Hrvatski Fokus
Iseljeništvo

Nikola Štedul – zakleti prijatelj svoje domovine Hrvatske

Ostvaruju li se zlokobne Štedulove sumnje?

 

Iz tiska je izišla knjiga emigranta Nikole Štedula U službi savjesti – Memoari (Naklada P.I.P. Pavičić, Zagreb, 2021.). Godine 1988., dvije godine prije raspada Jugoslavije, Udba je nastavila sa zloglasnim terorističkim planom ubijanja hrvatskih političkih emigranata. Naime, u srijedu 20. listopada 1988. u mjestu Kircadly, nedaleko Edinburgha u Škotskoj, udbaški ubojica Vinko Sindičić sačekao je Nikolu Štedula i u udbaškoj akciji, nazvanoj Magla, ispalio u njega osam hitaca. Nikola Štedul živio je sa suprugom Shirley Helen Page i djecom – Monikom i Kristinom u tom mirnom škotskom gradiću. U sudbonosno vrijeme vraćao se kući iz redovne  svakodnevne šetnje. Od osam ispaljenih hitaca šest je završilo u njegovu tijelu, od kojih dva u glavi. Štedul je preživio atentat a ubojica Vinko Sindičić, jedan od najokorjelijih Udbinih ubojica, uhićen je i naredne godine škotski ga je sud osudio na 15 godina robije.

Svoj život političkog emigranta Nikola Štedul minuciozno je prikazao u knjizi U službi savjesti – Memoari, koju je objavila Naklada  P.I.P. Pavičić ove godine. Memoarska knjiga Nikole Štedula prava je rijetkost u nakladništvu koje predstavlja život i sudbine hrvatskih političkih emigranata. Osim, također, rijetkih studija koje o sudbinama hrvatskih političkih emigranata i njihovih organizacija (stranaka, udruženja, društava) govore sa stajališta svjetonazora, programa i ciljeva a napose tragičnih sudbina. Uglavnom nerazjašnjenih, bez istraživanja zločina i procesuiranja krivaca za počinjene zločine. U vremenu od 1946. i prve žrtve dr. Ivana Protulipca do zadnje 1989. Ante Đapića, Udba je izvršila 67 atentata/ubojstava, 30 neuspjelih atentata – nekih pokrenutih više puta (primjerice na dr. Branka Jelića i Miru Barešića), četiri otmice i pet neuspješnih,  četvorica emigranata vode se kao nestali a sve su indicije da je u njihovoj sudbini sudjelovala Udba. Područje djelovanja Udbe bilo je usmjereno na sve važnije države u kojima su živjeli i djelovali:  Austriju, Italiju, SR Njemačku, Francusku, V. Britaniju, Švedsku, Argentinu, Kanadu, SAD, Belgiju, Dansku, JAR, Brazil, Škotsku, Paragvaj …. Za počinjene zločine do sada su odgovarale samo četiri osobe: Vinko Sindičić i tri organizatora ubojstva Stjepana Đurekovića: Krunoslav Prates, Josip Perković i Zdravko Mustač. I to je sve! Za sva ostala ubojstva ubojice nisu otkrivene a istraživanjem tih zločina, osim časnih pojedinaca (primjerice Bože Vukušić), nitko se ne bavi. Ni države u kojima su te osobe stradale a ni danas suverena i slobodna hrvatska država i njene ustanove. Godinama su te države prihvaćale udbašku mantru o ubojstvima koja su plod tzv. međusobnih ratova redova hrvatske emigracije!? Hrvatski politički emigranti, u odnosu na ostalu  emigraciju jugoslavenskih naroda, bili su najčešća meta jugoslavenskih tajnih službi. Više od polovine žrtava bili su Hrvati.

MUKOTRPAN ŽIVOT POLITIČKIH EMIGRANATA

Štedulova memoarska sjećanja, koja je napisao doista u službi savjesti, vode nas  od odrastanja u njegovu roditeljskom domu ( Rešetarevo, kod Karlovca 2. prosinca 1937.) školovanja, napuštanja Domovine i mukotrpnog putovanja izvan nje – putovanja u neizvjesnosti i borbi za goli život, stvaranju obitelji, borbi za ideale domovine, vlastito obrazovanje (fakultetsko) u svijetu te ponovni povratak u slobodnu i neovisnu državu. Putovanje dostojno nekoliko romana i filmova. Trideset pet godina (1956. – 1991.) stalne neizvjesnosti.

