Hrvatski Fokus
Znanost

Jesmo li još uvijek dobri Europejci?

Političke elite sve više karakterizira strašljiva nepokornost vođena anketama, a elite prvenstveno nastoje kratko ostati na vlasti

 

Danas 89-godišnji njemački filozof i sociolog Jürgen Habermas (Gummersbach kod Düsseldorfa, 18. VI. 1929.) je jedan od najutjecajnijih intelektualaca našega vremena i odlučan zagovornik europske ideje. Habermas je početkom mjeseca srpnja 2018. u Berlinu primio prestižnu njemačko-francusku novinarsku nagradu, koju već 35 ljeta dijeli udruženje svih većih francuskih i njemačkih medijskih kuća. U obrazloženju su zapisali, da je laureat intelektualnih graditelja mostova između država i neumorni branitelj ideje europske integracije ter da je kao još nitko prije njega pripomogao razumijevanju Europe. Objavljujemo govor, koji je održao na dodjeli i u kojem je između ostaloga postavio pitanje, zašto su stanovnici Europe odavno zreliji od svojih političkih elita. Govor je najprije objavljen v njemačkom tjedniku Die Zeit.
»Kada sam završio srednju školu, u svjedodžbi je pisalo, što sam htio postati: Habermas bi rado postao novinar, pisalo je u njoj. U vrijeme kada sam počeo pisati za časopis o Gummersbachu za kölnski dnevnik Kölner Stadtanzeiger i kada sam počeo surađivati s prilozima u kulturnoj rubrici, koju je u časopisu Handelsblatt uređivao Adolf Frisé, više puta jasno su mi rekli, da je moj stil pisanja previše zamršen. Čak mi je i vrlo odani Karl Korn, koji me je tijekom studija u Bonnu gorljivo podsticao da vježbam, kasnije je izjavio, da bi bilo možda bolje, da se posvetim samo akademskoj karijeri. Takve kritike još uvijek redovito pročitam u pismima čitatelja i glede na moje godine nije jako vjerojatno, da ću se poboljšati. Zato sam se tako jako razveselio pozivu glavnoga ravnatelja radiotelevizije Saarland, da se kao dobitnik njemačko-francuske nagrade za novinarstvo pridružim tako uglednim prethodnicima, kao što su Tomi Ungerer, Simone Veil i Jean Asselborn. Kao i također i Asselborn neposredno i iskreno rado govorim o Europi. S obzirom na to, da je na dodjeli bilo za čuti vrlo pohvalne riječi o mojih razmišljanjima – često ih opisuju i kao euroromantičnost –, nadam se, da mi ne ćete zamjeriti, ako ću u vrijeme raspada našega kontinenta samo ponoviti to, o čemu sam o tom pitanju to već više puta rekao.
Ne ću spominjati simptomatičnu galamu, koju potiču u Bavarskoj koja je prouzročila vladinu krizu ter istodobno potisnula u stranu značajnije pitanje – pomanjkanje suradnje s EU-om. Krivi su prije svega oni  zagovornici europskega projekta, koji nisu spremni priznati, da su također sami suzdržani do Europe kao zajednice radničke solidarnosti. Jean-Paul Sartre je pojasnio izraz mauvaise foi (slaba vjera) kao elegantna suprotnost izraza bonne foi (dobra vjera). Tko među nama ne pozna tu tihu neugodnost? Postupajmo bona fide, v dobri vjeri, da u trenutcima razmišljanja osjetimo, da nas uznemirava dvojba o dosljednosti uvjeravanja, koju tako odlučno zagovaramo – kao da je na obali rijeke teška točka, kroz koju neopaženo odtječe tok naših argumenata. Čini mi se, da je dolazak Emmanuela Macrona na europski podij raskrio upravo tu slabu točku u glavana onih Nijemaca, koji su za krize eura tapšali jedan drugoga po hrptu i bili uvjereni, da ostaju najbolji Europejci i zapravo oni spašavaju sve druge pred propašću.

U staroj zapadnoj Njemačkoj Nijemci su se s pravom smatrali dobrim Europljanima. Razlozi za takvu sliku o sebi proizlazili su iz vojnog i moralnog poraza zemlje – a opet takvo razmišljanje nije bilo potpuno samo po sebi razumljivo.

