Koncentracija nekih prirodnih sastojaka umjetno je izmijenjena svugdje na zemlji
„Svaki put kad udahnemo, ispiremo pluća homogenim uzorkom tog istog zraka – mnogih bilijuna molekula – i u svakom udahu ima ih barem nekoliko koje je udahnuo i Buddha u nekom trenutku svojeg života, i isto toliko onih koje su udahnuli Isus, Mojsije, Muhamed – ali i Hitler, Staljin, Džingis-kan. Ali zrak koji mi udišemo bitno je različit od onoga koji su oni udisali. S molekulama zraka pomiješani su mnogi zagađivači koji se razlikuju ovisno o tome gdje živimo. No, što je još važnije, koncentracija nekih prirodnih sastojaka umjetno je izmijenjena svugdje na zemlji. Primjerice, sada svaki živi čovjek udiše u svakom udisaju 600 posto više atoma klora nego Mojsije ili Muhamed. Kemikalije koje su uzrokom tog dodatnog klora – sad sveprisutnog u zraku – prvi su put upotrijebljene u industriji prije manje od šezdeset godina [računajući od 1994. godine]. […] On poput kiseline izjeda rupu u zemljinu zaštitnom ozonskom sloju iznad Antarktike i smanjuje ozonski sloj nad cijelim svijetom. […] Ultraljubičasto zračenje djeluje i na nas. Najpoznatije posljedice uključuju rak kože i mrenu, koji su sve učestaliji, osobito u područjima južne hemisfere – Australiji, Novom Zelandu, Južnoj Africi i Patagoniji. U Queenslandu u Australiji, primjerice, više od 75 posto stanovništva starijih od 65 godina imaju neku vrstu raka kože, a zakonom je određeno da djeca moraju nositi velike šešire i šalove na putu u školu i iz škole kako bi se zaštitila od ultraljubičastog zračenja. U Patagoniji lovci izvješćuju o slijepim zečevima, ribari o slijepim lososima. […] Na svaki postotak smanjenja ozona dolazi 2 posto povećanja količine ultraljubičastog zračenja na našoj koži i 4 posto povećanja slučajeva raka kože. […] Što će se dogoditi s pogledom na život naše djece ako ih naučimo da se boje pogledati gore? Stanovnicima Ushuaie, grada koji je već unutar ozonske rupe, argentinsko Ministarstvo zdravstva savjetovalo je da u rujnu ili listopadu što više ostaju u kući. [Poznati početni korona-savjet!] […] Kaže se da zemlja ima dva plućna krila – šume i oceane. Oba se sad oštećuju, pa se time oštećuje i zemljina sposobnost ‘disanja’. Zbog godišnjih variranja količine ugljičnog dioksida čini se da cijela zemlja udahne i izdahne jedanput na godinu. (Al Gore, Zemlja u ravnoteži, Mladost, Zagreb, 1994., str. 76.-79., 84.).
„Da bih pomogao nekome tko je pao na dno, moram i sam dolje pružiti mu ruku – ali uvijek se sjetim sa sobom ponijeti ljestve. […] Ajahn Chah znao je reći da su [budistički] redovnici kante za smeće, te je imao za to jedan bitan savjet: ‘Budite kao kanta za smeće s rupom na dnu!’ To znači da trebamo pokupiti sve smeće, ali ništa od toga ne smijemo zadržati. Stoga je pravi prijatelj ili savjetnik poput kante za smeće bez dna: nikada nije tako pun da ne bi saslušao tuđe probleme.“ (Ajahn Brahm, Krava koja je plakala i druge budističke priče o sreći, Naklada Ljevak, Zagreb, 2010., str. 138.-139.).
Zanimljivo je da u najpoznatijim računalnim programima postoji tzv. Recycling Bin, pa iako to (na engleskom jeziku) uključuje značenje recikliranja, u hrvatskim inačicama tih programa stoji (u prijevodu) „Koš za smeće“. Potpuno recikliranje smeća istinska je budućnost svijeta, a u suprotnom radi se o (ot)padu čovjeka. Iako me poprilično smeta što na svim predviđenim mjestima za odlaganje otpada ne postoje barem i kante za papir, plastiku i metal (donekle razumijem prostornu ograničenost), zabrinjavajuće je da u žute i plave kante za papir i plastiku neki ljudi ponekad ubacuju grane, papir u kontejnere za plastiku i sl. Za pogled prema gore dobre su i naočale za sunce, a za onaj prema dolje dobro dođu i one od viste! Onda se pojave i „kukari“ koji kukama dodatno pomiješaju ionako miješani otpad, ali (plastične) boce i ostalo ne možete razvrstati ako ne postoje predviđene kante i postoji ustaljeni mentalitet neodgovorne palanke. Svakako, treba nahraniti i mačke, pa je taj plemeniti čin dobro izvršiti sa strane kanti za smeće, a ne u među-prolazu da se netko (u mraku) sklizne i ozlijedi. Samo površan pogled na ljudsko smeće govori u prilog da govna ne plutaju samo kanalizacijom. Mislim da ta govna neće shvatiti ni onda kada im u budućnosti u poštanskom sandučiću bude kazna za nerazvrstani odnosno pogrješno razvrstan otpad, kako je to uobičajeno u nekim zapadnim zemljama. Također je velika pogrješka što neki smatraju da će se nekim mjerama „smanjiti“ smeće jer je istina upravo suprotna: potrošačko društvo koje teži što većem konzumerizmu, potrošnji i tzv. povećanju BDP-a suočeno je svakodnevnim povećanjem količina smeća i ono se neće smanjiti (ni teoretski, niti ambalažno) ako se u igru razmjene svega odbačenog i smeća ne uvede potpuno recikliranje (sjetite se onih triju strjelica koje trokutasto idu u krug kao svojevrsni logotip recikliranja). „Moramo izgraditi ovo“ ili „moramo sanirati staro (odlagalište)“ i to na način daljnjeg odlaganja, a ne spaljivanja, usitnjavanja i (prirodnog) dezinficiranja, nedvojbeno je nemoranje koje može izraziti bilo tko (bez obzira koliki kolač prima od BDP-realizma i dr.), ali pravo moranje jednostavno mora ići do potpunog recikliranja bez stranputica ili usputnih trošenja dužim putem na nešto za što će ionako doći direktiva iz EU da je odavno prevladano. Tada ćemo na ulicama (lažo)gradova ipak vidjeti primjerene, možda i pune kante onoga smeća koje tamo i spada. Netko će možda promisliti: „Pa, zašto bih odvajao otpad, ako sve zajedno završi na istom smeću?“ Zato jer putovanje od nekoliko koraka do odlaganja smeća počinje onim prvim, ali to nije i onaj neki-nam-nepoznati zadnji jer će se dogoditi da na putu do nečega određenog susrećemo (svuda oko nas) nešto dosta neodređeno i smrdljivo.
