Prema sjećanjima Savke Dabčević-Kučar s jugočetničkoga mitinga 1971. u Srbu i tadašnji Srbi nisu priznavali Hrvatsku
Pupovac perfidno govori neistine. Ti mladići su prijetili i vikali da će ih sve pobiti, da će pobiti ustaše, nisu mirni stanovnici Srba, došli su iz Beograda, što dokazuje snimka registracije automobila. Ali Pupovac unatoč dokazima ne odustaje od svoje retorike da su mještani Srba „iskazali negodovanje i da nemaju nikakve veze sa četničkom ideologijom“. Je li to mještanima Srba glavni grad Beograd kao i Pupovcu, da čak i automobil registriraju u Beogradu? Blago nama Hrvatima, kada imamo tako „miroljubive“ susjede srpske nacionalnosti koji nam dolaze iz susjedne države!? Posebno bode u oči da su četnici nakon te oružane pobune počinili niz zločina nad tamošnjim Hrvatima. Također valja podsjećati da je ustanak u Srbu za Jugoslavije bio nametnut kao praznik u Hrvatskoj, jer je jugopolitika na čelu s Titom, odlučila da prva ustanička puška ne može biti ispaljena negdje izvan Srbije, pa se moralo prvo slaviti u Srbiji. I nije se smjelo dati za pravo Hrvatima da su možda oni u Hrvatskoj prvi nešto učinili protiv NDH, nego je ustanički praznik bio odmah i srpski praznik. Brezovica se samo usput spominjala, nigdje se nije obilježavala.
Sjećanja Savke Dabčević-Kučar, koja je bila svjedok mitinga 1971. godine
Valja podsjetiti i na sjećanja Savke Dabčević-Kučar, koja je bila svjedok mitinga 1971. godine. Opisujući svoju borbu s dijelom srpskih partijskih kadrova, „stvarnih velikosrba i četnički nastrojenih Srba“, opisala je u svojim sjećanjima što se 27. srpnja 1971. zbivalo u Srbu: „Tu nije bilo bitno pokazati tko su Srbi u Hrvatskoj, nego i organizirano prikazati i dokazati da je tu srpska Hrvatska. Naime, razni visoki vojni funkcionari i drugi političari na službi u Beogradu, povezani s navedenom skupinom, organizirali su proslavu u Srbu kao svesrpsku proslavu. Bez našega znanja, nekoliko je desetaka autobusa dovezlo na taj dan Srbe iz Bosne, Vojvodine i uže Srbije. I to će se ponoviti 20 godina poslije! Oni su, a ne toliko domaće srpsko stanovništvo, dali velikosrpski pečat toj hrvatskoj proslavi. Nikada, u cijelom svom sudjelovanju na mnogobrojnim sastancima, mitinzima, proslavama, nisam doživjela nešto slično. Kad smo se pojavili na improviziranoj pozornici na otvorenom, pred golemim mnoštvom ljudi (dovezenih), osjetili smo prema sebi zid otpora i mržnje. To je bio miting velikosrpske bodlje mržnje prema hrvatstvu i Hrvatskoj. Ovacijama su dočekali srbijanske predstavnike, posebice Dražu Markovića za kojeg se znalo da je protiv naše politike. Ovacije su priredili i Đoki Jovaniću, svojemu ratnom zapovjedniku. Hrvatskim predstavnicima (i govornicima) nisu pljeskali, jedva uljudno, čak ni Vladimiru Bakariću niti Jakovu Blaževiću. Ta je manifestacija bila dobro organizirana, sa željom da nam se pokaže njihova snaga, a poruka je bila: velikosrpstvo je tu, iza nas! S dna provizorne pozornice pošli smo prema naprijed, prema mnoštvu. Ljudi, dovučeni autobusima iz Bosne i Vojvodine i tko zna odakle sve, bili su umorni, znojni, pripiti (rana jutarnja rakija), prijeteći raspoloženi. Kad su počeli govoriti, opet ovacije Draži Markoviću, pa Đoki Jovaniću, i parole, parole, parole, Jugoslaviji, Titu, Partiji, bratstvu i jedinstvu i sl. – ali ne i Hrvatskoj. Jesam li to u svojoj zemlji, gdje li se to nalazim? – ogorčeno sam se pitala.“
U Srbu se odigrao i veliki miting pobunjenih Srba 25. srpnja 1990. godine .Saborski zastupnici Srpske demokratske stranke Jovana Raškovića, koju je osnovao 17. veljače 1990., nisu željeli u Zagreb, nego su na tom mitingu izglasali „Deklaracije o suverenosti i autonomiji srpskog naroda u Hrvatskoj“ i proglasili događaj Prvim općim srpskim saborom. Deklaracija je utvrđen dvojni suverenitet i poseban teritorij. Na mitingu je bilo oko 150.000 Srba sa svih strana, među njima i Vojislav Šešelj, a neke od parola bile su: „Živio Milošević“, „Ovo je Srbija“, „Ne bojmo se ustaša“, „Zaklat ćemo Tuđmana“!
