Fratri Vid Došen i Filip Lastrić o razvratnim običajima
Fratar Tomo Babić (kod Skradina, oko 1680. – Šibenik, 31. VII. 1750.) rođen je blizu Skradina oko 1680., bio u visovačkom samostanu, umrije u Šibeniku ljeta 1750. Njegov “Cvit razlika mirisa duhovnoga” bio je najčitanija knjiga u Dalmaciji poslije Andrije Kačića Miošića. Pokušavao je i oko ujednačavanja “ilirske” gramatike, Venecija, 1712. Knjigu njegovu je puk zvao “Babuša”. Žene su velika napast za fratra, inače mudri Babić tu dosta pretjeruje u pjesmi “Od bludnosti”. I slika pakla “Pisma od pakla” je puna zgodnih detalja koji su vrlo ružni.
“OD BLUDNOSTI”
Ženski obraz ne gledajte, nit se na njeg obzirajte, već se radi ukloniti i s njime se ne skobiti.
Jer ko želi vidit ženu, a u srcu njemu željnu, vojsku tešku na se diže sebe meće u zle mriže.
Već u srcu ti odluči ter se žene vrlo luči. Kada ženom progovoriš, paz` da mnogo š njom ne zboriš.
U obraz joj ti ne gledaj srcu tvomu uzdu podaj. Ki se godi ženom smije, brez pameti on svaki je.
Srdit joj se vazda kaži nek te ona već ne draži. Što čovika ljuta rani valja da se jako brani.
Stra’ te budi vazda žene kolik ognja koji žeže. Gori pogled nje od mača, još oštriji nego drača.
Biži kako od ljute zmije, al otrovne zviri ine. Prijateljstvo žensko zlo je, viruj meni, otrovno je.
Riči su joj sve od meda, al poslidak vas od leda. Žene svako srce rane koje godi k njim pristane.
Žene ima svak bižati tko se misli spasen zvati. Tko se ženskoj da oblasti vazda stoji u napasti, grizlice ga vazda grizu vazda je ga zlo na blizu. Čin što ima učiniti, nigda nećeš ugoditi.
Na puno se mista piše: žene ljude privariše. I pravedni mnogi biše al ji žene privariše, jer lipota ženska tako okrenu i naopako…
Fratar Vid Došen (Tribanj pod Velebitom oko 1720. – okolica Broda na Savi, 1778.). Kako je živio u Slavoniji naslanjao se na prosvjetiteljski rad, ali i živi narodni stih Relkovićev, javno ga braneći od napadaja. Došen je izrazito talentiran, stih mu je brz, duhovit i muzikalan, pravi bećarac. Osuđuje lakomost, podmitljivost, neumjerenost u jelu i piću, oholost… te predbračni seks. “Običaj se nepošteni već zaleže i ošteni bludnost mladež da nagrdi još pelenam dokle smrdi, još balavu nosi bradu, a o bludnom radi smradu: muško ne zna vezat gaća a htilo bi biti ćaća; ne zna kruha odrezati zna se s ženskim natezati; ne zna pravo držat žlice a htilo bi imat dice; žensko ne zna splesti kiku a već misli o čoviku; prije kolo zna voditi neg u iglu zna uditi; ne zna uzet još vretena, a htila bi biti žena; prije rada biti smlična (plodna) neg je krpom ruha dična;
ne zna presti, manje tkati, a htila bi biti mati. Mnoga biva mnogim žena prije neg je isprošena, pak još hoće bit poštena divomužna (djeva i muž, tj. koja je spavala sa muškarcem) takva žena!” (nastavlja sa sramotom muža koji takvu uzima, te nastavlja aludirajući na svezu Eve i zmije, ali i klupka zmija kada se pare)
“Al nikoje sad snašice nisu samo dvomužnice, dal čini se da nastoje da muževa jato broje. Od ljutice pišu zmije da brez druga nikad nije, da li kuda godi plazi, na to vazda dobro pazi da ju muško ne ostavi u zelenoj samu travi. Tom je gadu žensko slično kom je vrlo neobično
da se od nje muško gane, sama za čas da ostane. Od naravi zmija ima da njoj vazda biva zima, ali s muškim kad se svije onda, vele, da se zgrije, plod pogani tad dobije. I ženi se to dogodi kad nablizu s muškim hodi i oko njeg kad se vije, da se stopli i ugrije, i zagrljaj nešpošteni plod pogani da ošteni. Žena kad se mušku nudi i u njemu bludnost budi…” (itd., preskačem taj dio)
(u kolu “pružaju mnogi ruku za bokove da je vuku…, jer tko kojoj ruku pruži k onomu se doma združi, i kud godi on š njom hoće ona slidi i skakoće…”) A zlo se događa i jer: “muž na ženu jer ne pazi da kud hoće ne odlazi.”
