Hrvatski Fokus
Aktualno

DAYTONSKI SPORAZUM – Je li konačno došlo vrijeme za pravednu reviziju?

Mandat koji daje Visokom Predstavniku moć zakonskih odluka protivi se osnovnom mandatu međunarodnih institucija i ometa da BiH postane održiva suverena država

Naslov moje knjige: “Peace at the Price of Justice and Human Dignity” (Mir na uštrb pravde i ljudskog dostojanstva) jezgrovito opisuje centralnu koncepcijsku pogrješku (fault-line) Daytonskog sporazuma. Načelo pravde, kao civilizacijsko dobro, ne smatra se dobro per se, nego samo podloga (means) za neko drugo dobro, t.j. mir i sigurnost. Istina, Sporazum je zaustavio krvoproliće ali, u isto vrijeme, nagradio one koji su odgovorni za krvoproliće – agresori- SFRJ, odnosno Srbija. Srbija da bi realizirala svoj “udruženi zločinački pothvat” “Velike Srbije” počinila je i odgovorna je za strašna razaranja i ratne zločine jus cogens u Bosni i Hercegovini kao i Hrvatskoj, dostignuvši vrhunac sa genocidom u Srebrenici. Taj zločinački pothvat imao je u planu još jedan genocid nad muslimanskim stanovništvom u Bihaćkom kraju, no, zahvaljujući humanoj intervenciji Republike Hrvatske, i hrabrosti njene vojske, na čelu s generalom Antom Gotovinom, nisu uspjeli izvršiti taj zločinački plan.
Povelja Ujedinjenih naroda upozorava nas da se mir ostvaruje na načelu pravde i poštivanju međunarodnog prava (U.N. Charter, Article 1(1)). Tu je značajno naglasiti mišljenje i rasudbu, međunarodnog pravnog znanstvenika, Dinsteina, eksperta za rat, agresiju, i zakonsku samoobranu. On nas podsjeća da mirovni procesi, koji ignoriraju korijenite uzroke rata ili sukoba (jus ad bellum) su samo lagani ovoji na gnojnu ranu, koja će se, prije ili poslije, opet otvoriti. On nas, još značajnije, upozorava da žrtve rata, narodi kao i pojedinci, mogu tražiti način samoobrane i afirmaciju svojih prava, kao narod-samoodređenje – i kao pojedinci – ljudska prava. (Yuram  Dinstein, War, Aggression, and Self-Defence. 4th ed. Cambridge University Press. p. 375).
Daytonski sporazum stvorio je “Republiku srpsku” i bosansku “Federaciju”, jednu umjetnu zajednicu Hrvata Bosne i Hercegovine i muslimana Bošnjaka. Republika srpska” nije baš ono što su bosanski Srbi i Srbija imali u vidu, no, kad se uzme u obzir, da su u vojnom smislu izgubili rat, nije to ni loše. U biti, bosanski Srbi dobili su “državu u državi”, posebni entitet u državi Bosne i Hercegovine, kao i ekstra teritorij – Bosansku Posavinu na štetu Hrvata Bosne i Hercegovine.
