Hrvatski Fokus
Povijest

Mavro Orbini i kraljevstvo Slavena

Sumnjam u vjerodostojnost Lazareva govora pred boj na Kosovom polju

 

Učeni opat benediktinski Mavro Orbini (Dubrovnik, 1563. – Dubrovnik, 1614.) u svome djelu Kraljevstvo Slavena (Il regno degli Slavi, 1601.) daje obilje podataka o državama južnih Slavena. Feofan (ne Teofan) Prokopovič (Kyiv, 18. VI. 1681. – St. Petersburg, 19. IX. 1736.), koji je studirao u Rimu, postao unijat, te se vratio pravoslavlju postajući suradnik Petra I., preveo je na crkvenoslavenski Orbinijevo djelo i popularizirao ga. Orbini je sigurno utjecao na Ivana Gundulića, Junija Palmotića i druge dubrovačke barokne pisce, a moguće i na Tomu Basseglija. Orbini djelo započinje ludošću da su Slaveni potomci biblijskog Jafeta, sina Noinog. Dodaje da se Slaveni iz maloazijske Kilikije šire sve do Britanije. Dovodi ih u svezu s iranskim Sarmatima, Alanima, Antima, ali i Fincima, germanskim plemenima, Dačanima, Prusima itd., čisti kupus od ideja! Smatra Sorabe iz istočne Njemačke  ogrankom onih iz Gornje Mezije (današnja Srbija u rimsko doba), iako bi u slučaju srodnosti trebalo biti upravo obrnuto. Pozivajući se na Plinija pradomovinu Soraba traži oko Azovskoga mora, upravo tamo gdje je “rodni list” Hrvata (ploče iz Tanaisa). Prema Orbiniju glavni gradovi mezijskih Srba su Samandria (zapravo Semendria – rimsko ime za Smederevo) na Dunavu, Niš, Prizr(ij)en, Novo Brdo (ovaj zadnji je katolički grad pun Dubrovčana i dr. stranaca, op., T.T.).

Ime Rus tumači proizvoljno neznanstveno iz rasijani, rasprostranjeni. Ime Rassijani (Rašani) kojim se zvalo stanovništvo jezgre Srbije Raške on dovodi u svezu sa Rusijom. Za mongolske Avare piše da su Slaveni gepidskoga (germansko pleme, T.T.) podrijetla. Skandinaviju smatra pradomovinom Slavena. Zbrka u glavi!!!

Poslije propasti Rimskoga carstva Dalmatinci, koji su oduvijek junaci sa Otonom I. (10. stoljeće) i Henrijkom III., te prodiru u Kalabriju?! Čini se da nije Orbini znao dovoljno o hrvatsko normanskom savezu u 11. stoljeću. Ne manje čuveni kao ratnici jesu i ilirski Dardanci… Oni obitavaju u današnjoj Bosni, dok drugi misle da je njihova zemlja u krajevima gdje su danas Serviani i Rassiani (čemu razlikuje Srbe i Rašane?).

Tribale, koji se još zovu i Bessi, dovodi u svezu s Bosnesima? Trabunja da se i prije 606. govorilo govorilo u Dalmaciji slavenskim jezikom. Navodi neistinitu i namjerno širenu legendu da je sv. Jeronim izumio glagoljicu, slavensko pismo. Dukljanskoga kralja Bodina naziva kralj iz Raške.

Zanimljiv je podatak da vladar Huma (današnja istočna Hercegovina) osvojivši Zetu uzima titulu bana. Navodi netočno da je Desa predak Nemanjića koji zauzima prvo Duklju pa Rašku. Veli da je Desa pokopan u crkvi sv. Petra na Popovu polju, te da je benediktincima darovao Mljet.

Vrlo zapleten opis vladavine Nemanjića sadrži brojne neistine, legende, ali i vrijedne detalje za čije bi istraživanje trebao cijeli život. U vremenski bližoj povijesti je znatno vjerodostojniji i precizniji.

Griješi u genealogiji Nemanjića; tako npr. Nemanja se zaredio kao Simeon, Orbini piše da je Simeon Nemanjin sin. Nevjerojatno je i neistinito zakomplicirao odnose kraljevske braće Dragutina i Milutina, što je zbrka i nered. Orbini tvrdi da je pobjeda Rašana nad Bugarima kod Velbužda u 14. stoljeću zasluga 1300 njemačkih najamnika, od čega je 300 konjanika koje su Srbi unajmili tobože preko Dubrovnika. U toj vojsci navodi da su bili i drugi stranci.

