Hrvatski Fokus
Povijest

Život i djelo Petra Kanavelića

 Ženi je ostavio kuće i vrtove u Prapatni i Zavalatici

 

Najveći hrvatski pjesnik i komediograf na otoku Korčuli Petar Kanavelić. rodio se u čuvenoj plemićkoj obitelji Kanavelić u gradu Korčuli. Iz te obitelji je 50-ih godina XV st bio i Andrija redovnik augustinac i kanonik stolnog kaptola a poslije i korčulanski biskup. Petar je rođen od oca Jakova i Nikoloze Tolentić. Iako se Petar dvaput ženio nije ostavio potomaka te je umro kao  posljednji potomak svoje loze. Obitelj Kanavelić imala je svoje “Kanavelića dvore” u sjeverozapadnom dijelu grada, što će nakon smrti pjesnikove biti tema zanimljive sudske rasprave. Po organiziranju rada u vonogradima, maslinicima, njivama, šumama, trgovini vinom, slanom ribom, koraljima, obitelj Kanavelić je slovila kao jedna od najbogatijih u gradu i na otoku sa godišnjim prihodima većim od 2000 dukata. U svim otočkim selima Kanavelići su imali kuća i zemalja sa najraznolikijim prihodima a u Žrnovu čak pčelinjak sa proivodnjom meda i voska.

Petar Kanavelić je ostao u Korčuli i tu pohađao kleričku školu, učeći posebno latinski i talijanski te ostale predmete, a poslije će se u njegovim djelima vidjeti da dobro poznaje i književnost pa i antičku mitologiju i Grka i Rimljana. On je u sebi razvio rodoljublje prema svom gradu i otoku, lojalnost građansku prema Mletačkoj republici, prijateljstvo prema gradu Dubrovniku, Dubrovčanima i ljepotama koje je Dubrovnik stvorio. Petar ima slavensku dušu. Njegov je književni jezik hrvatski. Bio je zapisničar, svjedok, vještak, službenik Fontika (žitnice); postat će izvrstan i tražen odvjetnik, jedan od najboljih u gradu pa i izvan grada.

Godine 1667. strahovit potres razori grad Dubrovnik. Sva je ta razaranja Petar s galije mletačkog providura promatrao, a poslije će pratiti i obnovu i procvat toga grada s kojim ga vežu najveća i najdublja prijateljstva. To je bila sredina koja mu je trebala. 

Godine 1683 Turci su sa silnom vojskom opsjedali Beč u želji da ga osvoje, ali ih je kršćanska vojska pod vodstvom poljskog kralja Jana Sobjeskog potukla i zavazda utud otjerala. To je za Petra značilo spjevati pjesmu pohvalnicu za mladog poljskog kralja, a i ponos što je i sam osjetio moć slavenske krvi. Suvremeni intelektualci, najbolje što je dala Korčula bili su iz svećeničkih redova: Don Jakov Salečić, don Nikola Kapor, Marko Geričić, fra Augustin Draginić. Bavili su se poezijom.

Petar je rođen 27. prosinca 1637. u Korčuli, a umro je 16. siječnja 1719. u 82. godini. Još od djetinjstva Petar je vesela i slobodna značaja. Njegovo oko promatra dočeke biskupa, knezova i drugih ličnosti, prisustvuje priredbama, deklamacijama, igrokazima. Kao dječak igra se karata u loži sa svojim vršnjacima gdje su se znali posvađati pa i potući. Sudjeluje s onima koji su uz gitaru obilazili ulice i trgove pjevajući ljubavne a često i nepristojne pjesme. I sam Petar ponekad je sastavljao stihove raznoga karaktera pa i za one koji su udarali u gitaru. Oni su ga molili da im govori što će zapjevat. Mladost je provodio kao i većina njegovih vršnjaka i nije se držao strogo svog plemićkog statusa.
U 20-oj godini vidimo ga kao klerika. pohađa kleričku, kaptolsku školu i kao darovit, otvoren i odrješit morao je brzo svladavati predmete i postizati izvrstan uspjeh. Zavolio ga strogi biskup Frano Manola pa će kasnije i priljateljevati s ovim biskupom. Odustavši od svećeničkog poziva počinje kao plemić prisustvovati sjednicama Vijeća, a počinje i obilaziti brojna imanja svoje obitelji po čitavom otoku. Sudjeluje na svečanostima po selima pa i na plesu i zabavama. Trguje vinom iz Zavalatice i Brne i izvozi ga u dalmatinske gradove gdje i sam putuje. Iako plemić zauzima se za održavanje noćnih straža i u gradu i po selima otoka i tako pokazuje ljubav za rodnu grudu , svoje rodoljublje.