Dopustite mi da dodam da nikoga ne pokušavam kriviti moralno ako ima problema zbog mauvaise foi (zla namjera). Ljudi koji pate od ove bolesti nisu jedini krivci, niti mogu potpuno izbjeći krivnju za propadanje sustava vjerovanja koji truli iznutra. Naša je njemačka naklonost prema Europi, u stvari, slična drugom stanju duha koje je u 11. stoljeću bilo prevladavajuće među članovima cistercitskog samostanskog muka, mučeno sumnjama u njihovu vjeru i konačno padajući u stanje melankolične obamrlosti. Takvo obeshrabrenje, koje je postalo poznato pod nazivom “acedium”, nije kažnjavano kao grijeh jer nikada nije prešlo kognitivni prag eksplicitne hereze. No, takozvana “redovnička bolest” također nije odgovarala kliničkoj definiciji depresije, koja bi bolesnike oslobađala svake odgovornosti. Redovnici nisu kažnjeni za acediju, ali su očekivali da će preuzeti dio odgovornosti za nju. Upravo su takve neodređene i nejasne granice odgovornosti također karakteristične za trenutni mauvaise fois.

Naravno, mnogi kritičari tvrde da mjere štednje na kojima inzistira Njemačka nisu samo pogrješne, već da se iza glasnih riječi o solidarnosti kriju predrasude. Međutim, dugi niz godina vodeći su se mediji pobrinuli da tijekom krize nitko ne dovodi u pitanje solidarnost Njemačke. Sve u svemu, nesebična uloga njemačke vlade kao odlučnog kriznog upravitelja i velikodušnog zajmodavca činila se uvjerljivom. Nije li neprestano i dosljedno težilo prosperitetu u svim državama članicama – čak i kad je Grčkoj bezuspješno pokušavano pokazati vrata? Sada se, suočavajući se s potpuno neočekivanim izazovima povezanim s potpuno drugačijom globalnom političkom situacijom, pojavljuju prve pukotine u ovoj ugodnoj slici o sebi. Mogu spomenuti, na primjer, nedavno objavljeni uvodnik te zloglasne noći prije nekoliko godina, kada je francuski predsjednik uspio nagovoriti kancelarku u ranim jutarnjim satima da odustane od zahtjeva da se Grčka izbaci iz Europske monetarne unije. Tek sada, tri godine kasnije, uvijek oprezni Cerstin Gammelin uspio je prikazati najnižu točku naše drske državničke ekonomske sebičnosti (Süddeutsche Zeitung, 21. lipnja 2018.).

U staroj zapadnoj Njemačkoj Nijemci su se s pravom smatrali dobrim Europljanima. Razlozi za takvu sliku o sebi proizlazili su iz vojnog i moralnog poraza zemlje – a opet takvo razmišljanje nije bilo potpuno samo po sebi razumljivo. Po mom mišljenju, promijenjeni način razmišljanja koji je započeo s Kohlom i počeo slaviti normalno stanje konačno spojene nacionalne države počeo je isticati i održavati malo drugačiju sliku o sebi. Tijekom bankarske krize i krize državnog duga, ova slika o sebi, zajedno s oprečnim tumačenjima krize u različitim zemljama, postajala je sve više sebična i poprimala je sve više i više obilježja mauvaise foisa. Trula mrlja od takvog laganja u dobroj vjeri naše je nepovjerenje u druge zemlje kada tvrde da su spremne na suradnju – a to se posebno odnosi na južnu Europu.

Ako pažljivo slušate njemačku kancelarku, ustanovit ćete da ona zapravo koristi riječi “odanost” i “solidarnost” na svoj način. Kada se Merkel nedavno pojavila u talk showu kojeg je vodila Anne Will, pozvala je na političku suradnju u politici azila i carinskom sporu sa Sjedinjenim Državama, te je u tom kontekstu pozvala partnere iz EU-a da budu “lojalni”. Tipično, menadžer očekuje lojalnost svojih zaposlenika, a za političku suradnju općenito je potrebna solidarnost, a ne lojalnost. S obzirom na trenutno stanje interesa, ponekad neki, a ponekad drugi svoje koristi podređuju interesima cjeline. Na primjer, u politici azila znamo da migracije ne utječu jednako na sve zemlje – primjerice zbog njihovog zemljopisnog položaja – niti mogu sve prihvatiti jednak broj ljudi. Ako pogledamo još jedan primjer, poput carina na uvoz automobila, koje prijete SAD-u, također znamo da će carine nekima, poput Njemačke, nanijeti više štete nego drugima. U takvim slučajevima politička suradnja znači da jedna stranka uzima u obzir interese druge stranke i preuzima svoj dio odgovornosti za zajednički dogovoreno političko rješenje. Njemačke su koristi jasne u oba slučaja, kao i kada inzistira na zajedničkoj europskoj vanjskoj politici.

