“Haaška pravda”, izrečena u političkom mehanizmu Međunarodnoga kaznenog tribunala za bivšu Jugoslaviju potpuni je promašaj, jer djeluje izvan uspostavljenih okvira i presedana međunarodnoga kaznenog zakona
“HAAŠKA PRAVDA” I MEĐUNARODNI KAZNENI ZAKON
Suvremeni međunarodni kazneni zakon koji se odnosi na zločine je
zakon “sui generis”. On odražava zajedničke vrijednosti i temeljne činjenice zakona (“facts of law”) međunarodne zajednice. Taj zakon predstavlja rezultat tradicionalnog nacionalnog (domaćeg) zakona, zatim zakona koji se odnosi na ljudska prava, te glavnih načela prijelazne pravde (“transitional justice). Jedinstvena su svojstva Međunarodnoga kaznenog zakona:
- a) sveopća nadležnost (jurisdikcija),
- b) pojedinačna krivnja za kolektivno ratno nasilje – agresiju,
- c) dvostruki kolosijek u odnosu na sadržaj – težinu povrjede, to jest “makro” i “mikro” odgovornosti,
- d) sporedne i neposredne razine zločinačkog ponašanja i njihovi sudski progoni
- e) nedostatak primjene zastara u odnosu na “jus cogens” zločine, i
- f) međunarodni mir, sigurnost i svjetski poredak kao bitne vrijednosti i temeljne točke sustava.
Različite razine modaliteta osobne odgovornosti karakteriziraju se i dalje nastavljaju biti sustavnim oblikom međunarodnog kaznenog zakona. Za razliku od nacionalnog sustava, slabost međunarodnog kaznenog zakona pokazuje se, međutim, u nedostatku suvisle filozofije i uputstava u kojem pravcu i na koji način treba provoditi razvoj propisa i postupaka.
S povijesnog gledišta, međunarodni zločini na razini “makro”: odgovornosti jesu povrjede protiv mira i sigurnosti, počevši sa činovima nasilja – agresije – “jus ad bellum” – te nastavljajući sa činovima masovnog nasilja – to jest sa zločinima protiv čovječnosti i genocidom kojim se nasilnik-agresor – služi kao ratnim instrumentom, zatim “teške” povrjede zakona i običaja u ratu – “jus in bello”, koji se navode kao zloćini “ozbiljnih” i “teških” povrjeda međunarodnog kaznenog zakona uključujući potpunu kalibraciju kažnjivog ponašanja unutar određenog vremena i prostora.
Drugim riječima, međunarodni zločini u predmetu “makro” odgovornosti, jesu zločini kolektivnog nasilja – agresije – to jest, rat i slični međunarodni sukobi koje su počinili pojedinačni krivci kao dio zajedničkog plana osmišljenog radi počinjenja zamašnijeg razmjera zlodjela. Takva zlodjela moraju imati od početka integralnu cjelinu – ili “nexus ab initio” – kako bi netko bio odgovoran za pojedinačni čin “actus reus”, kao i za posjedovanje posebnog umnog stanja – “mens rea”. Ovo je bila temeljna filozofija i zakonska teorija Međunarodnog kaznenog zakona izražena u Nürnberškoj povelji: “Vođe, organizatori, instigatori, i pomoćnici koji sudjeluju u formulaciji i izvršenju zajedničkog (zločinačkog) plana su odgovorni za sva djela počinjena od bilo koje osobe u izvršenju takvog (zločinačkog) plana.” Nuremberg Charter, Article 6(c) 82UNTS, 379, 384 (1945.)
Prema tom zakonskom presedanu, pojedinci su osobno odgovorni kao aktivni počinitelji ili izvršitelji u kolektivnim povrjedama koje su potresle savjest civiliziranog svijeta, bez obzira jesu li sudjelovali kao sudionici o zajedničkom zločinačkom pothvatu u svojoj službenoj (vojnoj) dužnosti ili kao visoki državni službenici. Za utvrđivanje raznih modaliteta odgovornosti i krivnje nužno je dokazati neprekidni “nexus” od “jus ad bellum” do “jus in bello”, t.j. od ratnog zločina i zločina počinjenog u ratu.
