Sve to skupa pomalo sliči na svojevrsni performans, farsu, komediju, travestiju…
Nakon svega što reći? Čemu se nadati? Komu vjerovati? Od svih mogućih i nemogućih informacija, često oprečnih, na rubu stvarnosti, sagledavajući s više strana, naročito one političke, domoljubne i nacionalne projekt Domovinski pokret od samog početka do danas, kad je lider te političke stranke, dao neopozivu ostavku, što je od nadležnih tijela prihvaćeno, izgleda kao raštiman orkestar, bez dirigenta. u kojem mnogi sviraju svoje dionice, želeći nadjačati one druge. U toj općoj i posebnoj kakofoniji, uz osebujnu maštu, dubokoumne misli, razne i različite filozofije, nastaje saga o nečemu što je trebalo biti buđenje nacije, vraćanje izgubljenih vrijednosti, okupljanje, čuvanje tradicije, isticanje i čuvanje obitelji, doma, Domovine, poštenja, istine, pravde, pravednosti, suzbijanje korupcije, nepotizma, klijentelizma, kao i svih ostalih negativnih izama, koji uništavaju društvo, narod i državu. To se ne postiže mahanjem hrvatskim zastavama, kićenjem nacionalnim insignijama, pjevanjem budnica, pljuvanjem po drugima i drugačijima, vraćanjem u prošlost do stoljeća sedmog, već predanim radom i djelovanjem, što se vidi i osjeća u boljem i sretnijem životu svakog žitelja Lijepe naše. Istina, bilo je malo vremena za sve to.
Domovinski pokret kao politička stranka, u što se trebao prestrojiti i ustrojiti je puno postigao, unatoč tomu što je njihov lider, tri uzastopna izbora izgubio. Izgubio je zapravo dvoje izbore za predsjednika države i za gradonačelnika Zagreba, dok je u Saboru relativno dobro prošao. Dobili su solidan broj zastupnika i potpredsjednika Sabora. Pitanje je sada, što prije nije bilo toliko važno i bitno, zbog čega i zašto su dva istaknuta saborska zastupnika izašla iz DP-a. Je li time zapravo započela sva ova igra, koja je kulminirala ostavkom Škore na mjesto predsjednika stranke i sve dužnosti u stranci. Je li to bio početak početka rasapa stranke, naznaka intrizičnih previranja, neslaganja, tihe pobune i loših međusobnih odnosa istaknutih članova, odnosno samog vodstva stranke. Neki publicisti, politički analitičari, stručnjaci, amateri misle kako bi u vezi DP-a, trebalo sve podastrijeti ab ovo, te analizirati, sintetizirati, stvarati međusobne asocijativne veze između nepoznatog i poznatog, kako bi se rasvijetlio fenomen DP-a i Miroslave Škore, u tom kontekstu.
Neki kažu: Imali su čovjeka, oko kojeg su stvarali (gradili) pokret (stranku). Sad imaju stranku i traže čovjeka koji će je dalje voditi. Taj ne mora nužno biti član DP-a, već istaknuta, obrazovana, sposobna, kompetentna, kompetitivna, stručna, respektabilna, poznata javna osoba (???). Neki idu i dalje, govore kako je dr. Škoro u ovom projektu (angažmanu) bio maneken, koji je po nečijem scenariju odradio gažu, što je dobro i konkretno plaćeno. Drugi pišu i govore, kako je DP isključivo Škorin projekt, oko kojeg je okupio poznato društvo, jednakih ili sličnih filozofija i svjetonazora, s ciljem okupiti, ojačati i prezentirati, desni blok istomišljenika, koji će donijeti određene društvene i političke promjene, na korist svima nama. Ako je tako, zašto je otišao. Neki “njegovi” iz stranke govore, kako nitko nije očekivao da Škoro ode iz DP-a, dok drugi opet misle kako je on to planirao i čekao pravi trenutak da to objavi i napravi. Samo Škoro zna, ako zna, zašto je “naprasno” otišao i zašto je ostavku objavio na fejsu. Sve to skupa pomalo sliči na svojevrsni performans, farsu, komediju, travestiju ili sve to u pojedinim kombinacijama, varijacijama ili šarolikom pleteru, bez trobojnice.