“Zato li se neki žene da mesaru drže žene, gdi je mesu pusta cina da se truje sva općina, gdi tko hoće otrov vuče.”
Završava prikazujući muža kao zauzdana konja. Zanimljiva je riječ sprežnik. U uvodu navodi slikoviti Došen strašnih i gnusnih praznovjerja, baba vračara, gatara, vjere u vile i dr. (o tome ću pisati u posebnom članku)
Fratar Filip Lastrić (Očevje kod Vareša, 1700. – Kraljeva Sutiska, 1783.). Bio provincijal Bosne Srebrene. Bavio se filozofijom (analiza Dunsa Scotta), ali i poviješću. (izvor Farlattiju i Horanyju o Bosnii) u radu “Od ljubavi nečiste, iliti ašikovanja”. Kaže “danas ćemo (propovjedati) od ove nečiste i nedostojne, tj. od ljubavi i milovanja, što vi (puk) zovete ašikovanje. (turcizam) Budući da zao običaj sadašnjega narašćaja rastrgnuvši uzdu od postidnosti i pošćenja pristupa brez obrazno u ovom milovanju i način i vrime čineći šteti dušama, nepoštenje Bogu i smutnje mlogo puta u puku.” Poziva se na sv. Pavla da su podali svoje udove služiti nečistoći i nepravdi. Poziva se i na Sveto Pismo: “Jeda može oditi bos po žeravici, da mu se ne ožegu tabani? Tako tko opći sa ženskom glavom ne združenom sebi po zakonu.” Time škode duši, “da je to vaše ašikovanje jedna hudobna majstorija za pridobiti i sebi podložiti mloge koje inačije ne more sa svom vojskom paklenom.”
Ispričao je puku priču o danskom kralju koji je zauzeo neki grad tako da je ulovio golubove, te im vatru postavio pod krila, a oni se vrativši se u grad isti zapališe tom vatrom. “Mah, tko je uzrok ovome? Nije drugi doisto, oprostite mi, nego vi starešine, navlastito Vi oci i matere.” Jer da su građani držali golubove zatvorene u golubinjaku ne bi grad izgorio i bio zauzet od neprijatelja. “Da vi sinove i kćeri iz za malena držite u strahu božijemu i svomu, lasno bi držali posli kad odrastu u posluhu i u uzdi; niti bi se izmicali na sijela i druge sastanke nedostojne”.
Ljudi ga pitaju u čemu je tu zlo, pa mladost se mora sastajati i ne bi se drugačije ljudi ženili, a majke mu kažu da se tu samo mladi dragim namigivanjem ili kakvim veselim pogledom očituju ljubav. Istina je po meni u sredini; niti mogu svi biti fratri, niti nekim ljudima možeš pamet staviti iznad strasti – ali ćudoređa mora biti. Ovo naše doba otišlo je u krajnost liberalizma i otrovnim plodovima rađa, ali ne možemo ljude sržati niti anđelima niti dječicom poslušnom. Lastrić kao dobar čovjek savjetuje da se čovjeku dobru daje žena dobra i da smrtno “sagrišuje” koji zaručenje čini suprotno volji i blagoslovu roditelja, ali i da roditelji “sagrišuju” još teže kada protiv volje svoje djece “pritnjom, strahom i silom dicu svoju (tjeraju) na združenje ondi gdi im srce ne ljubi i ne miluje.”
“Niti ih imaju kleti ni psovati, ni pritnjom natirivati nego pustiti gdi im je milo. Inače sagrišuju suprot zakonu božijemu, ljuskomu i naravnomu, zašto privoljenje ima biti slobodno, inačije vinčanje ne more biti dobro.”