S druge strane, Bošnjaci zaštitili su svoje teritorijalne ambicije s etničkim čišćenjem Hrvata u Srednjoj Bosni, i kao većina u Federaciji, a posebnim entitetom, u državi Bosne i Hercegovine, snizili su politički utjecaj bosanskih Hrvata na manjinu, sa  subsidijarnom ulogom u Federaciji. Zaista, politička sudbina bosanskih Hrvata je neizvjesna i ugrožena, konstantno u političkoj marginalizaciji, u sukobu sa dvije, jednako opasne, ideologije-ideologija “Velike Srbije” i ideologija muslimanskog “fundamentalizma”. Prva je osnovna referenca srpske hegemonističke politike, zacrtane u Garašaninovom “Načertaniju” od 1844. Pod lozinkom, “Srbi Svi i Svuda” ta ideologija našla je svoje utjecaje izražene u različitim modalitetima, prema političkim prilikama, sa vrhuncem u izvikanom, ali opasnom za Hrvate, SANU Memorandumu (Memorandum Srpske Akadenije Nauka i Umetnosti).
Drugi, novijih korijena, muslimanski fundamentalizam, propagirao je prvi predsjednik Bosne i Hercegovine, Alija Izetbegović, u svojoj “Deklaraciji”, gdje vidi i zastupa na Balkanu – “Islamsku državu”.
Danas, bosanski Hrvati su izloženi konstantnoj političkoj diskriminaciji i marginalizaciji, posljedice nepravednog Sporazuma, i njegovog ilegalnog političkog tumačenja. Opći Okvirni Ugovor (General Framework Agreement), kojeg su u studenom 1995. godine potpisali u Daytonu, saveznoj državi Ohio u SAD-u, predsjednici Republike Hrvatske, Republike Srbije, Bosne i Hercegovine i dvaju entiteta – bosanske Federacije, i Republike srpske. U okviru 11 članaka, kako i samo ime kaže, Sporazum daje općenite okvire dogovora strana ugovora. Oni samo “pozdravljaju,” “podržavaju” i  “garantiraju” “civilnu implementaciju sporazuma” koji se implementira preko lokalnih vlasti. Detalji i procedura same implementacije sadržani su u 10 Priloga (Annex-a) Svaki Prilog je međunarodni ugovor sam po sebi. Prilog 10 je jedan od najznačajnijih, jer sadrži najosjetljivije točke implementacije. Većina tih ugovora u Prilozima su potpisani samo od predstavnika vlasti Bosne i Hercegovine, tj. države Bosne i Hercegovine, bosanske Federacije i Republike srpske.
Gornja nomenklatura vlasti pokazuje srž nepravde prema bosanskim Hrvatima, koji u tim važnim Prilozima implementacije nemaju riječi, jer čine manjinu bez entiteta u bosanskoj Federaciji. Nažalost, tu je Hrvatska strana bila prevedena “žedna preko vode”, ili je pak pokleknula pod političkim pritiscima  svjetskih moćnika, uključujući i ‘domaćina” SAD-a.
Izgleda, da je jedino predsjednik Herceg Bosne, gospodin Krešimir Zubak, shvatio dubinu priložnih struktura, vrativši se kuci razočaran i politički nemoćan da brani interese svoga naroda. No, prije nego što se je povukao uspio je “progurati” najvažniji smisao Sporazuma, t.j. da Bosnu i Hercegovinu čine tri konstitutivna naroda: Hrvati, Srbi i Bošnjaci. S druge strane, Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda dalo je jaku motivaciju i poticaje bosanskim Srbima i Srbiji da poštuju Sporazum (S.C. Res. 1022, UN Doc S/RES 1022, 22 November 1955, 2, para 1).