Nikola Štedul jedan je od brojnih hrvatskih ljudi koji su se, nakon bijega iz Titove Jugoslavije, našao u stranom svijetu, suočen s prijetnjama Titovih agenata ubojica, nerazumijevanjem domicilnih zemalja u kojima je boravio (Austrija, Njemačka, Australija, Britanija, Škotska) i velikih sila za pravednu borbu hrvatskog naroda za slobodu i ravnopravnost u Titovoj Jugoslaviji. Sve te zemlje kao i velike sile (SAD, Njemačka, Francuska, V. Britanija) zagovarale su opstanak Titove Jugoslavije kao tobožnje protuteže sovjetskim aspiracijama i kao uzornu zemlju socijalizma s ljudskim likom te putokaz i uzor ostalim socijalističkim zemljama sovjetske orbite. Njen opstanak podržavale su i izdašnim povoljnim kreditima, ali i vojnom pomoći. Stoga su pravedne zahtjeve hrvatskih političkih krugova u zemlji (npr. nakon Hrvatskog proljeća) i stranaka te hrvatskih zajednica i političke emigracije odbacivale a političke emigrante i njihove organizacije držale pod stalnom sumnjom, praćenjem, progonom, zabranom rada.

Prije bijega u emigraciju Štedul je u ondašnjoj državi izučio limarski i vodoinstalaterski zanat. No, sudbina njegova brata i obitelji u velikoj je mjeri odredila njegovu odluku o napuštanju domovine. Naime, stariji brat Petar koji je u vrijeme NDH služio u njenoj vojsci doživio je, poput tisuća prognanih Hrvata, sudbinu Bleiburga. Štedul napominje: Ubijen i bačen u neki od klanaca slovenskih Alpa, u duhu riječi Milovana Đilasa: Hrvatska vojska mora umrijeti da bi Jugoslavija živjela. Štedul se cijeloga života sjećao kako je njegova kuća bila obilježena ustaškom, a posebice se rado sjećao svoga brata: Uz brata Petra vežu me drage uspomene. Prošlo je već više od 70 godina otkako ga nema, ali nema dana da ne pomislim na njega. Još mi strašno nedostaje. Nikada nije prežalio što nije mogao biti s roditeljima u njihovim zadnjim časovima života. Razloge napuštanja Titove Jugoslavije poglavito je vezao s osjećajem duboke nepravde i pomanjkanja slobode u svojoj domovini te  lažnim prikazivanjem stvarnosti od strane režima i njegovih ulizica.

