Hrvatski Fokus
Aktualno

Hrvatske vlasti ne smiju odbacivati intelektualnu i moralnu pomoć svoga iseljeništva

Autor se intenzivno bavi pitanjem povijesnih i suvremenih aspekata hrvatskoga društva i države s gledišta politologije uporabom multidisciplinarnoga pristupa

 

Pročitavši rukopis knjige Ivice Ive Josipovića Suvremena Hrvatska – Metodologija istraživanja društva i države (Tkanica, Zagreb, 2021., 444 stranice) prvo što mi je palo na pamet bilo je pitanje: Što je toliko zaokupilo pažnju Hrvata iz Posavine, doktora politologije, koji živi u Australiji, da napiše ovako studioznu znanstvenu raspru, globalno rečeno, o suvremenoj Hrvatskoj? Iz knjige vidljivo je nekoliko razloga. Prvo, ljubav prema svojoj rodnoj Posavini i šire Hrvatskoj te hrvatskom narodu. Drugo, spoznaja da svojim bogatim znanjem o hrvatskoj povijesti, sudbini naroda kroz vjekove, tragičnim iskustvima može doprinijeti u duhu one latinske Historia est magistra vitae. Treće, izvrsnim poznavanjem neovisne i suverene hrvatske države od 1990. godine, u svakom pogledu: nacionalnom, političkom, geopolitičkom, geostrateškom, gospodarskom, vojnom, kulturološkom. Četvrto, zabrinjavajućom spoznajom da u ovako turbulentnim i neizvjesnim vremenima Hrvatska nema ozbiljnu razvojnu strategiju. Peto, veoma dobrim uvidom u brojne nepovoljne silnice, unutar zemlje i iz međunarodnoga okruženja, koje prijete hrvatskoj suverenosti. Šesto, sve ozbiljnijem i opasnijem nerazumijevanju nepovoljnih okolnosti za Hrvatsku od strane službenih hrvatskih vlasti. Sedmo, htijenju hrvatskoga iseljeništva da se svojim znanjem i iskustvom uključi u stvaranje realne dugoročne razvojne nacionalne strategije. Drugim riječima, Hrvatska i njezine vlasti ne bi smjele zanemariti i odbaciti domoljubne nakane iseljenih Hrvata, njezinih društava i organizacija, u korist nacionalnih interesa.

Autor je knjigu podijelio u četiri poglavlja:

  1. Kritička metoda kao pretpostavka metodološkog istraživanja;
  2. Primjena kritičke metode u istraživanje suvremene hrvatske društvene organizacije;

III. Metodologija istraživanja suvremene hrvatske državne organizacije;

  1. Metodologija predviđanja dugoročnog razvoja.

Autor je pripremio i zaključna razmatranja na engleskom jeziku.

Vidljivo je kako se autor intenzivno bavi pitanjem povijesnih i suvremenih aspekata hrvatskoga društva i države s gledišta politologije, dakle uporabom multidisciplinarnoga pristupa. Svoje istraživanje suvremene Hrvatske temelji na nepobitnoj činjenici da, kako se što više udaljujemo od devedesetih godina prošloga stoljeća, to su veća odstupanja od izvornih dugoročnih nacionalnih interesa. Na štetu Hrvatske i hrvatskoga naroda. Radi se o praktičnom obliku denacionalizacije nacionalne države i sve učestalijem i obimnijem prenošenju njezinih ovlasti na iznadnacionalna tijela, napose Europske unije, ali i drugih međunarodnih globalnih asocijacija. Autor izražava bojazan da, ukoliko bi se nastavili uočeni negativni procesi, na razini društva i države, bit će i sve očitiji krivi nacionalni smjerokaz, ali i potvrda brojnih neodgovarajućih preinaka ili napuštanja izvornih i trajnih nacionalnih interesa, koji su bili podloga Domovinskom ratu, osamostaljenju Hrvatske i uključivanju u međunarodne tijekove kao suverenog i ravnopravnoga subjekta. Dakako, s brojnim nepovoljnim učincima.

Što je suvremeno hrvatsko društvo?