Orbini tvrdi da je “car” Dušan lijepo postupao s katolicima, ali da je jednom na nagovor supruge oduzeo srebro i zlato samostanima u Zeti, ali ih je vratio nakon što mu je papa priprijetio križarskim ratom. U Orbinijevoj knjizi ima pikantnih detalja o sudbini srpske države u 14. i 15. st., tako npr. da je turski vazal Kraljević Marko (Mrnjavčević) poginuo u Vlaškoj (Rumunjska) pogođen strijelom u grlo. Srpski velikaš Nikola Altomanović prikazan je kao podmuklica i okrutni razbojnik koji je nečasnom prijevarom želio takmaca Lazara ubiti. Na sastanak je došao sa prikrivenim oružjem i teško ranio Lazara. Otrovao je i vlastitu rodbinu, te mučio zarobljene dubrovačke trgovce da dobije veću otkupninu. Neki opisi su kolosalni, npr. istoimeni sin rodonačelnika crnogorske dinastije Balše Balšića “je bio dobričina i vrstan konjanik, ali nije bio velike pameti.” Alojzije od Navarre imao je u Draču (Albanija) 600 ljudi za koje Orbini veli da je njih 100 vrjednije od 1000 Zećana (Crnogoraca) ili Arbanasa (Albanaca). Nepravedna primjedba, jer nije u pitanju samo obuka, nego i oklopi, konji, oružje. Iznosi da Crnojevići potječu od Stefana Maramonte, viteza najamnika koji se prozvao gospodarom Crne Gore. Mauros na grčkom znači crn, monte je gora. Možda odatle i naziv Crna Gora? I Crnojević vuče na mauros. Od Crnojevića potječu albanski turski feudalci Bušatlije, od kojih se jedan ogranak naselio u tursku Hrvatsku i nedavno je proglašen počasnim admiralom.

Sumnjam u vjerodostojnost Lazareva govora pred boj na Kosovom polju, ima elemenata sokratovskih i kristovskih. Zanimljiv je i opis smrti sultana Murata i viteza Obilića. Ne vidim razloga zašto bi Orbini lagao, Lazarovu smrt opisuje kao posljedicu zamora i panike. Orbini svjedoči o bosanskoj vojsci koja dolazi na kosovski boj predvođena Vlatkom Vukovićem. Nepouzdanost o starijoj povijesti pokazuje i uvjerenje Orbinijevo da je “bosanski” kralj Krešimir II. darovao 1035. Dubrovčanima Župu, Rijeku i Zaton. To je vrijeme jačanja Bizanta (Bazilije II.) koji je u dobrim odnosima s jakom hrvatskom državom, dakle stvar ipak nije nevjerojatna.

Kotromana, osnivača dinastije Kotromanića Orbini smatra etničkim Nijemcem. Spominje etničke Vlahe u zemljama koje je kralj Tvrtko osvojio na istoku i koji žive u 100 katuna.

Za Orbinija granica između Huma i Zete je grad Dubrovnik. Od velikog kamena u Rijeci Dubrovačkoj, na kojem je uklesan križ i mjesta kod Trebinja zvanoga Hončilas (? ne znam gdje je to, možda kakav laz, T.T.), gdje je veliki kamen sa znakom ide do Rudina i Gackog sve do Sutjeske granice. S istoka ostaje Raška, narod Trebinja, Rudina i Gacko. Sa zapada granicu Huma čini Popovo (polje), Ljubinje, Ljubomir, Vetnica i Nevesinje. Granicu između Huma i Bosne čini izvor rijeke Neretve u Viševi i tok te rijeke prema Konjicu. O Hrvatskoj navodi da je ban Pavao Šubić zauzevši Humsku zemlju zaželio uzeti Rašku (Srbiju) i Zetu, te iz Onogošta (Nikšić) tražio od Dubrovčana da mu pruže podršku. Nudio im je Kotor i svašta, ali većina vlastele je smatrala plan nerealnim i vrlo opasnim. Od toga da bi se Rašani osvećivali Republici do opasnosti ako Šubić previše ojača.

Čudno mi je inzistiranje Orbinija da je granica Hrvatske i Huma rijeka Cetina, tu se on vjerojatno poziva na granice Hercegovine Stjepana Vukčića Kosače u 15. stoljeću. Za Tvrtka piše da je porobio jug Hrvatske, što je pogrješno. Domaći feudalci su ga smatrali svojim čovjekom, jer je Šubić po majci – dočim su Mađarima pružali žestoke otpore kada je pokušavana centralizacija pod Anžuvincima. Orbini svjedoči o raširenosti bogumilstva čak i na bosanskom dvoru, a i još jači utjecaj istih na hercega Stjepana, koji je doduše igrao kameleonsku igru kao i suvremenici susjedi Balšići i Skenderbeg! O hercegu Stjepanu nema lijepih riječi suvremenika.

Teo Trostmann

Povezani članci

Engleski kralj iz Poljica

HF

Još o “enigmi Kopinič”

HF

Viteški dvoboj na Orašcu

hrvatski-fokus

Odnos Martina Lutera prema Židovima

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...