Značajno je ovdje naglasiti da i samo Vijeće sigurnosti ima ograničenu ulogu u samoj implementaciji, kao i treće države, uključujući i Europsku uniju. Osnovna svrha Sporazuma je afirmacija političke neovisnosti i suvereniteta Bosne i Hercegovine, kao cjelovite države. U svezi same “civilne implementacije” Sporazuma, prema Prilogu 10, Visoki Predstavnik (High Representative) imade mandat “koordinacije”, “pomoći”, u rješavanju političkih problema od strane lokalnih vlasti. Nažalost, 25-godišnja praksa i djelovanje Visokog Predstavnika pokazuje sustavno krivo tumačenje svoga ograničenog mandata. Takvo bahato ponašanje i djelovanje izvan zakonskih okvira mandata, protivi se ciljevima Sporazuma i narušava i potkopava političku neovisnost Bosne i Hercegovine, kao i međunarodno pravo, specifično u teleološkom, proširenom političkom tumačenju Priloga 10, u suprotnosti s Bečkom Konvencijom tumačenja međunarodnih ugovora. (Vienna Convention on the Law of Treaties, 23 May 1969, Art. 31(2)(b), 1155 UNTS 331, 340.)
Impozicija zakona, masovno otpuštanje predstavnika političkih vlasti i državnih službenika, i poništenja odluka Ustavnog suda, krši i sputava demokratski proces, i u biti, čini ultra vires, nezakonitu reviziju Priloga 10.
Visoki Predstavnik postaje skrbnik (trustee), a Bosna i Hercegovina međunarodni protektorat 
To preobraćenje i iskrivljene mandata – od pomoćnika do naređivača – vuče svoje korijene od Konferencije za implementaciju Sporazuma (Peace Implementation Conference), održanoj u Londonu 8.-9. prosinca 1995. godine sa svrhom “mobilizacije podrške Daytonskom sporazumu”. Konferencija je uspostavila Vijeće za Implementaciju Mira (Sporazuma). (Peace Implementation Council), kojega sačinjavaju 55 država i agencija.
Vijeće je nasljednik Međunarodne konferencije za bivšu Jugoslaviju (International Conference for Former Yugoslavia) i čini novu strukturu za implementaciju Sporazuma. Izvršnu funkciju Vijeća čini Upravni odbor (Steering Board) koji daje “političke upute” Visokom Predstavniku. I na osnovi svojih političkih deklaracija i autentičnog političkog tumačenja Priloga X., Upravni Odbor (Steering Board) ovlašćuje (grant of power)
Visokog Predstavnika da odlučuje o lokalnim sporovima i projektima, koji po njegovoj procjeni i apsolutnoj diskreciji, protive se duhu i tekstu Sporazuma. (PIC, Conclusions of the London Meeting, 12 December 1995, 35 ILM 223. 228, para. 20); OHR, Political Declarations From Ministerial Meeting of the Steering Board of  the Peace Implementation Council, UN Doc. S/1997/434 annex, 5 June 1997), Sintra Declarations, London Declarations.)                                                                                    
Ta nezakonita revizija Sporazuma dostigla je vrhunac u takozvanim Bonnskim moćima (Bonn Powers), koje daju Visokom Predstavniku moć (grant of power) davati “obvezujuće odluke” (PIC Main Meeting in Bonn, December 1997m Bonn Conclusions, Sec. XI, para. 2). To je drska uzurpacija vlasti na štetu lokalnih vlasti, t.j. demokratski izabranih članova vlade. Visoki Predstavnik, kao međunarodna institucija, u smislu diplomatskih odnosa (jer VP nije međunarodna organizacija), s mandatom pomoći u upravljanju implementacije Sporazuma, krši taj mandat nezakonskim odlukama, i tako ometa normalno funkcioniranje bosansko-hercegovačke zakonske, izvršne, i pravosudne vlasti. Mandat koji daje Visokom Predstavniku moć zakonskih odluka protivi se osnovnom mandatu međunarodnih institucija, i u biti, ometa Bosnu i Hercegovinu da postane održiva suverena država
Pretvaranje podržavajućeg mandata u mandat zakonske obveze čini drskost sile par excellence. To se protivi i samim odnosima između Vijeća Implementacije Sporazuma i Visokog Predstavnika, u kojem, kao zajedničko diplomatsko tijelo, može dati samo savjet Visokom Predstavniku a ne ovlaštenje (grant of power). Ta arogancija moći, može se, što je i značajno, usporediti s političkim manipulacijama i odlukama Međunarodnog Kaznenog Tribunala za bivšu Jugoslaviju (MKTJ); (International Criminal Tribunal For Former Yugoslavia). Jedan i drugi nanijeli su veliku nepravdu hrvatskom narodu, koji je najviše zaslužan daje uopće moglo doći do mira na tim prostorima jugoistočne Europe. Mislim da je konačno došlo vrijeme da se ta nepravda barem donekle rektificira.
Drugim riječima, došlo je vrijeme za jednu pravednu reviziju Daytonskog  Sporazuma. Predlažem, da se mora krenuti od pretpostavke da nitko ne želi biti manjina u Bosni i Hercegovini, i da tri konstitutivna naroda moraju imati jednaki pristup i poštivanje. To znači, da pravedna revizija traži kao minimum – Tri naroda – tri Entiteta – u zajedničkoj državi Bosni i Hercegovini. Nije li to apsurdno političko rješenje da narod koji ima povijesno pravo na Bosnu i Hercegovinu ne može imati samoodređeno priznanje svoga entiteta, dok oni koji su došli k njima, ili za njima, imaju to pravo samoodređenja. Promjena izbornog zakona je napredak, ali nije dugoročno političko rješenje. Tri naroda tri entiteta je osnovna konstitutivna referenca za održivu političku zajednicu. Takva politička zajednica ujedinjena na narodnoj etničkoj osnovi osigurava mogućnost jedne demokratske, napredne, održive države, u kojoj se poštuju nacionalne, kulturne i vjerske specifičnosti, kao pozitivno dobro, u jednoj multietničkoj državi. Svako drugo kozmetičko političko rješenje samo je nastavak sramotnog. neodgovornog poniženja i povrjeda dostojanstva hrvatskog naroda Bosne i Hercegovine.

Dr. Edward Slavko Yambrusic, Washington, D.C., 5. kolovoza 2021.

Povezani članci

Šumski ubojice iz Brezovice

HF

Razoreni smo do temelja!

hrvatski-fokus

U kurikulu za 6. razred nema doseljenja Hrvata

HF

Željko Babić na udaru bezbožnika

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...