STALNA PRIVREMENOST

S te dvije riječi Štedul je opisao svoje emigrantsko putovanje od 35 godina. U Austriji se bavio zemljoradnjom, u Njemačkoj radio u rudniku, Australiji uzgojem duhana, lovom na krokodile, rudarskim radovima i posjedovanjem rudnika volfrana u kojemu je također radio kao fizički radnik, radio je i kao drvosječa. U Škotskoj je supruzi pomagao u djelatnosti trgovine. U toj stalnoj privremenosti, od zemlje i mjesta življenja do raznovrsnih poslova koje je obavljao da bi osigurao život svojoj obitelji, Štedul nije zapostavio politički rad u korist svoje hrvatske domovine. Najznačajniji dio tog angažmana odnosio se na upoznavanje domicilne zemlje i svijeta s političkim stanjem u svojoj staroj domovini, obespravljenosti hrvatskoga naroda i potlačenosti od Titove velikosrpske Jugoslavije, kao i terora koji su  vlasti provodile nad hrvatskim narodom. Ja živim i radim na stvari u koje vjerujem, a koje smatram uzvišenijim i važnijim od mog osobnog životnog komfora. Odustajanje od borbe bila bi izdaja vlastitih ideala, moje obitelji, moga naroda, pa i sebe samoga. U Škotskoj je 1981. osnovao Hrvatski državotvorni pokret (HDP) na čijem je čelu bio sve do povratka u domovinu. Uz organizacijski rad počeo je i pisati te je niski zanimanja dodao i novinarsko. Plod takvih nastojanja je brošura koju je objavio 1985. pod naslovom: Hrvatska borba za samoodređenje u kojoj je predvidio da će stalna represija jugosrpskih komunističkih vlasti i beogradskih vlastodržaca dovesti do krvoprolića. Napose je ukazao na činjenice kako Jugoslavija cijelo vrijeme pod Titom, ali i nakon njegove smrti, živi na zapadnjačkim jaslama. Kasnije će reći kako je Zapad podupirao takvu Jugoslaviju sve do svibnja 1991. godine. Još 1990. godine, James Baker tadašnji državni tajnik SAD-a, u Beogradu je podupirao stabilnost i teritorijalni integritet Jugoslavije. Sva upozorenja hrvatske političke emigracije o naravi nedemokratskog jugoslavenskog sustava, prevlasti velikosrba na svim područjima društvenog života (gospodarstvu, vojsci, policiji, tajnim službama, diplomaciji, medijima) tiraniji nad nesrpskim narodima – napose Hrvatima, Muslimanima, Albancima, nisu dala nikakvih rezultata. Čak ni upozorenja da je Jugoslavija, još od Titova razdoblja, bila utočište zloglasnim teroristima i njihovim organizacijama (Crvene brigade, zloglasni Šakal – Ramirez Sanchez, terorističke organizacije iz arapskog svijeta i dr.). Zapad opsjednut krivom procjenom o očuvanju takve Jugoslavije nije reagirao na brojne zločine koje je jugoslavenska tajna služba izvršila nad hrvatskim političkim emigrantima i njihovim organizacijama, društvima, listovima. S druge strane Zapad se posve neprijateljski ponio prema hrvatskim emigrantima i njihovim strankama, medijima, udruženjima, društvima. Nad svima njima visile su obavještajne službe koje su jedva čekale neki krivi potez hrvatske emigracije, ili su ga inscenirale jugoslavenske tajne službe, kao tobože emigrantski,  kako bi još jače udarile po onima koji su paradoksalno zagovarali upravo zapadnjačke političke vrijednosti, kulturu i politički sustav! Ta bolna iskustva s politikama zapadnih zemalja doživjet će Štedul i po povratku u Hrvatsku gdje će ponovno proživljavati njihovu ambivalentnost i kontradiktornost vođenu isključivo golim interesima a ne vođenu tzv. visokim demokratskim, moralnim, humanim i civilizacijskim vrednotama kojima su se dičile i predstavljale!?  Sve tako dugo dok se ta potpora  u negativnom pogledu nije obrušila na njihove zaštitničke pozicije.

DEMOKRATSKIM METODAMA PREMA PROMJENAMA

Štedulova politička orijentacija temeljena je na njegovu svjetonazoru, vrsnom poznavanju hrvatske povijesti napose 20. stoljeća; povijesti  dviju Jugoslavija, Karađorđevićeve velikosrpske i Titove staljinističko komunističke,  također velikosrpske i izvrsnom poznavanju  geostrateškog položaja Hrvatske nakon Titove smrti te metodama  borbe za opstanak tijekom Domovinskog rata, u čemu je na svoj način i sam sudjelovao.