Autor smatra da je suvremeno hrvatsko društvo živo socijalno i političko tkivo koje se nalazi u stalnim promjenama, bile one pozitivne ili negativne sa stajališta nacionalnih interesa. Ono je rezultat sveukupnog povijesnog razvoja i novih tendencija u nacionalnom i međunarodnom kontekstu. Kao takvo autor smatra da se danas nalazi u stanju svjetonazorske, ideološke i kulturološke okupacije. U tom smislu on uvodi pojam modernoga apsolutizma koji po njemu predstavlja oblik potpune kontrole socijalnih, gospodarskih i političkih odnosa modernih društava. U tom pravcu i miljeu nalazi se i moderno hrvatsko društvo.

Konstantu u sveukupnom pozitivnom povijesnom razvoju Josipović vidi u ulozi kršćanstva, Katoličke Crkve u Hrvata i obitelji kao temeljne jedinke hrvatske kulturne i civilizacijske uljudbe. Katolička Crkva predvodi duhovno – obrambenu ulogu u očuvanju tradicija i nacionalnih vrijednosti te vodeću ulogu u duhovnoj obnovi. Iz toga proizlazi politički svjetonazor demokršćanstva kao brana globalizmu i neoliberalizmu. Kroz cijelu našu povijest državna organizacija, bez obzira na formu vladavine kroz koju je Hrvatska ostvarivala svoju kakvu takvu samobitnost, bila je u danim okolnostima promicatelj nacionalnih interesa i općega dobra. Dakako, ne u punini suverenosti. Pozitivnoj konstanti svoj obol dali su i pronosili pojedinci i ustanove različitog karaktera u čuvanju i difuziji tradicijskih i kulturnih vrijednosti – od doseljenja Hrvata na ove prostore pa sve do danas. Sve je to doprinosilo osjećaju nacionalne pripadnosti koji nikada nije zamro bez obzira na sustave u kojima je živio hrvatski narod. Od narodnih vladara do kralja Kolomana i zajednice s Ugarskom 1102. godine, Habsburškog carstva od 1527. do Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868. , Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca/Kraljevine Jugoslavije 1918. – 1941., Nezavisne Države Hrvatske od 1941. do 1945., Titove Jugoslavije od 1945. do 1990. godine, hrvatski je narod prolazio kroz različite oblike nedemokratskih sustava koji su smjerali njezinom teritorijalnom osakaćivanju, političkoj i zakonodavnoj represiji, onemogućavanju nacionalnih i kulturnih prava. Ukratko, svekoliku podložnost i zatiranje nacionalnih prava i osjećaja. U tom nizu autor posebno upozorava na još uvijek krivu povijesnu interpretaciju nastanka i postojanja Nezavisne Države Hrvatske, koja je prema njemu bila država hrvatskoga naroda nastala u turbulentnim povijesnim okolnostima koje nisu išle na ruku hrvatskom narodu. Već njezino kratkotrajno postojanje ostavilo je živuću nadu hrvatskom narodu za obnovom hrvatske države u nekim drugim okolnostima i međunarodnim prilikama. Ona je u biti predstavljala državotvorni kontinuitet. S tog razloga Hrvati ne smiju nijekati ulogu i postojanje NDH u povijesnom nizu državnih tvorevina u kojima su živjeli. Bilo bi korisno da je autor više prostora posvetio svim negativnim aspektima življenja Hrvata u tim sustavima, ali i načina borbe za svoja nacionalna prava i interese. No, možda će to obraditi u nekim narednim radovima.

Opasnosti za suvremeno hrvatsko društvo

Nakon osamostaljenja, pobjede nad srpskim okupatorima u Domovinskom ratu, prijma u Ujedinjene narode, NATO i Europsku uniju te brojne međunarodne asocijacije, Hrvatska se našla u sustavima u kojima, zbog pravila članstva i njezinih uredbi, dio svoga suvereniteta treba prepustiti tim globalizacijskim strukturama. Autor s pravom ukazuje kako u njima dominiraju velike i moćne državne tvorevine, njihovi interesi, gospodarska, tržišna, zakonodavna, izborna i ostala regulativna prava i odredbe koje nameću, kao uvjet, ostalim manjim državama. Kao najprimjerenije. Naposljetku, ako te države, pa tako i Hrvatska, ne žele primijeniti takve odredbe bivaju im zatvorena vrata tih asocijacija. U tomu autor vidi brojne zamke u zaštiti nacionalnih interesa. Zapreka nacionalnim interesima često su i domaće interesne strukture koje osobne interese stavljaju ispred općih – nacionalnih. Drugim riječima, radi se o osjećaju neodgovornosti upravljačkih struktura prema vlastitom narodu.

