Kneževićeva rukopisna ostavština čuva se u samostanu Čudotvorne Gospe Sinjske
Dana 18. lipnja 1768. umro je u Sinju fra Petar Knežević, hrvatski pjesnik i skladatelj. Rođen je 5. ožujka 1701. u Kapitulu kraj Knina, u franjevački red stupio je godine 1719. na Visovcu. Filozofiju i teologiju završio je u Šibeniku. Godine 1728. postao je propovjednikom u Makarskoj, a 1730. učitelj je gramatike u Šibeniku. Od 1732. do 1735. bio je tajnik Franjevačke provincije Bosne Srebrene, zatim definitor i kustos novoosnovane dalmatinske provincije Presvetog Otkupitelja. Kratko je vrijeme upravljao Sinjskim samostanom, a veći je dio života proveo u njemu kao voditelj kora i učitelj crkvenoga pjevanja.
Fra Petar je bio duhovno izgrađen redovnik i veoma odan i pobožan Mariji Čudotvornoj Gospi Sinjskoj što na poseban način potvrđuje i njegov prelazak s ovoga svijeta, 18. lipnja 1768. godine. Fra Ivan Marković veli: Bila je subota. Po Večernji fratri iz kora, po ondašnjem običaju, pođu svi pred Gospin oltar da izpjevaju Letanije. Naš nemoćnik htio da mu vrata od sobe budu otvorena, kako bi čuo i pratio letanije; pa će sklopljenih ruku odgovarati: „moli za nas“. Kada dva pjevača, iza letanija, pred Gospom pjevahu: „Sva si liepa o Marijo“, i glas fratara ponavljajućih odnosne stihove, po crkvi se i po namastiru razliegaše, bolesnik s njima zajedno, pripievaše Marijinu pohvalu. A kad pripievka dođe na onaj ganutljivi i slatki uzdah: „O Marijo!”, bolesnik, tronutim glasom otpieva: „O MARIJO!“; i s ovom rieči izpusti liepi svoj duh, koji odletje u raj da s anđelima pjeva hvale Božje i Marijine“. Pokopan je u crkvi Čudotvorne Gospe Sinjske.
Knežević u svojim djelima gotovo vjerno rabi osmeračku strukturu stiha, a izraz mu je pod utjecajem narodne predaje, jako blizak narodnom pripovijedanju. Ona su stekla veliku popularnost pa se oratorij Muka Gospodina našega Isukrsta i plač Majke njegove i danas pjeva po crkvama u Dalmaciji i Bosni i Hercegovini, a neke su njegove pjesme ušle u pučku molitvenu predaju. Tiskana su u Veneciji. Kneževićeva rukopisna ostavština čuva se u samostanu Čudotvorne Gospe Sinjske. U glazbenim djelima predstavnik je franjevačkog baroka 18. stoljeća. Njegovu hrvatsku misu, Missa u Harvatski jezik, Anđelko Klobučar je obradio za orgulje i četveroglasni zbor.
Prvo mu je objavljeno djelo Muka Gospodina našega Isukarsta i plač matere njegove (1753), poznatije kao Gospin plač, svojevrstan religiozni oratorij u tradiciji usmene narodne pjesme (osmerački katreni, s parnom rimom i cezurom iza četvrtoga sloga) i srednjovjekovnih crkvenih prikazanja (dijaloška struktura). Pjevan za korizme po Dalmaciji i BiH, u sljedeća dva stoljeća taj je pasionski spjev postignuo veliku popularnost, o čem svjedoče mnoga izdanja izvornika i njegovih glavnih redakcija, tzv. slavonske, bosanske i dalmatinske.
