Hrvatski Fokus
Povijest

Nikša Vitov Gučetić o ljepoti

Ljepota žene: “Oči moraju biti jednako daleko od nosa, a uši od očiju, veličina nosa treba odgovarati trećini dužine lica…

 

Zašto nas zanimaju misli Nikole (Nikše) Vitova Gučetića koji je živio u zlatno doba Dubrovnika (1549.-1610.)? Nikola Gučetić je tipični čovjek renesanse, nema kod njega originalnih velikih misli, niti pak neke velike dosljednosti u umovanju. Njegova obitelj spada među pet najjačih dubrovačkih plemićkih loza, kao i obitelj njegove žene Maruše Gundulice. Marušina pak majka potječe od Sorkočevića, možda najmoćnije dubrovačke obitelji kasne Republike. On je više puta bio knez Republike, član Maloga vijeća (Vlade) i moćnoga savjetničkoga tijela Vijeća umoljenih, brinuo je i o carinarnici i kovnici novca Sponzi.

Napisao je djelo “Upravljanje obitelji” gdje pokazuje dosta zdravog razuma, praktičnih opažanja i dubrovačke umjerene konzervativnosti.

Mene će više zanimati njegovi nazori o ljepoti, jer Dubrovnik je lijep svojom harmonijom i mjerom, a ne veličanstvenošću crkava i palača; pače ta ljepota prožima i očuvanu prirodu i selo i ljetnikovce poput Gučetićeva u Trstenome. Na prijevodu dijaloga o ljepoti (1581.) sa talijanskoga (2008.) zahvaljujemo Ljerki Schiffler. Pisao je Gučetić naravno i na latinskom jeziku. Bavio se i prirodnim fenomenima, biljkama, ribama, spiljama, botanikom, astronomijom… U njegovo doba, od 1570.-1585. Dubrovnik ima čak 182 broda ukupne nosivosti 36.500 kola i 5.500 pomoraca, a među velikim brodovlasnicima nalaze se i Gučetići. Kako su Dubrovčani profitirali svojom mirnodopskom flotom od španjolske moći, a mnogi Dubrovčani (Ivelje, Martolosići i dr.) bili i španjolski admirali, tako su na nesreću i dubrovački brodovi sudjelovali u tragičnom fijasku Španjolske nepobjedive armade u pohodu na nevjernu Englesku 1588. godine. Koliko god Republika bila mudra brodovlasnici nisu mogli odbiti moćnoga i suludoga vladara Španjolske Filipa II., što je rezultiralo jezivim ljudskim i materijalnim gubicima dubrovačkih podanika (legenda o 300 Vica udovica na otočiću Lopudu).

Vratimo se na “Dijalog o ljepoti” u kojem su prikazane ideje Aristotela, Platona, Plotina (filozofa iz III. stoljeća kojega uzimam i ja kao vrhunski autoritet u pitanjima estetike), te talijanskih “suvremenika” kao što je Agostino Sessa. Dijalog vode kao u slučaju katekizma Nikolina supruga Maruša (Mare) i lijepa i vrla pučanka Cvijeta Zuzorić u koju su mnogi bili platonski zaljubljeni, pa i sam Nikola koji kaže kroz Marin lik: “doista može (se) reći da ste najljepša, najskladnija i najkrjeposnija žena na svijetu, i da zbog Vaše jedinstvene ljepote zaslužujete biti u zboru blaženih anđela, a ne živjeti među nama smrtnima, od kojih Vas nitko više od mene ne ljubi i ne štuje.”

Citirajući Alcina Gučetić veli o ljepoti žene da “oči moraju biti jednako daleko od nosa, a uši od očiju;…veličina nosa treba odgovarati trećini dužine lica; uši da su kao polukrugovi, a jedno uho s drugim spojeno tako da tvori krug kakav čine otvorena usta; tijelo bi valjalo biti dugo sedam stopa istoga tijela…, pupak kao središte mora biti jednako udaljen od krajnjih dijelova tijela, a dužina lica da je koliko je od vrha glave do ruba kose prema čelu, ili prema potiljku…, k tome tijelo ne smije biti previše debelo niti previše suhonjavo, nego srednje debljine (kakva je ta zlatna sredina?, op., T.T.)… da joj lice bude prije okruglo nego izduljeno, i da joj je čelo široko, nos prije malen nego velik, a iznad svega da bude ravan i da počima od korijena obrva, usne da su srednje debljine, prsa široka i puna, tako da se kosti ne vide, ruke ponešto debeljuškaste, prsti ravni, nokti malo zaobljeni, grudi da nisu ni prevelike ni premale, a prije svega okrugla oblika, poput bresaka. …boja lijepoga tijela ne smije biti ni previše bijela, niti previše tamna, već… ponešto rumena, oči neka su između bijelih i crnih, samo neka su živahne.”

Tu se poziva na Plinija, Vitruvija, Aristotela, Avicenu i Homera koji smatra najljepšima velike volooke oči sa izraženim bjeloočnicama. Možda je to znao dubrovački slikar Antun Masle iz pitomoga primorskoga Orašca kada je kazivao da krava ima najljepše oči!