Autor minuciozno prati sve ugroze koje su usmjerene rušenju nacionalnih interesa, kako one iz same države tako i njezinoga, užeg ili šireg okruženja. Iz domaćega okruženja napose upozorava na nepravedne procese privatizacije kojima su se izvlačila sredstva i narodna imovina u korist povlaštenih političkih krugova. Opasnost također vidi i u tomu što su u tom procesu sudjelovale elite iz bivšega sustava kojima u političkom smislu slobodna Hrvatska nije bila ni na kraj pameti. Članovi tih elita mimikrijom i lukavštinom su se uključili u vodeću političku stranku HDZ, ali i u druge važne strukture društva, preobučeni u hrvatsku nacionalnu simboliku, kako bi urušavale izvorne hrvatske nacionalne interese.

Autor napose upozorava na dio tih kadrova koji se skriva iza tzv. antifašizma, a zapravo javno sve više istupa sa stajališta propalog jugoslavenstva, tzv. socijalističke revolucije i jugoslavenstva. Neki sve otvorenije i titoizma. U prevelikim pravima nacionalnih manjina, napose srpske (kakve ne postoje ni u jednoj članici EU-a) a ne postoji ekvivalent u pravima za hrvatsku manjinu u Srbiji, Josipović vidi opasnost za prava većinskoga hrvatskog naroda. Kao da Hrvati sve više postaju manjina u svojoj domovini.

Opasnost za nacionalne hrvatske interese vidi i u sraslosti političkih struktura i drugih organizama društva: sudstva, tužiteljstva, pravosuđa, medija… Nadalje, u kadrovskom nepotizmu, korupciji, kriminalu. Uz te tzv. domaće ugroze, od vanjskih spominje: neoliberalizam, ovisnost nacionalnih vlasti o globalističkom nasilju na svim razinama, pritiske moćnih i bogatih zemalja, korporacija i vojnih krugova, u svrhu odricanja od vlastitog nacionalnoga identiteta. O tomu nam Josipović kaže: Radi se o globalističkom modelu koji nazivamo politikom tzv. političke ispravnosti iza koje stoje neoliberalni i marksistički krugovi preko sredstava javnoga priopćavanja i društvenih platformi: Facebook, Twiter i Google. Svrha je uspostava novoga svjetskog poretka. I dalje: Krajnji je cilj atomizacija čovjeka koji, otrgnut od obitelji i uže socijalne zajednice – kao i Crkve, gubi duhovnost i pretvara se u lak plijen krupnih korporacija i financijskih institucija. Kako bi taj proces bio uvjerljiviji za običan puk i javnost globalistički krugovi koriste sva moguća sredstva, ponajprije u instrumentalizaciji znanosti, istraživanja, naručenim projektima i obznanjivanju pripremljenih/zadanih rezultata. Potkupljivi mediji, novinari, urednici, vlasnici kao sastavni dio te globalne mreže, sudjeluju u tom anacionalnom globalnom zločinačkom projektu. Takav model jamči beskontrolnu cirkulaciju kapitala diljem svijeta u korist svjetskih elita, uglavnom bez imena i prezimena, bez nacionalnih i bez poreznih odredišta. S druge strane, suverenistički se model oslanja na naciju i nacionalne interese. Za sve te negativne procese, osim klijentelističkih krugova i moćnog kapitala, autor krivi znanstvenu zajednicu koja je okupirana karijerama, stjecanjem slave a ne traganjem za istinom kao istinskim pozivom svake znanstvene djelatnosti. U tom smislu i zabrinutosti autor tvrdi da su neovisni znanstvenici danas endemska vrsta.

Autor upozorava i na sve ozbiljnije i opasnije procese balkanizacije, regionalizacije kojom se pokrivaju želje nekih krugova za povratkom prema nestaloj Jugoslaviji.