Škoro nije osoba željna publiciteta, pozornica i svjetala reflektora. Imao je on toga puno i ima još uvijek zahvaljujući svojoj profesiji u glazbi i oko glazbe, u čemu i sa čime je godinama živio i uživao, punim plućima. Neki kažu da se umorio, drugi da mu zdravlje nije najbolje… Što bilo da bilo obrazloženje kako više ne može dozvoliti i trpjeti kako mu obitelj vuku po blatu, nije baš prihvatljivo, shvatljivo i realno. Tek sad kad je otišao mnogi će njega i obitelj mu blatiti, spominjati u raznim ne baš dobrim kontekstima, istraživati, kombinirati, izmišljati i zabavljati uvijek senzacija gladan puk. Za sve uvijek postoji razlog, pa i za fenomen Škoro. Mnoga pitanja su tu bez konkretnog i jasnog odgovora. Od svih tih pitanja izdvajaju se dva bitna: Čiji je projekt Domovinski Pokret? Je li Škoro svoju dionicu odradio po dogovoru? Sve se uvijek sazna, pa će se i to. Makar istina bila voda duboka, isplivat će s vremenom na površinu. Trebat će je samo očistiti od nakupina i prljavštine, s kojom je začeta, pogotovo ako je to bio projekt nekih tvrdokornih državotvornih mislilaca, u stranci koja godinama sukcesivno gubi svoj identitet, postaje neprepoznatljiva u svojem prvotnom obliku, zbog tobožnjeg usmjerenja ka modernoj europskoj pučkoj stranci, dok su stvarni razlozi za to sasvim druge prirode. To uopće ne bi smjelo nikoga čuditi, pogotovo ako se sam Domovinski pokret sagleda od svojih začetaka, kroz predstavljanje Škore. Od kandidata za predsjednike izbore, preko parlamentarnih izbora do kandidata za gradonačelnika Zagreba, Škoro je nastupao i govorio ono što po mnogima nije u skladu s njegovom osobnosti, osobitosti i karakteru. Taj uglađeni i fini gospodin, pjevač, skladatelj, showman, pater familias, vjernik, intelektualac, doktor znanosti, predavač, konzul, saborski zastupnik, bećar se nije ustručavao pljuvati po protivniku i koristiti rječnik kočijaša. Je li to i takvo ponašanje bilo njegov osobni stav i natjecateljska filozofija, ili je to morao govoriti i tako se ponašati, prema osmišljenom scenariju, stvarajući image demokratskog pokreta, kao nečega što je nekad bio HDZ.
Možda je to bio svjesni ili nesvjesni umišljaj vođe Domovinskog pokreta, da on sam je i postaje nalik prvom lideru HDZ-a, koji je bio apsolutni autoritet, u svemu. Zbog dijela tog apsolutizma je naravno Škoro morao i otići iz “svoje” stranke. Iz zadnjih napisa Nacionala, ispada da se Škoro u nečemu povodio i “furao” na pokojnog gradonačelnika Bandića. Te i takve asocijacije su neizbježne. Mlada, plava, lijepa, sposobna suradnica, koju svuda vodi sa sobom, koja odlučuje uime stranke, skupi pokloni, kartice… Sve to zajedno i pojedinačno bi trebalo sagledavati i tumačiti cum grano salis. U ovom čušpajzu, musaki, đuvedžu, ajvaru, političkoj močvari, ima svega pomalo, odstajalo je, smrdi, odvraća pogled i pomalo se gadi. Na kraju se čovjek upita: E moj Škoro, je si l’ mor’o?