U takvim slučajevima kancelarka govori o “lojalnosti” vjerojatno zato što riječ “solidarnost” već dugi niz godina koristi u drugačijem, strogo ekonomskom kontekstu. “Solidarnost u zamjenu za odgovorno ponašanje svake pojedine zemlje” laskave su riječi za slogan koji je na snagu stupio tijekom krize kao opis uvjeta koje zajmodavci nameću zajmodavcima. Htio bih skrenuti pozornost na uvjetnu redefiniciju riječi solidarnost: to je semantička prekretnica koja otkriva pukotine u uvjerenju da su Nijemci najbolji Europljani. Unatoč glasnim upozorenjima o transferima koji se nikada nisu dogodili, javnost polako postaje svjesna neopravdanih i kontroverznih učinaka proračunskih ograničenja koja su spriječila ulaganja te obraća pozornost na reforme tržišta rada zbog kojih su čitave generacije ostale nezaposlene.

“Solidarnost” je riječ koja opisuje odnos uzajamnog povjerenja između dva aktera koji su se dobrovoljno pridružili istom političkom projektu. Solidarnost nije milosrđe i sigurno je ne možemo uvjetovati nečim što koristi nekom od aktera. Solidarni su spremni prihvatiti kratkoročne gubitke zbog svojih dugoročnih koristi i zato što znaju da će se i drugi ponašati na sličan način u sličnoj situaciji. Međusobno povjerenje – u našem slučaju povjerenje koje nadilazi državne granice – jednako je važno kao i dugoročne koristi. Povjerenje premošćuje vremensko razdoblje do točke kada treba uzvratiti uslugu, iako nije poznato kada i hoće li uslugu uopće trebati uzvratiti. Obvezni i strogi uvjeti za takozvanu pomoć solidarnosti jasno otkrivaju nedostatak temeljnog povjerenja – i rupu u našoj slici o sebi o dobrim Europljanima.

Tijekom pregovora o Macronovim prijedlozima reformi, Njemačka i druge takozvane zemlje donatori povezane s njom ponovno se ustručavaju kada je u pitanju transformacija loše funkcionirajuće monetarne unije u političku uniju eura. Demokratsko euro područje ne mora se samo učiniti “otpornim” na špekulacije – uspostavljanjem bankarske unije, odgovarajućim postupkom insolventnosti, zajedničkim sustavom osiguranja depozita i monetarnim fondom na razini EU-a. Osobito je potrebno razviti odgovarajuće vještine i osigurati proračunska sredstva za djelovanje i spriječiti države članice da se još više ekonomski i socijalno udalje. Ne radi se samo o fiskalnoj stabilizaciji, već o konvergenciji – mora se uvjerljivo pokazati da su ekonomski i politički najjače države spremne poduzeti političku akciju i ispuniti neispravno obećanje jedinstvene valute o konvergentnom gospodarskom razvoju.U staroj zapadnoj Njemačkoj Nijemci su se s pravom smatrali dobrim Europljanima. Razlozi za takvu sliku o sebi proizlazili su iz vojnog i moralnog poraza zemlje – a opet takvo razmišljanje nije bilo potpuno samo po sebi razumljivo.

Desni populizam doista se može pogoršati predrasudama prema migrantima i strahom od modernizacije koji je prevladao među srednjom klasom, ali ne bismo trebali miješati simptome i bolesti. Politički zastoj započeo je uglavnom zbog očitog nezadovoljstva činjenicom da EU nije dovoljno politički učinkovita u svom trenutnom stanju da spriječi rastuće socijalne nejednakosti unutar i između država članica. Desni populizam raste uglavnom zato što ljudi općenito vjeruju da u EU nema dovoljno političke volje da bi Europska unija postala politički učinkovita. Trenutno propadajuća jezgra Europe bila bi – u obliku učinkovite Europske unije – jedina moguća sila koja bi mogla spriječiti daljnje uništavanje društvenog modela na koji se često pozivamo. U trenutnoj situaciji Unija može samo ubrzati tako opasnu destabilizaciju. Trumpov se raspad Europe nastavlja kako Europljani postaju sve svjesniji – i to s pravom – da im nedostaje uvjerljiva politička volja da se probiju iz ove razorne spirale. Umjesto toga, političke elite sve više karakterizira strašljiva nepokornost vođena anketama, a elite prvenstveno nastoje kratko ostati na vlasti. Nedostatak hrabrosti ponuditi jednu vlastitu ideju, za koju bi prvo trebalo dobiti većinu, čini se još ironičnijim jer većina spremna pokazati solidarnost zapravo već postoji. Uvjeren sam da političke elite – posebno obeshrabrene socijaldemokratske stranke – podcjenjuju spremnost birača da podrže projekte koji nadilaze njihove uske interese. Ovo nije samo razmišljanje o neispunjenim filozofskim idealima, što dokazuje i posljednji objavljeni rad istraživačke skupine koju je vodio Jürgen Gerhards, koja već dugi niz godina provodi sveobuhvatno i inteligentno komparativno istraživanje solidarnosti u 13 država članica EU-a. Otkrio je ne samo znakove da postoji zajednički europski identitet među ljudima, jasno odvojen od nacionalnog identiteta, već i da su ljudi neočekivano odlučni podržati europske mjere kako bi se osigurala preraspodjela preko nacionalnih granica.