Godine 1665. postaje kancelar na galiji mletačkog providura iz Zadra Katerina Kornaro, a poslije i Antonija Priuli. Tu je imao vremena upoznati se sa raznim gradovima i sredinama od Zadra do Kotora. Tu susreće i mnoge osobite ljude i ličnosti, a preko njih ulazi u pregled svih važnih zbivanja i događaja u Dalmaciji. Tada se mogao upoznati sa društvenim, kulturnim i kazališnim životom u Zadru, Šibeniku, Trogiru, Splitu, Kotoru pa i u Dubrovniku. Kad se nakon 4 godine plovljenja uz providura, pritisnut potrebama svoje obitelji, iskrca s broda opet se dočepa Korčule godine 1669. gdje ga čekala briga za zemlje i imanja posebno u  Vino je za Kanaveliće bio glavni prihod.
Petar često odlazi u Trstenicu (Orebić) da razgovara sa trsteničkim kapetanom čiji se dvor nalazio poviše crkve Karmen. Ali kapetan bi znao sići i na more i tu dočekivati Petra da čuje najnovije vijesti. Tu su se i pisma i poruke izmjenjivale, Dubrovnik Petru postaje sve bliži. On špijunira planove Mlečana o napadima na Herceg Novi i Ulcinj, a i sami su Mlečani slali Petra da nadgleda opskrbu vojnog transporta prema istoku. Petra u maloj sredini Korčule ne shvaćaju. On je podanik Mletačke vlasti i prijatelj Dubrovnika. U dobi od 43 godine oženi se sa Pavlom Stojković (Stay) iz Dubrovnika, ženom pučankom, udovicom bez djece. Njoj je posvetio i nekoliko svojih pjesama. Ona je Kanaveliću bila spoj sa Dubrovnikom jer je stanovao u njezinoj kući dok je provodio pokladne zime uz pjesnike, družine i kazališni život u Dubrovniku. Tada mu se 1697. rodi izvanbračni sin Ferdinand kasniji dominikanac Petar (sin) kojeg Petar otac nikad nije priznao. 

Kanavelić opet odlazi o pokladima u Dubrovnik gdje postaje slavan zbog svojih stihova. Pripadao je “akademiji ispraznijeh” pod imenom “indiscreto”.

Godine 1699. u vrijeme karnevala u Dubrovniku izvode se 4 Kanavelićeve komedije: Vučistrah, Jerko Škripalo, Pijero Muzuvijer (ne mislim da je Kanavelić autor Muzuvijera, T.T.) i Beno Poplesija. Kanavelić se 1706. ženi sa 69 godina 19-godišnjom Katarinom Antica iz Zatona kod Dubrovnika. (taj loš običaj već je izrugivao koncem 16. stoljeća Hvaranin Benetović u svojoj drami, op., T.T.) Ali ni ona nije rađala. Ona je doista unijela dosta živosti i optimizma u kuću Kanavelića jer je s njome i majka i brat. U ovo doba pjesnik se posve vratio u Korčuli te se posvećuje književnom radu; radi na spjevu o sv. Ivanu Trogirskom. 

Godine 1718. u siječnju Petar čini svoj testamenat. Raspolažući sa svojim dobrima za sveopćeg nasljednika određuje ženu Katarinu. Nakon njezine smrti najveći dio dobara ide dvojici njegovih rođaka. Sa svim ostalim će raspolagati žena Katarina po vlastitoj volji. Podanik druge države nije mogao dobiti ništa. Ženi je ostavio kuće i vrtove u Prapatni i Zavalatici. 

Dva rođaka: Antun Grozogono sin sestre Margarite u Zadru i Petar Antun Španić Vickov imali su dobiti odmah poslije njegove smrti komad zemlje na Stinivi, 30 dukata imao je dobiti Nikola Blitvić u Zadru, škver je imao pripasti Marinu Angelis, a od prodaje nekretnina u Smokvici ima se osigurati 500 dukata koje će se staviti na kamate te od te sume svake godine davati miraz jednoj siromašnoj djevojci u prisustvu arhiđakona i drugih kanonika. Ukoliko kaptol ne bi htio u tome biti posrednik, svota u cijelosti ima pripasti “duvnama” sv. Nikole u Trogiru. Bratovštini sv. Sakramenta(u Korčuli) ostavlja kuću u Veloj Luci, a samostanu sv. Nikole također neke zemlje. 

