U Foči je na lijevoj obali Čehotine bila u srednjem vijeku katolička crkve sv. Marije građena u romaničkom stilu
Foča je imala katoličku tradiciju do turskih vremena. Brojni toponimi oblika Crkvina, Crkvice ili Crkvište upućuju nas na crkvene spomenike. Iz okolice se najbolje sačuvala stara crkva u selu Zagrađe ispod grada Sokola, za koju postoji mjesna predaja da je bila dvorska crkva hercega Stjepana Vukčića Kosače. Od nje su ostali visoki zidovi, ikonostas, kameni svod i kupola navodno građena po uzoru na carigradsku Aju Sofiju. U Foči je na lijevoj obali Čehotine bila u srednjem vijeku katolička crkve sv. Marije (sv. Gospe) građena u romaničkom stilu, izgrađena najkasnije u 12. stoljeću, a srušena u 16. stoljeću. Od stare su crkve ostali dio kamenoga friza s bogatom dekoracijom, kamena rozeta i tri zanimljiva kamena ornamenta kapitela i dr. Nedaleko od Foče je brijeg Kozman. Prema arheolozima, radi se o Cosmanu iz Mela, koji se spominje u povelji ugarsko-hrvatskoga kralja Bele IV. iz 1244., s crkvom sv. Kuzme i Damjana. Posljednji autohtoni katolici u ovom kraju živjeli su do kraja 19. stoljeća u selu Ivanovcima kod Foče. Prema zabilješkama u pismu od 5. rujna 1840. od dubravskog župnika i biskupskog vikara Trebinjske biskupije don Vidoja Maslaća (Novakovića), u nevesinjskom i fočanskom kotaru žive katolici Trebinjske biskupije. Trag kršćana očuvao se u toponimima. Dva brijega nedaleko od grada i danas se nazivaju – Križevac. Prema Goraždu, nešto dalje, nalazi se mjesto Kosače s većom nekropolom stećaka.
Druga crkva za koju se zna u fočanskom kraju bila je u Kaurskom Polju, na desnoj obali Čehotine. Otkrivena je 1886. kad su iskopavani temelji za austrougarsku vojarnu i kapelicu. Crkva u Kaurskom Polju spominje se u popisu fočanskoga hasa iz 1470. godine. Tad su nađene monolitne škrinje od kojih se danas jedna čuva u Zemaljskom muzeju u Sarajevu, a druga je u Foči pred zgradom Muzeja Stare Hercegovine. Slične kamene škrinje otkrivene su još i u starom katoličkom groblju u Gučoj Gori kod Travnika. U Foči su nađeni stećci različitih dimenezija prilikom izgradnje športske dvorane uz lokaciju bivše, danas porušene vojarne. Na stećcima su tri ukrašena ornamentima križa, mača i vinove loze. Na stećcima, obeliscima i nadgrobnim spomenicima fočanske okolice tekstovi su pisani ikavskim govorom hrvatskog jezika, poput »bilig kneza Tvrdisava Brsnića, počtena viteza«. Bile su u fočanskom kraju još mnoge crkve, ali ih se ne može točno locirati. Iste 1465. su ju Osmanlije zauzeli. Najstarija bosanska džamija u Ustikolini, Turhan Emin-begova džamija, sagrađena je 15 godina prije pada Bosanskog Kraljevstva, 1448. godine. To je najstarija džamija u BiH. U Hotči je prvi džamiju sagradio hercegovački sandžak-beg Hamzabeg. Osmanlije su Foču zauzele 1463. godine osvajanjima sultana Mehmeda III. koji je prešao Drinu kod Foče. Tada je tamošnja stara katolička crkva pretvorena je u Carevu džamiju. Pri pretvaranju u džamiju ove trobrodne bazilike unutrašnjost je bila poprilično izmijenjena, a vanjsku su zidovi ostali netaknuti. Godine 1465. Isa-beg Isaković napada područje hercega Stjepana koji je vladao južno od Foče. Isakovićev je pohod bio uspješan i Foča je postala sjedište Hercegovačkog sandžaka. Za razliku od nekih drugih djelova BiH, u Podrinju je bila velika islamizacija.
Kad su Osmanlije osvajale nove krajeve, napose gradove, običavali su pretvarati crkve u džamije. To su npr. napravili sa crkvom u Beogradu 1521., pa sa crkvom sv. Luke u Jajcu, sv. Petra u Livnu, sv. Barbare u Bihaću, sv. Ante u Bišću. Prenamijenjene crkve znale su dobiti ime Fethija (Osvojena), iz čega se izvodi zaključak da je ovdje u Teočaku kod Tuzle nekad bila crkva.
