u većini uposlenih roditelja Bunjevaca u „hrvatskim“ institucijama i udrugama u Varoši Subatica i okolici, dok ništa od toga nisu dobila druga djeca u Srbiji, a što je ustaljena praksa u svim dugim stvarima!!!
Uz naslovnu stranicu „Hrvatske riječi“ ovaj hvalospjevni članak obuhvaća i dvije pune stranice u tim novinama, a u današnjem (31. svibnja 2021.) tzv. Dnevniku RTV2 na hrvatskom jeziku drugi put je objavljena reportaža o ovoj sreći sve hrvatske djece u Srbiji. Međutim, jedna scena u reportaži govori sve. Naime, dok se Margareta zapjenila od hvalisanja oko opreme vrtića za hrvatsku djecu u Srbiji, iza leđa joj mali Roko, predstavnik te hrvatske djece iz cijele Srbije, trkom odnosi dio oprememe (vidjeti u privitku „uživo“ ovu sekvencu)!
Dakle, subotički pilići (na bunjevačkom piukovići) od malena su vaspitani da, onako po bunjevački, iza leđa, odnose sebi ono što pripada svima!
Istrijani to nikada neće saznati, a tisuće hrvatske djece u Srbiji neka i dalje plače za bar jednom čokoladicom iz Hrvatske, toliko da znaju da Hrvatska zna da oni postoje i da ih voli. No, ako mali piuković nosi paket na slici svom siromašnom hrvatskom prijatelju u Nišu, a ne svojoj kući, povlačim svaku riječ iz ove moje kolumne.