Iza pjesnikove smrti pretendent na posjed u Prapatni konte Španić obnovio je parnicu. Ovome se pridruži i Antun Izmaeli čija je baba Palma bila rođena Kanavelić sestra Petrova oca. Pojavio se i Antun Grizogono iz Zadra zahtejevajući da njegov dio odmah njemu pripadne ne čekajući smrt Petrove žene Katarine kojoj je tada bilo 30 godina. Mlada se udovica branila po advokatu Đanfranku Tulić. Nitko se nije mirio sa odlukama suda, pa je parnica prešla u Mletke na višu instanciju. Kad se Katarina udala za Gaetana Dolfin parnica se pojačala. Katarinin novi muž tiskao je sve dokumente da sud ima jasne pojmove i dokaze u tom predmetu, pa i potvrde da su ženama iz Kanavelićeve kuće uredno isplaćeni mirazi. Potomci po ženskoj liniji nisu mogli imati pravo na nasljedstvo, kako je već utvrđeno 1685. u parničenju Kanavelića i Španića. Statut je pak predviđao ako tko umre bez potomaka, nasljednici su najbliži od rodbine po muškoj lozi. Tako je odlukom Mletačkog vijeća presuđeno u korist Španića.
Pa i prokuratori kod ubiranja žita htjeli su prevariti Katarinu. Ona je preko svoga advokata Tulića na Sudu tražila svoja prava. Imala je spor i sa kanonicima. Potpisnik je testamenta don Pavao Petković. Oni su tvrdili da se ne ispunja obaveza služenja misa za pok arhiđakona Pausa. koji je utemeljio crkvicu Naviještenja. Udovici pripisuju nepristojnost, neobazrivost, a žalbe su joj plod lukavstva. Ona je pak zamjerala kanonicima da ne poštuju Sud i da vrijeđaju ugled njezinog pok. muža, što su oni odbili priznati. Ona je k tome spočitnula kvarte vina kanonicima i novac već dan za mise. Kanonici Kapor i Salečić koji su posebno prozvani, odbili su ove optužbe. Teško je reći na čijoj je strani prava istina. Katarina je svakako htjela očuvati ugled i slavu svoga muža. Otkako se Katarina preudala još 10 godina živi u Korčuli. Svi pjesnikovi rođaci bili su daljnji. Više manje sve je razvučeno i spisi i arhiv , a nešto je zalutalo u bilioteke i arhive Korčule i izvan Korčule. 

Književni rad Petra Kanavelića

Pjesnik Kanavelić bio je jedan od najplodnijih hrvatskih pjesnika do XIX. stoljeća. On je za svoje doba bio “čovjek od duha”. Kad je Kanavelić umro, kanonik don Jakov Salečić inače zvan pjesnik Krilko, ističe da su žalosne “slovinkinje slavne vile”, da su na korčulanskim žalima “Pune jada i žalosti, dažde od suza prolijevahu” I poslije doda:”Sve što pjeva, pisa i reče, bi nauk i svit čudnovati!” I Splićaninm Jerolim Kavanjin piše u slavu Kanavelića. I sam Kanavelić u pjesmi “Ljubav promjenjena u omrazu” izražava nadu “Da i me pjesni živjet budu”.

Pjesništvo

Sve pjesme Petra Kanavelića možemo podijeliti na: ljubavne, prigodne, religiozne i epske. U mlade dane Kanaveliću je iz duše izlazila ljubavna lirika. Koristio se stilskim putovima svojih uzora: Ivana Gundulića, JUnija Palmotića, Jakete Palmotića- Dionorića, Vladislava Menčetića i Vlaha Skvadrovića.  Tom je utrtom stazom prošao i Petar Kanavelić. To je manirističko-sečentistički način koji je bio u modi i u Italiji i koji se prenio i u naše strane u to doba.

Pjesme prigodne ili začinke nastaju povremeno ovisno o nekom događaju koji može imati odjeka u puku. Tako pri piru, pri zarukama i td. Ovdje treba ubrojiti i poslanice koje su nekom naslovljen kao na pr. Šišku Gunduliću i drugima. Tako imamo “Grad Dubrovnik vlastelom u trešnji” gdje opisuje stradanje voljenog grada od potresa a potom i od požara. Kad se znatno kasnije grad opet obnovio i doživio svoj procvat imamo pjesmu poslanicu “Trstenko Pastijer u veselju”. Kad je pak dubrovačka diplomacija isposlovala od Turaka oslobađanje od plaćanja harača jer grad nije imao otkud platiti, Knavelić pjeva poslanicu Dubrovnik oslobođen od harača na blagdan s. Vlasi 1695.

Još odprije nakon uspješnog kršćanskog boja pod Bečom kad je mladi poljski kralj Jan Sobjeski potukao Turke, Kanavelić pjeva”Pjesan slavnomu kralju poljačkomu Ivanu Sobejski,Turaka predobitniku i Beča Obranitelju. Pjesma je upućena preka kardinala Barberini u Rimu a nakon više godina poljski kralj šalje Kanaveliću posebnu zahvalnicu. Pjesma nije bila po volji austrijskom caru, pa je Petar spjevao još jednu drugu. Važna je i prigodnica o Pogibiji hrvatskog bana Petra Zrinskog i Frana Frankopana koji su stradali 1671. u bečkom novom mjestu od ruke austrijskog cara, događaj koji je posvuda imao veliki odjek. Brojne su začinkje i začinke pirne koje je Petar Kanavelić spjevao prigodom, zaruka, vjenčanja, večera, proslava, zabava itd. Petar Kanavelić ostavio je i mnoge pjesme sa religioznom tematikom. 