Renesansnu ljepotu možemo pojmiti iz slika Tiziana, još bolje kasnoga Veronesea, sasvim drugi ukus imao je barok (Rubens), XX. stoljeća (M. Monroe, R. Hayworth) ili našega doba mediji koji traže od žene da izgleda kao anoreksični dječak.

Mara pita Cvijetu: “Hvalite li one mladiće koji sobom nose mošus da bi ih drugi osjetili?”

Cvijeta odgovara: “… vrlo grdim one mladiće koji uljepšavaju lice kako to čine djevojke, kojima ne priliči biti nalik dječacima, pa kod djevojaka uljepšavanje često odaje čestitost, a kod mladića nečasnost i pokvarenost.”

Cvijeta još kazuje kako mekoća i nježnost kože čini ženu milom i ljupkom, zbog toga se neke žene, i to čestite, peru nekim kupkama koje koži daju mekoću i nježnost, to su pripreme tjelesne ljepote za primanje milosti.

Mara traži objašnjenje o pripremi duhovne ljepote za primanje božanske milosti, našto Cvijeta kaže “da bi se naša duša pripremila za milost, koja je oblik i bit ljepote, moramo je najprije osloboditi strasti i svjetovnih osjećaja što je čine ružnom i bezobličnom… našu dušu koja je lijepa po svojoj vlastitoj prirodi strasti i strani osjećaji čine ružnom i zbog njih ona gubi svoju prvobitnu ljepotu, zato (kako govori platonovac Plotin) ono drevno proroštvo reče da su ćudoredne kreposti te koje čiste dušu, i ako ona nije pročišćena, dolje u paklu leži u blatu.”

Tu se vidi sraz kršćanske misli o grijehu i antičkoga ideala ljepote.

Gučetić nije riješio pitanje ljubavi kod životinja, a grčku ideju kalokagatije (spoja lijepoga i dobroga) prihvaća, ali poslije proturječi sam sebi kad govori o ružnim, ali plemenitim ljudima.

Dalje umuje o kršćanskim krepostima; hrabrost čisti od straha od smrti, razboritost nas uči o prolaznosti i nestalnosti svjetovnih stvari, pravednošću Bogu vraćamo ono što nam je svojom dobrotom dao; po Gučetiću “pravednost je danas rijetka na svijetu”. Kada to kaže dubrovački knez, mi mu vjerujemo!

Dante nas uči kako se očistiti od poroka, to nas uči i Augustin kazujući o Trojstvu; Plotin veli “tkogod je htio ući u Sancta Sanctorum (unutrašnjost hrama, vidi o Aronu i levitima, op. T.T.), najprije (se) skidao i tako gol koračao do oltara, što znači da se onaj koji želi služiti Bogu najprije mora osloboditi zemaljskih poroka, i tako od njih slobodan stječe svaku božansku milost; i nije bijedan onaj…tko za svoj užitak ne može dobiti lijepa i lijepo oblikovana tijela, nego je bijedan i nesretan onaj tko je lišen milosti koja našu dušu čini lijepom i blistavom…”

Kaže Plotin da (grješnici) su kao onaj “koji vidjevši u vodi raskošne slike koje bjehu sjena stvari što su vani stajale, baci(na njih) da ih zgrabi; na koncu ne uhvativši ništa bez života ostade.”

Veličanjem uma kao puta božanskom, ili oka i uha nad drugim osjetilima hoće Gučetić nadići životinjsko, pa i istaći nadmoć vječnog i nepromjenjivoga božanskoga  nad prolaznošću (memento mori) materije i užitka koje nas ometaju da budemo bolji ljudi.

Kada Mara pita Cvijetu uživa li lijepa žena, ili tko drugi, više biti ljubljena ili uzvraćati ljubav, Cvijeta odgovara da je “jasno da se sve časne žene više raduju kad ih ljudi dostojni časti i plemeniti duhovi  ljube i štuju zbog njihove ljepote, nego kad one ljube; jer nema sumnje da svatko više uživa biti štovan nego štovati.”

Čudna je ta misao, čak i kada vodi krijeposti. Još je blesavija konstatacija da jer su ljepota i čestitost dvije drage prijateljice, nužno je kako platonisti vjerovati da je u lijepom tijelu uvijek pravedna i ispravna duša, te da u na krivom i hromom tijelu rijetko boravi plemenita duša (u starih naroda, pa i Židova svećenik ili kralj je morao biti čovjek bez tjelesne mane, op., T.T.).

Slijedi još jedna ludost, naime da ako koji put lijepa žena postane nepoštena, ne događa se to zato to što su ljepota i čestitost neprijateljice, nego to dolazi uslijed stalnog iskušenja i dosađivanja onih koji je ljube, ili zbog njezina siromaštva, ili pak 

kakve ljudske slabosti.” Dalje Gučetić hvali krepost i ističe misao da ružna žena većom snagom želi biti ljubljena od lijepe, dočim lijepa ne želi toliko biti ljubljena koliko uživa u tome da je ljubljena. Ili se knez malo šalio?

Teo Trostmann

Povezani članci

Papreni planovi Amerikanaca i četnika

HF

Milan Šufflay – veliki prijatelj albanskoga naroda

HF

Paljetkovanja don Nedjeljka Subotića

hrvatski-fokus

Od Ptolomeja I.

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...