„Bojkot vlasti i oporbe Pupovčeva mitinga u Srbu, jedini je i pravi odgovor na povijesne laži! Brezovica je jedino mjesto za obilježavanje hrvatskog antifašizma!“, piše Zvonimir Despot u Fenix magazinu.
Čak i srpski analitičari priznaju da su četnici počinili grozne zločine prema hrvatskom stanovništvu, samo Pupovac i Habulin ne! Navedeni zločini jednog dijela ustanika doveli su do toga da se ustanak u Srbu, od 27. srpnja 1941., koji je nakon rata slavljen u Jugoslaviji kao Dan ustanka naroda Hrvatske, označi kao kontroverzan te da se kao takav uspostavom Republike Hrvatske odbaci kao državni praznik.
Pročitala sam srpsko tumačenje kako oni kažu „povijesnog revizionizma“ iz kojeg je vidljivo da nemaju političke volje, ni snage objektivno i demokratski sagledati jugoslavenski komunistički, totalitarni režim. Zločine moraju priznati, jer su podaci u tolikoj mjeri izašli u javnost, ali im uvijek nađu opravdanje i ipak konstatiraju da je to bio“ nenadmašni historijski doseg“.
„Tematski blok o revizionizmu i danima ustanka u bivšim jugoslavenskim republikama zaokružujemo s hrvatskim slučajem. Za vrijeme Jugoslavije službeni Dan ustanka naroda Hrvatske bio je 27. srpanj, datum ustanka 1941. u Srbu. Nakon osamostaljenja Hrvatske ukinut je Dan ustanka i kao zamjena uveden Dan antifašističke borbe koji se obilježava 22. lipnja. Politička, ideološka i nacionalna kompleksnost ustanka u Srbu funkcionira kao nepresušni izvor revizionističkih tumačenja Narodnooslobodilačke borbe. No, ako sagledamo ustanak u svim njegovim kontradikcijama, na vidjelo upravo izlazi nenadmašan historijski doseg te borbe“, rekao je Josip Jagić (https://www.bilten.org/?p=1863).
Proces pokoravanja hrvatskog naroda, poništavanja njegova identiteta, uništavanje jezika kao osnove prepoznatljivosti svakog naroda traje od pokolja u Odesi u listopadu 1916 godine, preko terora prema Hrvatima i atentatom na hrvatske poslanike u Skupštini u Beogradu 1928.godine, preko Prosinačkih, Sibinjskih, Gospićkih i mnogobrojnih drugih žrtava u Kraljevini Jugoslaviji od 1918.-1941., do pokolja koji je počeo s Bleiburgom u svibnju 1945., a nastavljen na Križnom putu brojnim jamama, rudnicima i rovovima kao masovnim grobnicama, koji su počinili Titini partizani, a u stvarnosti četnici koji su kokarde zamijenili za zvijezdu petokraku od 1944. godine na dalje do današnjeg slavljenja jugoslavenskih obilježja iako se Hrvatska razdružila od Jugoslavije prije 29 godina.
Eto to ta je srpska objektivnost, koju nažalost podupire i provodi Hrvatska vlada dopuštajući obilježavanje jugoslavenskih praznika u državi Hrvatskoj nakon razdruživanja 8. listopada 1991. godine.
Dopuštajući veličanje četničkih zločina nad Hrvatima postavljam pitanje Saboru, predsjedniku Republike, Vladi i predsjedniku Vlade Plenkoviću u kojoj mi to državi živimo? Zakone koje države mi provodimo?
(Svršetak)
