Kmetica pod košem kupus i skorupe noseć
Marko (Bruere Desrivaux) Bruerović (1770. – 1823.), sin francuskoga konzula u Dubrovniku, bio je i sam u diplomatskoj službi Francuske. Obrazovao se kod reda pijarista, koji su dosta uspješno zamijenili jezuite(isusovce) ukinute od strane Pape masonskom urotom. (naravno pomogli su im u tim teškim danima pravoslavna Nijemica Katarina Velika i američki antibritanski masoni) Pisao hrvatskim jezikom, obje supruge bile su Hrvatice, od kojih jedna Hrvatica iz BiH. Djelo “Vjera iznenada” ima svježine i točnih opažanja iz dubrovačke građanske sredine. Jezik je vrlo nalik našem današnjem književnom jeziku. Govorio je francuski, talijanski, latinski, a valjda i nizozemski, jer mu se majka preziva Van Brekelenlam, dakle nije imao ni kapi hrvatske krvi, iako mu je nosina kao u bana Jelačića. Bio francuski konzul u Travniku (važna diplomatska pošta iz Carigrada), pa idući na službu u Tripoli umire na otoku Cipru od nenadane bolesti.
Radio i pokladne pjesme, kolende, preveo Hasanaginicu na francuski.
Taj čovjek postao je pravi domoljubni sin Dubrovnika i dobar prijatelj naših ljudi, te poznavatelj hrvatskoga jezika.
Pjesme njegove “Čupe” i “Spravljenice” davaju jako puno originalnih detalja iz života sluškinjica u Dubrovniku; pače odaju fina, taktična, socijalno osjetljiva i vanredno duhovita čovjeka. Da bi mogao biti autor “Pera muzuvijera” odaje i astrolog (sluškinja ga naziva astrorog),a Bruerović veliko zanimanje za astronomiju pokazuje u pjesmi “Zvjezdoznanci, tamašna pjesma za maškarate”. Dubok talent, ali prigodničarskoga tipa, iskrice galskoga duha.
Ova pjesma jaka je, čovjek protrne od nelagode kada vidi taj Kip domovine u ljetu 1820.(?) kada Preporodni pokret tek tinja u uspavanoj H(o)rvatskoj grofova i klera i pokojeg činovnika.
SATIRA
Ti koji dni traješ i noći knjige premećeš, pomnjivo tražeći slovinskoga naroda slave bi l’ uzrok men’ po sreći dokazat znao s pivnice jer svatko do glasovitoga Pregata (naziv za Vijeće umoljenih dubrovačko) slavne bi se slatko odreko hrvatske starine?
Jer čupa od župskijeh do najponosnije vladike stidi se svak jezik slovinski čisto govorit?
Jedva smije u gradu kod naćvih haljine perućpopijevku izustit godišnjica(sluškinja) bez da riječim
već inostranim neg našim složena bude.
Što bi se da oživi tomu oni čudio Dinko (Ranjina) naške pojeć pjesni koji jest me oteo smrti!
To ti s’ ne bi lijevom prikrstio Gundula(ić) čujuć da nije za rodnog piso Dubrovnika, već da hoće se za Osmana istomačit tražiti tuđe meštre ko za Eneidu i grčkog Ilijadu (H)Omera?
Dobro, Marko, veliš i vjeruj da bi se temu nasmijali al što bi vaj rekli nauke videć svekolike od starog odmetnute vremena krjepka?
Godine zle u z(a)o čas pristupiše pogrda plodne ke krotkos svaku izagnaše iz štetnog svijeta.
Ispraznost svaku, svud bludne izvanštine beru doma prikomorskim ka unose zajedno sa blagom
Tuđ običaj tako na starog nauka mjesto kradom se uvlači; hod, život, haljina, način jest prijašni odbačen; i rodnog jezika stavnost već nije spodobna obijesne pameti svake izrijeti misli zamamljene i grdobe kojeh ni imena samo nije slovinska imala starina.
Omjera ljudska nije ko njegdar srce junačko obraz, pravda, pamet dostojna i pohvale djela; naši glave vijek u mjerila stavlja sa tobo(l)cem (novčanikom, op., T.T.) pjenezi (novaca) – bit ćeš pošten, lijep, vitez i mudar.
Nek bi prid kućnim sad izašla gospoja pragom i na visoku pripeta orahovu stolu ženskim samo stidom ko naše urešena majke u samoradici čedom košuljica prela tko bi se prid njom od smijeha ustego prohodeć?
Kmetica pod košem kupus i skorupe noseć ne će priko župskijeh hridihvan svilene crevlje (cipele) nit po Konavlih već kumice kisjele opanka…
Stog hmile općenim Pile narešene čedom stog nedjelje nije u pustoj godini danah koga da ne iznađe među stijenam mrtva djeteta.