U duhovnom smislu Štedul je katolički odgoj primio u svojem domu, najviše pod utjecajem majke. Iako će na nekim mjestima memoara reći kako uvijek nije bio dosljedan vjernik u svakodnevnom obnašanju vjerskih dužnosti, u praktičnom političkom djelovanju polazio je od temeljnih kršćanskih vrijednosti. Znajući za sva zla koja su Hrvatima činjena u vrijeme velikosrpskih Jugoslavija, pa i ona kroz koja je prolazila brojna hrvatska emigracija diljem svijeta, Štedulu je bila strana svaka mržnja i osveta. Kada su ga pitali je li zakleti neprijatelj Jugoslavije kratko je odgovorio: Ne, nisam, ja sam samo i jedino zakleti prijatelj svoje domovine Hrvatske. Na pitanje mrzi li čovjeka (Vinka Sindičića, op.a.) koji ga je nastrijelio, Štedul je odgovorio: Mržnja proždire osobu koja mrzi, a ja ne želim da me mržnja ždere. Dakle, nije riječ o nekom osobito plemenitom altruizmu prema zločinu, nego o čistoj pragmatici. Takav pristup, istina zahtijeva i određenu duhovnu disciplinu prema samome sebi. Tako da ja, umjesto da izgaram u mržnji, prema atentatoru osjećam neku vrstu sažaljenja. Naravno, udbaški ubojica Sindičić nije se pokajao za zločin niti zatražio oprost. Kasnije se jedino žalio kako organizatori zločina nisu izvršili dana mu obećanja!

Štedul je bio protivnik svih oblika  terorizma i nasilja u političkoj borbi. Ja se terorističkim metodama nisam služio, niti sam ih smatrao opravdanim, ali sam imao razumijevanja za one koji su vjerovali da je obrana od nasilja najučinkovitija uporabom sile. U redovima hrvatske političke emigracije pripadao je struji koja se, napose nakon sloma Hrvatskoga proljeća, zalagala za politiku pomirenja i zajedničkog djelovanja sinova ustaša i partizana, kao i svih političkih orijentacija i stranaka, što je pod Tuđmanovim vodstvom i ostvareno u Domovinskom ratu. Tu širinu Štedul je poglavito pokazao kroz djelovanje u Hrvatskom narodnom vijeću kao krovnoj organizaciji hrvatske političke emigracije. Štedul nikada nije bio u zatvoru, kazneno procesuiran ni suđen za bilo kakva nezakonita djela.

DOMOVINSKI RAT – SUOČAVANJE S HRVATSKOM STVARNOŠĆU

Po povratku u domovinu, u jeku Domovinskog rata, Štedul svoje usluge želi pružiti svojoj domovini. Tuđmanova administracija određuje mu mjesto u Ministarstvu obrane gdje radi na nabavci naoružanja u vremenu embarga (Rezolucija UN-a 713) uzrokovanog izdajničkom ulogom šefa Jugo diplomacije, jednog od velebnih hrvatskih izdajnika – Budimira Lončara. U Hrvatskoj osniva novu stranku: Nacionalno demokratsku stranku (NDS), koja nije, iz razno raznih razloga, dobro primljena u hrvatskoj javnosti. Razlozima neuspjeha u stranačkom životu nove Hrvatske kao i djelatnom radu u MORH-u, Štedul posvećuje brojne stranice