Povijest je pogrješka koja se mora izbrisati dok gurnemo očarane iz našeg svijeta prema raju
Tijekom tjedna u kojem je sastavljena ova kolona, obnovljene borbe, prepune zvjerstava, proširile su se u Darfuru; u Mozambiku su islamistički fanatici nastavili ubijati kolege muslimane; u Čadu se etno-vjerski sukob pogoršao; kineska vlada nastavila je mučiti Ujgure; talibani su dočekali mogućnost američkog povlačenja novim napadima; a smrtonosne erupcije zahvatile su Bliski istok. Drugim riječima, čovječanstvo nastavlja biti čovjek.
Naša nesposobnost da se suočimo s brutalnom stvarnošću čak i s trunkom iskrenosti odmah dovodi u obzir sveamerički mit da vjerski sukobi nemaju nikakve veze s religijom, a etničko nasilje može se zauvijek ugušiti napretkom i razumom. Drugim riječima, povijest nas nema čemu naučiti: mi znamo bolje. Ipak, naš problem s činjeničnim zapisima čovječanstva (i klasičnom literaturom) ide još dublje. Radije bismo izgubili ratove nego ih iskreno definirali. Naše inzistiranje na tome da “svi ljudi žele mir” jednako je apsurdna mašta kao i sve što je predložio QAnon.
U četiri desetljeća tijekom kojih sam pisao o nasilnom sukobu u njegovim različitim i različitim oblicima, nijedno zapažanje nije pobudilo toliko bijesno poricanje kao izjava, koju su naglasili Homer i ISIS, da barem mala manjina ljudskih bića uspijeva u nasilju i ne nalaze nikakav čin – čak ni spol – tako zadovoljavajući kao što su oduzimanje života drugih. Bilo za Ahila ili za ISIL-ovog krvnika, ubijanje je apoteoza bića.
Svakako, nisu svi muškarci ili žene gladni prolijevati krv drugih. Ljudi su različiti i različito reagiraju na rat ili druge oblike sukoba. Neki ljudi odbijaju uzeti oružje. Drugi su slomljeni nasiljem koje proživljavaju. S druge strane, nasilje proganja, ali ne i paralizira. Za mnoge je, povijesno, borba bila dužnost, a ubijanje nužnosti, te su čeznuli da njihov rat završi kako bi mogli otići kući. Zatim postoje oni koji se samo vole boriti, koji ne razmišljaju o ubijanju izvan svoje nužde, već oduševljeni adrenalinom u borbi. Posljednji i najmanje privlačni su oni muškarci koji napreduju u nanošenju boli i smrti, koji lupaju životom dok drugi pate i umiru, koji smišljaju načine i sredstva za pojačavanje agonije svojih žrtava.
Ovo su posljednji dželati teroristi koji spaljuju svoje žrtve živi, a oni su dobrovoljci. Nanošenje boli njihova je radost. Uživaju u strahu u očima svojih žrtava. Ubijanje ih pretvara u male bogove.
Oni su nepopravljivi, bez obzira jesu li plemenski ratnici, psihopati u uniformama ili ulični nasilnici, ali ni to ne možemo prihvatiti. Prema naslijeđenom uvjerenju, sva se ljudska bića mogu spasiti, samo ako otkrijemo pravu formulu. No, ako želimo imati i najmanju priliku okončati nasilne sukobe, moramo biti spremni ubiti one koji su ovisni o ubijanju. Umjesto toga, brinemo se da bismo ih mogli uvrijediti. U Ilijadi ima više ljudske stvarnosti nego u svim analizama rata koje je napravila naša inteligencija u čitavoj posljednjoj generaciji. Zato zatvaramo odjele za klasiku.
Naši komentatori prihvaćaju one koji se iz rata vraćaju mučeni i prihvaćaju one koji žale zbog izgubljenih godina. Oni su sada naši heroji. No, klasični heroj je anatema, a pobjednički ubojica ne može ni postojati.
Ono što ne možemo zanemariti, pogrešno označavamo; ono što ne možemo prihvatiti, zanemarujemo. Veliki američki filozof i psiholog William James – pacifist – napisao je da je “povijest kupka krvi”. Postoji li uvjerljiviji opis naše kolektivne prošlosti? I danas? Povijest je pogrješka koja se mora izbrisati dok gurnemo očarane iz našeg svijeta prema raju.
Ali čak je i Raj imao svoju zmiju. I ljudskom rodu nikada neće nedostajati bujnih ubojica.