Pisme duhovne razlike (1765), najuspjelije njegovo pjesničko djelo, sastavljeno je, uz nekoliko crkvenih himana i kantika prevedenih iz Rimskoga časoslova (1568), od izvornih duhovnih pjesama. Jedna od najpopularnijih, Popjevka na slavni Božić, odnosno Veseli se, Majko Božja, koju je već 1763. P. Jurić uvrstio u molitvenik Način pravi kako karstjani imadu Boga moliti, postala je dijelom gotovo svih zbirka crkvenih i duhovnih pjesama te se još pjeva u crkvama hrvatskoga jezičnoga područja. Više od 30 njegovih pjesama uvrstio je M. Čulić u prvu antologiju pobožnih pjesama Pisne duhovne različne (Venecija 1805), a u knjizi Gospa Sinjska (Zagreb 1899) I. Marković objavio je one o Gospi Sinjskoj. Duhovna pivka (1759) također je zbirka himnodijskih pjesama, s osnovnim katehetskim poukama, knjižica Životi četiriju svetaca (1759) sadržava prigodničarsko-hagiografske pjesmotvore, a moralističko-vjerski stihovi Pisma ćudoredna (1766) i praktični savjetnik o služenju mise Nauk mladoga misnika (Mleci 1767), za koji autorstvo nije sa sigurnošću potvrđeno, primjeri su Kneževićeva prosvjetiteljsko-didaktičkoga nastojanja. Pjevajući za »ljude priproste«, uglavnom je stvarao u osmeračkim rimovanim katrenima, a među ostalim primjerima ističe se sapfička strofa (npr. nekoliko pjesama u zbirci Pisme duhovne razlike ili pjesma o sv. Paskalu Baylonskom u knjižici Životi četiriju svetaca). Osmina redovnička zabave duhovne (1766) prvi je priručnik duhovnih vježba na hrvatskom jeziku. Taj slobodni prijevod s latinskoga, popraćen prevoditeljskim bilješkama, prema navodima P. Knezovića (Zbornik o Petru Kneževiću) nastao je prema trećem izdanju djela Octava Seraphica (Augsburg 1736) Amiliana Nieberlea.
Posmrtno objavljen lekcionar Pištole i evanđelja (1773), kojemu je dodano nekoliko himnodijskih pjesama, priređen je prema Misalu po zakonu rimskoga dvora (1483), Rimskom ritualu (1614) i Bandulavićevu lekcionaru (1613). Tako je područje sjeverne i srednje Dalmacije prvi put dobilo svoj štokavski lekcionar, koji je bio u uporabi u Dalmaciji i BiH sve do pojave lekcionara P. Vlašića (1921). K. se okušao i kao glazbenik i skladatelj, pa je veliku pozornost posvetio načinu pjevanja svojih pjesama, crkvenih himana i kantika. U sinjskom samostanu čuvaju se, osim nekoliko rukopisnih pjesama, dva njegova kantuala (tzv. kantuali A i B, oba završena 1767). Izvornu jednoglasnu Missu u harvatski jezik iz kantuala B preradio je za četveroglasni muški zbor i pod naslovom Hrvatska misa 1881. objavio F. K. Kuhač (te su ju godine u Rimu izveli hrvatski hodočasnici prigodom kanonizacije Ćirila i Metoda). Treći ili kantual C (1767–68) čuva se u franjevačkom samostanu na Visovcu. K. je pisao ikavskom novoštokavštinom (»slovinski jezik«) i talijanskom grafijom, a pravopis mu je fonološki, s fonetskim i morfonološkim primjesama. Skrbio je i o leksiku, pa je svojim djelima, ponajprije Gospinim plačem i liturgijsko-biblijskim nazivljem lekcionara, znatno pridonio standardizaciji hrvatskoga jezika. Kao plodan pisac i jedan od boljih franjevačkih duhovnih pjesnika (M. Kombol), osobito marijanske tematike, uz A. Kačića Miošića pripada znamenitim crkvenim i kulturnim djelatnicima iz prve pol. XVIII. st. u Dalmaciji. O njem je 2002. na Visovcu, u Skradinu i Kninu održan znanstveni skup.
Kneževićeva rukopisna ostavština čuva se u samostanu Čudotvorne Gospe Sinjske. U glazbenim djelima predstavnik je franjevačkog baroka 18. stoljeća. Njegovu hrvatsku misu, Missa u Harvatski jezik, Anđelko Klobučar je obradio za orgulje i četveroglasni zbor.