Teočak ima takav položaj da se iz njega vide Drina i Sava, Bijeljina i Brčko i mnoga naselja Semberije. Stanovništvo oko Teočaka nekada je bilo katoličko. Do danas su u Teočaku očuvane priče o mađarskoj i rimskoj crkvi i samostanu. U Teočaku su bile dvije nekropole stećaka Mramor i Harci, a i do danas su neki od stećaka očuvani. Gospodari teočačkog kraja često su se smjenjivali. Područje teočačke općine uvijek je bilo granično, “serhat” ili “krajina”, popraćeni ratovima, osvajanjima i uništavanjima, što je odnijelo u nepovrat mnogo povijesnih vrela. Pred osmansko osvajanje vremena su bila krajnje nestabilna, a nedaleka Srebrenica je primjerice samo od 1411. do 1463. godine čak 13 puta promijenila gospodara. Utvrđeni grad Teočak, najznačajniji srednjovjekovni lokalitet u ugljevičkom kraju, imao je sličnu sudbinu. U crkvi u Teočaku su jedno vrijeme bile smještene moći sv. Luke evanđelista. U 14. stoljeću ovdje je postojao franjevački samostan, a ostali važni franjevački samostani ovog kraja bili su još u Zvorniku, Ljuboviji i Srebrenici. Nestao je tijekom 15. stoljeća. Teočak je jedno vrijeme bio glavnog grada novoproglašenog kralja. To je bilo kad su i Hrvatsko-Ugarska i Osmansko Carstvo igrale diplomatsku igru s bosanskom državom, pa su obje države imenovale tobože “kraljeve Bosne”. Osmanlije su imenovali Matiju Vojsalića za “kralja Bosne” i držali ga s tim naslovom samo 1476. godine, upravo iste godine kada je kršćanska vojska privremeno vratila Srebrenicu. Hrvatsko-Ugarska je za “kralja Bosne” imenovala uglednog velikaša Nikolu Iločkog koji je od 1438. godine mačvanski ban, i prebacila ga u “glavni grad” Jajce 1471. godine. Kad je Osmansko Carstvo zauzelo Bosnu 1463. godine, na to je grad Teočak zauzeo ugarsko-hrvatski kralj Matija Korvin. Godine 1464. proglasio je Nikolu Iločkog za kneza „Teočaka“ te je u Korvinovo ime sjeveroistočnom Bosnom Nikola Iločki, naslovljen kao kralj Bosne. Teočak je bio sjedište te kraljevine Bosne, odnosno sjedište njena kralja Nikole Iločkog, koji se potpisivao kao “Nikola, milošću Božjom kralj Bosne“ (latinski: Nicolaus Dei Gratia Rex Bosniae). Stolovao je kao kralj od 1471. do 1477. godine. Naslov je nakon toga ukinut i cijela je uprava prenesena na Srebreničku banovinu.
Pod samom tvrđavom je džamija za čiju se gradnju spominje ime sultana Fatiha II., poslije zauzimanja tvrđave od Ugara početkom 1474. godine, kada se u osmanlijskoj vlasti spominju tuzlanska područja. Premda je Bosna pala pod Osmansko Carstvo 1463. godine, Teočak je još bio u Hrvatsko-Ugarskoj do 1521. godine, kad su ga skupa sa Srebrenikom zauzeli Turci. Godine 1548. je podignuta Džamija ili Božja kuća, na lokalitetu Stara džamija i Stara tvrđava u mjestu Starom Teočaku. U Starom Teočaku danas su ostatci tvrđave, a uz nju i naselja.
Osmanska državna politika davala je povlašteni status pravoslavnoj Crkvi, koja je to obilato koristila za pritisak na Hrvate katolike. U gornjem Podrinju bilo je mnogo prelazaka katoličkih Hrvata na pravoslavlje, u području Hotče, Višegrada i Goražda. Do konca 16. i 17. stoljeća mnogi su ovdašnji Hrvati katolici nestali, zbog velikog egzodusa, masovno protjeranih, pobijenih, a preživjeli su nasilno prevedeni na drugu vjeru, na islam, a oni siromašniji na pravoslavlje. Osmanska je vlast potrajala do 1878. godine, kad ga zaposjeda Austro-Ugarska. Aneksijom postaje dio Austro-Ugarske. Godine 1884. sagrađena je pravoslavna crkva Uspenja Presvete Bogorodice. Godine 1899. napravljena je kapela Blažene Djevice Marije – Pomoćnice kršćana. Iz 1903. datira katolička crkva Marije Pomoćnice kršćana u Višegradu. Izgrađena je u samom gradu na brijegu Bikavcu. Posvetio ju je prepošt mons. Stjepan Hadrović, kanonik. 1910. ovdje je osnovana podružnica HKD-a Napredak. Poslije 1918. iselili su katolici Nijemci i Austrijanci kao i Mađari. Godine 1922. u višegradskoj katoličkoj crkvi održana i velika krizma za cijeli gornjodrinjski kraj, prigodom pohoda nadbiskupa Ivana Ev. Šarića Višegradu. U gradu je ograđeno katoličko groblje. Jeseni 1921. sjedište goraždanske župe premješteno je u Višegrad. Sjedište župe je bilo u Sjetlini, zbog iznimnog mnoštva katolika u tom mjestu, pogotovu Talijana. U Sjetlini je sjedište bilo od 1. siječnja 1926. do 25. studenoga 1926., a poslije ponovno bilo u Višegradu. 1920-ih višegradska župa imala je najviše katolika. Bilo je nešto više od 2000 vjernika. Župa je obuhvaćala Višegrad, Goražde, Rogaticu, dio općine Rudo, Praču sve do njezina odvajanja i pripajanja župi Pale. U međuratnim godinama podružnica HKD Napredak bilježila je zadivljujuće rezultate, zahvaljujući predsjedniku Napretkova višegradskog odbora Jure Caratana. Istaknuti su u spomenici Tomislava Išeka. U Kraljevini SHS u sastavu Sarajevske oblasti (1922.–1929.) i Drinske banovine (1929.–1941.). Pred rat višegradska je župa dočekala s 1800 katolika (1939.).