Talijanska kriza možda je posljednja prilika da se razmisli o tome koliko je monetarna unija nepristojna, namećući strogi sustav pravila u korist najjačih država članica i, zauzvrat, ne dopuštajući političku suradnju na europskoj razini. Zbog toga je prvi mali korak koji je Macron uspio poduzeti na putu do uspostavljanja proračuna za europodručje toliko simbolično važan. To da njemačka vlada, stisnuta u kut, za sebe čini nešto za svaki mali korak na putu ujedinjenja, besmisleno je. Ukratko, ne mogu razumjeti zašto njemačka vlada misli da će se dogovoriti s partnerima o pitanjima koja su svima nama važna – poput izbjeglica, vanjske politike i vanjskotrgovinske politike – dok usporava politički razvoj eura, projekt koji je izuzetno važan.

Njemačka vlada gurnula je glavu u pijesak, dok je francuski predsjednik jasno rekao da bi želio da Europa počne globalno utjecati na borbu za slobodniji i pravedniji svjetski poredak. Izvješća u njemačkim medijima o nedavnom kompromisu koji su postigli Macron i Merkel također zavaravaju, jer sugeriraju da je sporazum Merkelice s proračunom eurozone zapravo politički uspjeh koji je Macronu bio prijeko potreban i da su ga dobili zauzvrat podržavajući njezin plan za azil. Takvo izvještavanje previdjelo je činjenicu da je Macron barem poduzeo neke početne korake na putu do plana koji daleko premašuje dobrobiti jedne države, a Merkel se bori samo za svoje političko postojanje. Macrona u njegovoj zemlji s pravom kritiziraju zbog socijalno neuravnoteženih reformi, ali stekao je veliku prednost u odnosu na ostale europske čelnike jer se svim trenutnim problemima bavi promatrajući ih mnogo šire, pa ne mora samo odgovarati na svakodnevne probleme. Dovoljno je hrabar da planira politiku. I budući da je to uspješno, učinkovito se kosi s sociološkom tvrdnjom da, s obzirom na to da je naše društvo izuzetno složeno, samo stil upravljanja koji usko djeluje samo na izbjegavanje sukoba može uspješno raditi.

Ako pogledamo samo vječne uspone i padove carstava od davnina do danas, previdjet ćemo novine karakteristične za trenutno stanje. Globalno društvo raste zajedno, ali ostaje politički fragmentirano. Čini se da takva slabost politike stvara prag prema kojem ljudi širom svijeta osjećaju otpor i strah. Pod tim mislim na prag iznadnacionalnih i istodobno demokratskih oblika političkog udruživanja, koji zahtijevaju od glasača da prije glasanja preispitaju kako će njihova odluka utjecati na sve građane, pa čak i na ljude izvan nacionalnih granica. Pristalice političkog realizma, koji samo preziru takav koncept, često zaboravljaju da se njihova teorija temelji na hladnoratovskom sukobu, kada su djelovala dva racionalna aktera. Ali gdje je racionalnost u modernoj političkoj areni? Ako povijesno pogledamo situaciju, utvrdit ćemo da je zakašnjeli korak na putu ka učinkovitoj uniji eura zapravo nastavak istog procesa učenja započetog razvojem nacionalne svijesti u 19. stoljeću. Ni tada se svijest o nacionalnoj koheziji, koja nadilazi pripadnost mjestu, gradu i regiji, nije razvijala na “prirodan” način. Vodeće elite namjerno su stvorile nacionalne identitete prilagođavajući zajedničku svijest stanovništva već postojećim i širim funkcionalnim kontekstima modernih teritorijalnih država i nacionalnih ekonomija. Danas su ljudima nacionalnih država dominirali politički nesalomljivi funkcionalni imperativi globalnog kapitalizma kojima upravljaju nekontrolirana financijska tržišta. Prestrašeno povlačenje za državne granice ne može biti pravi odgovor na takve izazove.

Jürgen Habermas, 28. VII. 2018., Delo, Ljubljana, https://www.delo.si/sobotna-priloga/ali-smo-se-vedno-dobri-evropejci-74559.html

Povezani članci

Cjepivo Pfizer-BioNTecha je samo eksperimentalno

HF

Zašto neki plodovi podsjećaju na ljudske organe?

HF

Za tehnologiju su važniji patenti, inovacije…

HF

Zaustavimo transnacionalne korporacije

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...