Hrvatski Fokus

U današnje vrijeme film bez prave filmske glazbe je kao brod bez kapetana

 

Iako sam u dosadašnjim kolumnama protežirao vlastita životna iskustva vezana isključivo uz glazbu, sad nastojim uključiti i film jer, što je film bez glazbe ili obrnuto- spojeni u kinu „Sloboda“. Vremenske distance u životu mogu ili moraju pozitivno rezultirati. Film „Pad Italije“ Lordana Zafranovića nije udžbenički jer povijest danas dobro poznajemo s već spomenutom distancom. Film je, naravno ne slučajno, nagrađivan  osamdesetih godina prošlog stoljeća. Te su godine bile vrlo relevantne za nagrađivanje ovakvih uradaka domaće kinematografije (Arsen bi  obavezno opisao članove žirija…). Ali, pitam se je li tada itko pratio glazbu kao što je glazba pratila film? Jesu li osjeti slušanja glazbe bili u dosluhu s gledanjem ovog kombinacijom realistično-nadrealističkog art filma.

Prema vrlo predvidljivom scenariju upravo me glazba Pada Italije održala i zainteresirala da ovaj film pogledam do kraja. Dva puta. Glazba i film naravno moraju biti u simbiozi. Danas, sukladno našoj upitnoj, ali ipak sve boljoj domaćoj kinematografiji, takvom polako postaje i filmska glazba-simbiotska, naravno, izuzev sveprisutne komercijalizacije.

Kada govorim o art filmovima, podrazumijevam i očekujem upravo takvu glazbu, a koja je primjerice izostala u Transatlanticu Mladena Jurana. Bio sam na pretpremijeri filma, a koliko se sjećam, tu je neki svoj „hit“ ubacio domaći Amerikanac prezimena Bach. Film Transatlantic je autentično rađen prema dnevniku Jakova Jurage (ovdje ispravljam scenarističku nepravdu). Dakle, većim dijelom film je donekle povjesno potkrijepljen (neusporedivo autentičniji u odnosu na imaginacije gospodina Zafranovića). Međutim, unatoč komercijalizaciji Transatlantic nije zaslužio skladbu na engleskom jeziku. Nije to Eurosong. Možda je Transantlantic i zato prošao kako je prošao.

Bachov citat glasi: “Glazba mora imati svoju cijenu, ali sloboda ne smije imati cijenu“. Kao glazbenik, još promišljam o ovome citatu i ne postavljam ga u zaglavlje. Jer, glazba je sloboda, kao i ljeti npr. nositi crni šešir.

U Padu Italije Alfi Kabiljo pokazao je snagu filmske glazbe. Dakle, u filmu u kojem sama glazba ne drži more, ali niti film ne drži more bez glazbe, bila je nužna simbioza. U današnje vrijeme film bez prave filmske glazbe je kao brod bez kapetana. Nekada se do toga zaista i besprijekorno držalo, a ostalo je u registratorima i u Registraturi (glazba Arsen Dedić).

Kao dječak čiji su roditelji čitali i pratili samo dobre uratke (a ja pamtim samo sretne dane), izdvojit ću kratki glazbeni dio filma: Ante Kovačić U registraturi. Autora glazbe izlišno je spominjati.

Vratimo se još malo glazbi. Jedna naša pjevačica nije uspjela u Americi još sedamdesetih godina i vratila se kući. Možda ipak nije sve preko mora i oceana. Sudbina je još donekle u našim rukama.

Davor Juraga, http://www.libar.media/2021/07/09/glazba-i-film/

Povezane objave

Poziv na predstavljanje knjige Vice Ostojića

HF

Tito je velika laž, velika obmana

HF

Uz broj 300.

HF

Ispravite svoje pogrješke u administriranju

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više