I usprkos bolnih, brojnih rana, Domaja se meni ljepšom čini svakog dana
Ne daj zlobi da istinu drobi, ni da tlači pa se udomaći.
Ognja slobode bojati se treba sve dok mržnja na domaju vreba.
Sve dok na svijet zloba vreba, svim ljudima vedro Nebo treba.
Tko god da se svoje riječi plaši, nevidljivi kaput nek ogrne na se, i neka se bijega ne maši.
I šutnja je od slobode dio, al nipošto ne i za život cio.
Hrvatski je Jadran dika svome rodu, ali ne i kad mu počnu mutit vodu.
I usprkos bolnih, brojnih rana, Domaja se meni ljepšom čini svakog dana.
Darivajmo djeci tek osmijehe vedre pa da im i misli Domovinom jedre.
Ni bijeg u tuđinu ne spašava od zla Domovinu, već ju od zla spasi Hrvat koji vjerom, nadom i napornim radom iskru zlobe – gasi!
Premda se i danas teško živi, za tu nevolju ti Boga ne krivi!
Tko jezikom svojim u snu i na javi ponosito zbori, neka se pomuči i nauči da i tuđim o njemu piše i govori.
Ljenčina se ne prihvaća rada pod izlikom: “Za to nemam kada!“
Da i nisu od istoga tate, djeca za roditeljima uvijek teško pate.
I čvrsto zaključana vrata, tako mudrost zbori, ključ uma lako otvori.
Poštuj svoje a i tuđe, ali ne daj da ti tuđin i nepozvan u dom uđe.
Kad sin tvoj već o vjenčanju zbori, nek pozove mladu da mu goste dvori. (To je proba i za svata oba!)
Iz ljubavi tko se vjenčat želi, dragi bog mu Blagoslov udijeli.
Svagdje, gdje su složni muž a i žena, razdvojit ih ne može niti vlasti mijena.
I kroz pjesme, i kroz priča štiva duh slobode oslobođen biva!
U državi slobode i prava ne vodi se ni bitka krvava, jer tu kruha uvijek dosta i bez posta ima, pa utaži glad baš svima.