svojih memoara. Dio njih se odnosi na svoje viđenje hrvatske realnosti i svoj odnos prema njoj, a drugi na predviđanja s kojima će se njegova domovina suočavati/suočava u sadašnjosti i bliskoj budućnosti. Čitatelji ove intrigantne knjige, nakon gotovo trideset godina od završetka i pobjede nad srpskim okupatorima te brojnih iskustava, o Štedulovim stavovima će danas očito imati jasnije stavove. Otvoreno govori o svojim prvim susretima s hrvatskom zbiljom. Prvo je uočio premreženost novih hrvatskih službi starim kadrovima iz bivšega sustava i to raspoređenih na veoma istaknuta i osjetljiva mjesta za nacionalnu sigurnost. Nadalje, neučinkovitu i tromu diplomaciju sastavljenu pretežno od isto takvih kadrova. Osjetio je nesklonost novih hrvatskih vlasti prema nuđenim uslugama hrvatskoga iseljeništva. Inicijativu u HDZ-u od početka su preuzimale jugo-orjunaške snage, predvođene iskusnim oznaško-udbaškim majstorima prikrivenim i obučenim hrvatskim simbolima. U MORH-u se susreo s raširenim oblicima grabeži i korupcije koju nitko nije sankcionirao. Na svim mjestima susretao se s nepoznavanjem i neshvaćanjem srži velikosrpske politike, njenih ciljeva i dugoročne strategije. Štedul je s nepovjerenjem gledao na tzv. lojalnu politiku SDP-a i bivših komunista, koji su svjetonazorski potpuno odudarali od hrvatskih nacionalnih vrijednosti i  interesa.  Smatrao je da se uglavnom radi o mimikriji, prikrivanju i obmanjivanju, kupovanju vremena kada će pokazati svoje  pravo lice. Da bih potkrijepio ovo točno Štedulovo predviđanje navest ću slučaj iz vlastitog iskustva. Koncem 2019. dva mjeseca prije smrti dr. Zdravka Tomca, nekada visokopozicioniranoga člana SDP-a i potpredsjednika Vlade demokratskog jedinstva, našao sam se u jednom društvu u restoranu Kapuciner u Zagrebu  s profesorom Tomcem. U veoma zanimljivom razgovoru, u jednom sam momentu zapitao profesora Tomca: Profesore, kako to da ste vi tako dugo ostali s Račanom? Zar niste vidjeli da on nimalo ne mijenja svoje političke stavove? Tomac mi je bez puno razmišljanja odgovorio: Da, vidio sam. Ali, nadao sam se da će s vremenom krenuti prema preobrazbi SDP-a u istinsku hrvatsku socijalno demokratsku stranku oslobođenu svih tragova titoizma i jugoslavenstva, a ja sam želio sudjelovati u toj preobrazbi. No, prevario sam se. Kada se SDP stabilizirao, a javnost je brzo zaboravila njegove obmane i surovu povijest SDP-a kao nastavljača SKH, Račan mi je otvoreno rekao: Vidiš da smo se izvukli. Sada se možemo vratiti na stare staze. Uspjeli smo! Tek nakon toga shvatio sam da nema ništa od Račanove nove hrvatske socijalno demokratske stranke. Dignuo sam sidro i rekao zbogom svojim bivšim drugovima na čelu s Ivicom Račanom.

