Hrvatski Fokus
Kultura

U Sinju otvorena izložba skulptura Andrije Vučkovića Maćog

Vučković bi se morao i trebao afirmirati na likovnoj sceni

 

U Sinju je u subotu, 7. kolovoza 2021. otvorena samostalna izložba skulptura, u tehnici vareno željezo, umjetnika naive Andrije Vučkovića Maćog. Andrija Vučković nije akademski kipar, ali je talentiran pa i vrstan kipar. Njegovo srednjoškolsko metalsko strukovno usmjerenje stvorilo je predispozicije za baziranje postupka kojim Andrija materijalizira svoje ideje i vizije. Poznaje željezo i ostale metale u dušu, koristi se žicom, a umjesto dijeta i čekića, pila i hoblića za drvo ili prstiju za oblikovanje u glini, što koristi većina pa i svi kipari, njegovo je sredstvo izražavanja autogeni aparat za varenje. On mu je apsolutna komparativna prednost. Koliko god stvaranje u toj tehnici predstavlja mukotrpan proces koji iziskuje upornost i veliku volju, trud, ustrajnost i težnju ka perfekciji, Vučković je iznimno vješto koristi i ide prema perfekciji .

Nije dakako prvi i jedini kipar koji se služi tom tehnikom. No, rijedak jest. Malo tko poznaje ovu tehniku, ona traži školovanje i vježbu, koje Vučković kao iskusni metalac ima i zna. On je čini se rođeni umjetnik, njegov kreativni umjetnički nerv usađen mu je u  krvotok. Kiparska umjetnost Andrije Vučkovića krajnje je stilski samosvojna, stilski profilirana i definirana i sasvim osobna, ima visoku kvalitetu svojih vrlo ekspresivnih, pa ponekad ekspresionističkih kompozicija. Važno mu je da stvara, svjestan da je umjetničko stvaranje oaza stvaralačkoga samoponiranja i osvještavanja sama sebe, sebepostojanja. Skulpture su mu manjih, komornih dimenzija, a djeluju monumentalno. Kao što znamo, monumentalnost nije u golemim dimenzijama, nego u ekspresivnosti koji forma u sebi nosi. Vučkovićeve skulpture je nedvojbeno imaju. Kompozicije „Isus i Samarijanka“ i „Oluja“ u formi vrlo dinamičnog u pokretu, propetoga konja, iz 2012. godine, iskazuju spomenute kvalitete monumentalnosti, unatoč malim dimenzijama.

Kako navodi povjesničar umjetnosti i likovni kritičar Enes Quien u katalogu izložbe „Vučković ima znanje i senzibilitet za kompoziciju, za simetriju, za proporcije figura te za prostor u kojem se nalaze. To je nešto što se uči, ali najvažniji je urođeni talent, i prije svega, ideja kojom se umjetnik nadahnjuje.

Izvanredna kompozicija „Isus i Samarijanka“ djeluje kao da je oblikovana u glini pa lijevana u bronci, koliko je vrhunski riješena draperija i tijela s vrlo uznemirenom, ekspresionistički tretiranom površinom. Ova bi kompozicija bila izvanredno psihološki moćna i uvjerljiva u velikim dimenzijama. I ovako komornih dimenzija djeluje tako. Monumentalno, psihološki uvjetovano, kiparski uvjerljivo i formalno besprijekorno. Skulpture iz godine 2019., „Borba divljih konja“ i „Oluja“ također djeluju impresivno u svojoj snažnoj pokrenutosti, u dinamici  konjskih pokreta. „Ljeto“ je stišanije. To je alegorija prikazana dakako u formi ženskog lika. Maniristički je izdužena, u elegantnoj kretnji vertikalno prema gore, kao da stremi uzdići se k nebu, ka suncu koje ljeto i simbolizira. Glava i desna ruka dinamiziraju taj pokret uzgor, dok lijeva ruka ide u drugom, suprotnom smjeru, na dolje. Tim je postupkom izrazito naglašena dinamika svih skulpturnih silnica. K tome, ženska je figura vitka, lijepa, poput secesijske vinjete u prostoru. Ima u njoj i nešto od romantičarske uzvišenosti. Godine 2020. Vučković je izradio još jednu tako lijepu, uzvišenu, vitku, stanjenu figuru visine 70 cm, koja alegorijski simbolizira „Coronu“, tu aktualnu pandemijsku neman koja je planetarno zarobila i u strah zavila čovječanstvo. Kosa i skuti suknje dinamično pokreću istanjene mase vitke figure, svojim prodorom u prostor potvrđujući uvjerljivost cjelokupno zamišljene i realizirane forme, temeljene na iznimno izduženim i krajnje stanjenim nogama s cipelama s visokim petama.

Premda se Vučkovićeve skulpture doimaju poput ilustrativnih etiketa, rekao bih prije svega da su utjelovljenje suvremene ljepote prirode i pripadaju svojim kvalitetnim iskorakom, stilskoj obitelji neosecesijskog estetskog pregnuća i oblikotvorne volje. Volio bih ih vidjeti u velikim dimenzijama postavljene u javni prostor. Toliko su dobre.

Vučković bi se morao i trebao afirmirati na likovnoj sceni, jer ima visoku kvalitetu svojih vrlo ekspresivnih, pa ponekad i ekspresionističkih kompozicija. Aktivan je bio sudjelovanjem u mnogim humanitarnim donacijama. Do sada je samostalno izlagao u Sinju, Zagrebu, a skupno u Zagrebu, Splitu i Solinu. Umirovljeni je časnik HV. Ja, s pozicije profesora na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, koji obrazuje i odgaja generacije akademskih umjetnika, po nekom  nepisanom pravilu ne bih trebao afirmirati tzv. amatere, ali činim suprotno kada vidim dobru i talentiranu umjetnost. K tome, pravim razliku između amatera i diletanata. Vučković definitivno nije diletant, već odličan kipar, majstor komponiranja skulptura u varenom željezu. (doc. Dr. sc. Enes Quien)

Izložba se može pogledati do 16. kolovoza 2021.

Nives Matijević  

Povezani članci

Jer tijelo se sjeća

HF

Strah od riječi

HF

Da se može vratit vrime

HF

Roko Dobra

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...