Potencijal hrvatskoga iseljeništva

Jedna od temeljnih nakana Josipovićeve studije je kako uključiti potencijale hrvatskoga iseljeništva u razvoj Hrvatske – u izradu realne nacionalne razvojne strategije koja bi korištenjem nacionalnih resursa, najboljim stručnim i znanstvenim kadrovima, racionalnim korištenjem svih inputa, stručnom organizacijom i vođenjem procesa jamčila postupni izlaz iz danas začaranog kruga gospodarskog posrnuća i egzodusa njezinog stanovništva. Napose najvitalnijeg i najobrazovanijeg dijela. Autor smatra da u hrvatskom iseljeništvu postoje uspješni i dokazani kadrovi svih struka željni pomoći u prevladavanju nepovoljnih tendencija u suvremenom hrvatskom društvu. Tu se ne smije zaboraviti na iskustva, znanja, kapital, gospodarske i ine veze u brojnim zemljama. Kad već oni iskazuju želju bio bi red da službene hrvatske vlasti pokažu makar malo interesa za pruženu ruku. Do danas toga nije bilo, iako hrvatsko iseljeništvo nije tražilo nikakve protuusluge. Josipović se ne predaje već pledira na stvaranju tzv. iseljeničke vlade, (naoko utopističkom cilju), vlade koja bi sudjelovanjem u izradi nacionalne razvojne strategije pomogla prevladavanju danas loših gospodarskih trendova i usmjeravanju razvoja Hrvatske u skladu s potrebama i ciljevima hrvatskoga naroda, a ne domaćih i inozemnih globalističkih elita te njihovih političkih i inih tutora. Time dakako Josipović svojim prijedlogom ne oduzima aktualnoj vlasti ni trunku njezine legitimnosti, već nudi pomoć i suradnju. Očito i prije svega savjetodavnog karaktera.

Kritička metoda istraživanja društva

Znanstveno-istraživačkoj raščlambi suvremenoga hrvatskog društva i države autor prilazi s konceptom trajne sumnje kao kritičkog odnosa stalnoga preispitivanja predmeta istraživanja. Tako su sve pojave i navodi u knjizi razmotreni sa stajališta sumnje i sukladno tomu zaključci su znanstveno meritorni. Ali, i potpunosti u duhu istine kao preduvjeta svakoga znanstvenog istraživanja i donošenja sudova. Autor je posebno naglašavao znanstvenu objektivnost i neovisnost te odbacivanje svih oblika vanjskih pritisaka i nametanja sudova koji bi predstavljali različite oblike benefita za bilo koje interesne skupine.

Vrijedan je trud autora u definiranju/pojašnjavanju pojmova. Tako primjerice pojmu državnosti pridodaje i razrađuje njezine socijalne i ine aspekte, normativne odlike, a napose pojašnjava moderne aspekte pojmova suverenizma, tradicionalizma, korporativizma i apsolutizma.

Uz ovu Josipovićevu studiju, kao čitatelj, rado bih imao u rukama ozbiljnu studiju s kvantifikacijama o potencijalima hrvatskog iseljeništva diljem svijeta. Nije mi poznato da u nas takva studija postoji. Obzirom na brojku od više milijuna naših iseljenika u svijetu, ne zaboravimo i nove generacije, možda će to biti jedna od prvih zadaća hrvatske iseljeničke vlade.

Između dvije Hrvatske, jedne neoliberalno globalističke – podložene interesima svjetskih moćnika i druge, suverenističko nacionalne, podložne interesima i projekcijama hrvatskoga razvoja, Josipović se jasno s punom argumentacijom svrstava uz ovu drugu. Za tu Hrvatsku dao nam je obimnu argumentaciju. Razvoju i napretku svoje domovine Hrvatske želi pridonijeti i hrvatsko iseljeništvo. To nije samo Josipovićev san već realno iskazana nužda. Možda i u krajnje vrijeme! Stoga u tom duhu, njegovim riječima, završimo prikaz ove vrijedne i poticajne knjige: Kada čovjeku oduzmete sposobnost ili pravo na sanjarenje, tada mu se oduzima dobar dio duhovnosti i pretvara ga se u bezličnu organsku masu koja je podložna kontroli.

Ne dajmo se! Ni mi u Hrvatskoj ni vi Hrvati rasuti diljem svijeta!

Mr. sc. Mijo Ivurek

Povezani članci

Neototalitaristi pod krinkom alternative napadaju pluralizam

HF

Odjeci Vučićeva posjeta Hrvatskoj

HF

Ne žele dijalog, žele umjetni kaos

HF

Pravoslavni Badnjak = četnički dernek

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...