Provincija Bosna Srebrena ili Bosna argentaria formirana kao najistočnija naseobina franjevaca, pokazala je značaj ovog prostora i potvrdila Drinu kao granicu između različitih kultura. U Srebrenici, po kojoj je vikarija odnosno provincija, Franjevačka provincija Bosna Srebrena dobila ime, tih je stoljeća postojao samostan i crkva. Srebrenički je samostan bio na glasu kao ugledan i vodeći. Samostan je iz 13. stoljeća. Prvi je franjevački samostan u Bosni i Hercegovini. Bio je rasadnik za sve druge samostane po BiH. Neko je vrijeme u Srebrenici bila i odgojna zajednica budućih fratara. Uz srebrenički, najvažniji samostani bili su u Zvorniku, Ljuboviji i Teočaku. Godine 1394. ovdje je sagrađena katolička crkva sv. Nikole koja je bila konkatedrala u vrijeme sjedinjenih biskupija Srebreničko-visočke. Građena je u primorskom stilu. Po svemu sudeći, danas je vjerojatno sačuvana zidovima tzv. Bijele džamije. Dva su biskupa iz reda franjevaca djelovala u ovoj crkvi, Stjepan Radošević (1434.-1439.) i Toma Matić (1440.). Srebrenička okolica imala je crkve i u Sasama, Čaglju, Jasenovi i Liješnju. Crkva sv. Marije i gradska crkva sv. Nikole bile su franjevačke crkve. Dubrovački su poduzetnici bogato darivali darovima i oporukama samostan, novčano, gotovom srebru, srebrnoj rudi, prihodima iz jama i dr. Dubrovački arhiv spomeninje gradnju još jedne crkve u Srebrenici, ali ime zaštitnika nije poznato. Možda se radilo o novoj crkvi ili o obnovi franjevačke crkve koja je mogla nastradati u nemirima 1411. godine. Zahvaljujući zahvaljujući konjunkturi potražnje za srebrom u Europi, Srebrenica je postala jedno od najrazvijenijih rudarskih i trgovačkih naselja u srednjovjekovnoj bosanskoj državi. Oko 1410. bila je pod vlašću velikaša Hrvoja Vukčića Hrvatinića.
Veliki napredak i bogatstvo Srebrenice privukao je pozornost njenog suverena hrvatsko-Ugarskog kralja Žigmunda Luksemburškog, kao i susjeda, vladara srpske despotovine Stefana Lazarevića. Promjeni vladara pridonio je uskogrudni carinik ugarsko-hrvatskog kralja Žigmunda. Sve je više ometao dubrovačke trgovce i domaće stanovništvo, proizvođače srebra. Posljedica je bila pobuna 1411. u kojoj su njegovi kraljevi vojnici porušili gradsko naselje. Zbog toga je u gradu osobno boravio sami kralj Žigmund. Vjerojatno je da je tad grad povjerio srpskom despotu Stefanu Lazareviću na upravu. Srebrenica je prvo bila u okviru kraljevskog lena, poslije u Zemlji Kovačevića.
Povratak pod Bosnu i naizmjenična bosanska i turska vlast
Godine 1439. prvo je osmansko osvajanje Srebrenice. Hrvatski kralj i ban Bosne Stjepan Tomaš vratio ga je 1444. godine. Na kraju su ju zauzeli 1462. godine. Do turskih osvajanja kraj crkveno pripadao ujedinjenoj Bosanskoj vikariji. U vremenu prije turskih upada i osvajanja Bosne, istočna Bosna imala je najviše katoličkih samostana baš uz samu Drinu, ali i sa srbijanske strane Drine. Iz toga vremena dokumentirani su crkve i samostani u Srebrenici, Zvoniku, Solima (kasnije osmanskog imena Tuzla), Gradovrhu i Labu kod Soli, Teočaku, Svetoj Mariji kod Bijeljine, Bijeljini/Bilini, Bratuncu. Rijeka koja protječe kroz Srebrenicu zove se Križevica. (v.h.)