Epsko-povijesno pjesništvo ima kod Kanavelića najveću važnost, od njega autor očekuje i uspjeh i slavu. Najpoznatije Kanavelićevo djelo je ep “Sv. Ivan biskup Trogirski i kralj Koloman” u 24 pjevanja, jedno od najopširnijih djela u hrvatskoj književnosti. Potka je povijesna iz XII. stoljeću kada kralj Koloman stiže s vojskom u Dalmaciju, a dalmatinski mu gradovi pružaju otpor u čemu im naročito pomaže sv. Ivan Trogirski koji djeluje na oholog kralja. U epskoj pjesmi Kanavelić ima uzor u Tassu i Gunduliću. (povijesna istina je da je Hrvatsku zahvatila feudalna anarhija, te da je Koloman bio umjeren, pravedan i učen čovjek T.T.)

Dramski rad Petra Kanavelića

Za dramski rad Petra Kanavelića odmah treba reći da on nije dovoljno istražen. Mnoge drame iz tog vremena ostale su bezimene pa oni književni kritičari koji su stroži nipošto njih ne će pripisati pojedinom autoru a najmanje Petru Kanaveliću. Prema pisanju Jakše Ravlića za sada se pripisuje Petru Kanaveliću tragikomedije Pastijer vjerni i Vučistrah (Krunoslava) te komedije: Andro Štitikeca, Šimun Dundurilo, a prema nekima: Lukrecija, Jerko Škripalo, Beno Poplesija, Pijero Muzuvijer i Ilija Kuljaš. (Moje nestručno mišljenje da je Ilija Kuljaš djelo nekoga slabije pismenoga čovjeka, svakako po jeziku ne Korčulanina. Pijero Muzuvijer pokazuje preveliko poznavanje dubrovačkoga dijalekta i lokalnih prilika, kao i dosta ribarskih detalja. Drama  “Ljubovnici” zasigurno je napisana od Korčučanina jer se radi o štokavsko ikavskom dijelektu bliskom hvarskoj čakavici. Tu se nalazi kao likovi starac, mladić i doktor. Starac je kao tutor ipak protiv volje prisiljen dati Lukreciju mladiću, a lik doktora sa obiljem latinskih fraza postaje dosadan i razbija dinamično osmišljenu radnju. Petar Karlić koji je otkrio dramu “Ljubovnici” 1917.  u Kraljevskom zemaljskom arhivu u Zagrebu pripisao je to djelo Marinu Držiću, koji je očito uzor autoru. Ali citat iz “Alčina” Junija (Džona) Palmotića izvedenoga 1647. upućuje ispravno Petra Kolendića na Kanavelića kao mogućeg autora. Tada bi lik starca imao i dozu autoironije. (sa 69. godina Kanavelić ženi curu od 19 ljeta)

I to što je djelo bilo u zbirci Fanfagna Garagnin u Trogiru također upućuje na Kanavelića koji je tamo boravio. Izvrsno poznavanje latinskoga, kao i pravnički izrazi navodili bi vodu an tu tezu, svakako da je autor Korčulanin iz 17. stoljeća tkogod bio. Zanimljivo da je i  djelo Hvaranina Martina Benetovića “Hvarkinja”sa sličnom tematikom također otkriveno u Trogiru. I tu se nalazi zaljubljeni starac i osuda brakova sa mladicama. opaska Teo Trostmann) Izgleda da je Kanavelić mogao imati uzor i u Molieru koji je već tada bio prevođen na talijanski kao i u talijanskim autorima a posebno u Guariniju. Pastirska igra Muka Gospodina našega Jesusa Isukrsta bila je izvođena i u Korčuli 1663. Sve su ove drame “pune svakih nevjerojatnosti, pobrkane psihologije. One su sve bez iznimke živahne, pikantne i vragoljaste”. Kanavelić je uzimao inspiraciju iz starih klasičnih autora, iz talijanskih i francuskih komedija, ali i iz suvremenog života i vlastitog iskustva.

Don Božo Baničević, Žrnovo, 8. kolovoza 1998.

Teo Trostmann

Povezane objave

Dokle će Srbija biti povlaštena?

HF

Kuntarićeva crtica o Međimurju iz 1928./1929.

HF

Karl Pippich – bečki portretist

hrvatski-fokus

AUSTRO-UGARSKA VOJSKA – Ispravljanje nepravdi

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više