Među prvima Štedul je prozreo nepoštenu igru UNPROFOR-a koji je u najvećem broju slučajeva išao na ruku srpskim okupatorima, srpskoj pobunjenoj petoj koloni u Hrvatskoj i tzv. JNA.

Unatoč svih spoznaja s novom hrvatskom zbiljom Štedul je odlučio da zaboravi sve godine progona i stradanja i da dade ruku pomirenja onima koji su ga progonili i organizirali atentat na njega. Govorio je kako ni u snu nije mogao zamisliti da će surađivati s takvim ljudima. Ali, kad je domovina u pitanju i to je bilo moguće. Koliko god je tom rukom pomirenja i u duhu bona fide želio prevladati bolna iskustva trideset petogodišnjeg izgnanstva i progona nije nailazio na isto takav odziv s druge strane. Malo toga sam, poput svih Hrvata, naučio iz povijesti. Kao da Hrvati iz povijesti nisu ništa naučili. A zapravo i nisu bogznašto mogli naučiti, jer im je povijest već dugo šareno tkanje od laži i obmana. Takvu poziciju Hrvata Štedul je znao uspoređivati sa sudbinom Aboridžana u Australiji.

TUĐMANOVA SUDBONOSNA IGRA POKERA

Štedul je u potpunosti shvatio poziciju dr. Franje Tuđmana u brojnim nepovoljnim silnicama, kako unutarnje političkih tako i vanjskopolitičkih. Slikovito je to prikazao kao igru pokera: (…) Predsjednik je u toj sudbonosnoj igri pokera bio mnogo bolji od mene. S vremenom je uvidio kako predsjednik Tuđman o mnogim važnim pitanjima uopće nije mogao odlučivati. Ili su bila u domeni velikih i moćnih sila i njihovih pritisaka i ucjena ili mu to nisu omogućavale unutarnje okolnosti. Ali, i kadrovi koje je nažalost i on sam postavljao! Reći će: Imao je vezane ruke. Na samom dolasku u Hrvatsku Štedul je smatrao da je Tuđman opsjednut snagom JNA i željom za mogućim nagodbama s velikosrpskim krugovima. Meni se čini da je dr. Franjo Tuđman, kao predsjednik Hrvatske, s jakim izbornim legitimitetom i kao vođa najveće političke stranke, previše važnosti davao mogućim reakcijama Beograda, i tako je (pred početak rata ,op.a.) izgubio dragocjeno vrijeme da državu i narod bolje pripremi za ono što je bilo neizbježno. Tako prevelika „opreznost“ i „neodlučnost“, u Beogradu je, kao i u svijetu, protumačena kao priznanje da se Hrvatska neće ozbiljno braniti.  Te  i takve ocjene koje Štedul iznosi u svojim memoarima, danas su a bit će zacijelo i sutra, predmet ozbiljnih povijesnih raščlambi. Koliko su one plod Štedulova subjektivizma vezanoga uz njegov prihvat od aktualnih vlasti: (nepovjerenja, sumnji kako je tobože radio za brojne inozemne tajne službe, dosluha s radikalnom ustaškom emigracijom, izbjegavanja i odugovlačenja s  registracijom njegove političke stranke NDS u Hrvatskoj, kritika rada i koruptivnih radnji u MORH-u, kritika vođenja kadrovske politike s prevladavajućom ulogom kadrova iz bivšega jugo sistema) a koliko doista iskreno domoljubno upozorenje na mogući nepovoljan put kojim je krenula Hrvatska?! Napose nakon Tuđmanove smrti.  Dosadašnja iskustva zadnjih tridesetak godina razvoja hrvatske demokracije i problema s kojima se država i narod susreću sve više pokazuju kako su Štedulove ocjene, upozorenja i kritički osvrti bili duboki izraz domoljublja i brige za njenu budućnost. Vrijeme nam daje sve više argumenata za njegove zloguke sumnje.

Štedulovi memoari potiču na razmišljanja i prijedloge o nužnosti daljnjeg istraživačkog rada o sudbini hrvatske političke emigracije (1945. – 1990.); njihovih stranaka, organizacija i društava,  novina i časopisa, hrvatske književnosti, novinstva i publicistike, znanosti i umjetnosti, istaknutih imena koja su u znanstvenom i svakom drugom pogledu polučila visoke domete u zemljama u kojima su živjela, djelovanju Katoličke crkve.  Dio te građe već postoji, no ona je (osim izbora, primjerice,  sabranih književnih djela hrvatskih emigrantskih pisaca od Šimuna Šite Ćorića) razasuta po brojnim knjigama, tekstovima u časopisima i novinama ili prigodnim tematskim zbornicima. Tragične sudbine hrvatskih političkih stradalnika zaslužuju cijelu biblioteku u kojoj bi se ponaosob prikazali životi i stradanja tih ljudi. Za mali dio njih vrijedni autori pripremili su odgovarajuće studije i tekstove, dok se ostali spominju u niski kratko sažetih prikaza. Svaki od 67 ubijenih emigranata, ali i svi hrvatski politički emigranti, primjerice iz grupe Feniks 72, stradalih u bosanskim vrletima 1972. godine, zaslužuju ozbiljnu memoarsku studiju. No, ne samo to. Popis tih stradalih junaka trebao bi krasiti dostojno spomen obilježje u glavnom gradu Zagrebu.

Projektu istraživanja hrvatske političke emigracije svakovrsnu potporu trebalo bi pružiti Ministarstvo kulture, a nositelj bi mogao biti Hrvatski institut za povijest s podupirajućim ustanovama: Predložio bih da Inicijativni odbor za izradu cjelovitog projekta bude sastavljen od slijedećih ljudi: Gojko Borić, Bože Vukušić, Ante Beljo, Šimun Šito Ćorić, mons. Milan Simčić, Stjepan Šulek, Marin Sopta, Mario Jareb, Wollfy Krašić…

Mijo Ivurek 

Povezani članci

Vučić ‘posrbio’ Vojvodinu

HF

U EU-u 1,3 milijuna zahtjeva za azil

HF

Sva vlast u rukama tavankutskog trokuta

HF

Bliskost daljina

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...