Međunarodni zločini protiv mira i sigurnosti vrlo su rijetko čini pojedinačnih povrjeda. Oni češće sadrže cjelovit dio zločina i nasilja viših razmjera unatoč sveukupnog početnog zločina nasilja – agresije. Uistinu, postoji među njima jedna organska povezanost. Nürnberška povelja položila je načelo pojedinačne osobne odgovornosti za zločine protiv mira – “jus ad bellum”, te ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti u odnosu na “jus in bello”.
Povelja definira pojam osobne odgovornosti na međunarodnoj razini, i odnosi se na sve pojedince, koji su sudjelovali u zajedničkom zločinačkom pothvatu, bez obzira na njihove položaje u državnoj ljestvici, to jest u odnosu na “actus reus” krivi su stvaratelji kao i izvršitelji nacrta – zločinačkog pothvata – budući da je opća, zajednička nakana “mens rea” uključivala izvršenje zločinačkog pothvata tako da pojedinačni “actus reus: odražava općenitu zločinačku namjeru – “mens rea”. Doista stvaratelji nacrta zajedničkog zločinačkog pothvata smatraju se glavnim ratnim zločincima te se nad njima mora izvršiti pravedna kazna. Zato je jako važno imati na umu da samo u okviru “makro” odgovornosti, ograničavanje državnog nacionalnog suvereniteta je opravdano i dopusta uhićenje pojedinaca-građana suverene države – počinitelja takvih teških zločina koji snose pojedinačnu odgovornost za “mens rea” i “actus reus”. Zaista, Međunarodni ratni sud je naglasio pojedinačnu odgovornost i krivnju za zločine unatoč kolektivne naravi povrjeda te da se masovno kažnjavanje mora izbjegavati.
Paradigma odgovornosti međunarodnog kaznenog zakona otkriva opseg prema kojem taj zakon sačinjava produžetak primjene nacionalnog (domaćeg) kaznenog zakona na međunarodni forum. Međutim, međunarodni kazneni zakon se u svojoj biti razlikuje, jer proširuje pojedinačnu kaznenu odgovornost na propuste, predviđanja, sprječavanja, i kažnjavanja zločinaca. Štoviše, u međunarodnom pravnom sustavu glavna svrha kažnjavanja je zadovoljština žrtve i očuvanje mira i međunarodne sigurnosti. Tako je kao zadovoljština za međunarodne zločine mnogo prikladnija zaslužena kazna – “just desert” – u smislu filozofskog poimanja i zakonskih smjernica.
Druga važna svrha u odnosu na pravne postupke u međunarodnom sustavu kaznenog zakona, osim sprječavanja daljnjih zločina, jest uspostavljanje istine i pravde. Kako bi se postavilo temelje za ozdravljenje i pomirbu važno je da se utvrde činjenice oko vojnog sukoba, da se razotkrije istina, da se krivci kazne, te da se žrtve zadovolje. Ovo posljednje je najveća vrijednost i temeljno poimanje zakona koji odražava pravnu savjest i solidarnost međunarodne zajednice. Solidarnost među civiliziranim narodima mora na najbolji mogući način iskorijeniti strahote rata i masovnog nasilja. Postignuće željene humanizacije međunarodnog pravnog sustava u velikoj mjeri ovisi o nepristranom, stalnom, i nepolitičkom primjenjivanju međunarodnog kaznenog zakona.
S tim u svezi, želim ovdje naglasiti i upozoriti nacionalne, transnacionalne, i međunarodne odgovorne čimbenike da “Haaška pravda”, izrečena u “jurisprudenciji” – političkom mehanizmu – Međunarodnog kaznenog tribunala za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) je potpuni promašaj, jer djeluje izvan uspostavljenih (established) okvira i presedana međunarodnog kaznenog zakona. Jedan ad hoc tribunal stvoren na trostrukoj nezakonitosti, to jest, u svojoj koncepciji, strukturi, i praksi, čini ruglo od pravde koje je povrijedilo dostojanstvo legalnih branitelja i nevinih žrtava, i stvorilo zbrku i nered u međunarodnom poretku. [Za opširniju, detaljnu pravnu analizu, vidi: Edward Slavko Yambrusic, Peace at the Price of Justice and Human Dignity, Zajednički zločinački pothvat. Što je to?, Croatian Cultural Council, Hrvatsko kulturno vijeće, Zagreb, 2010.].Edward Slavko Yambrusic, 15. VIII. 2021., Washington, D.C.
